Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Glazba

Komentar: Odlazak čovjeka sa zlatnim glasom (L. Cohen 1934. – 2016.)

16.11.2016. Dario DunatovFoto: facebook.com/leonardcohen

Kako god proživjeli život, u materijalnom siromaštvu i duhovnom bogatstvu ili obrnuto, u smrti smo svi jednaki. Smrt povlači nemilosrdnu liniju, ali to ne znači da su sve smrti jednake. Za neke je ona zadnji stadij propadanja, za druge orgazam života. Smrti slavnih pozivaju na rekapitulaciju njihovih života, promišljanje o utjecaju koji su imali, te analizu prtljage koju su za sobom ostavili. Pa opet, nisu sve rekapitulacije jednake i na istom nivou, jer neke živote i karijere pogrešno bi bilo faktografski predstavljati. Postoje oni rijetki životi koji se nevidljivim nitima velikog tkalačkog stroja privežu za naš život i koje je nemoguće odijeliti od sebe. Zato je o njima najbolje pričati tražeći ono univerzalno u osobnom iskustvu.

Kaže se da uvijek zapamtite vrijeme i mjesto, trenutak, u kojem ste čuli kako je netko vama blizak ili važan umro. Godinama kasnije moguće je vjerno vratiti u sjećanje taj trenutak, rekreirati stvarnost koje više nema, pa pustiti osjećaje na površinu. U slučaju Leonarda Cohena, koji nas je napustio prošlog tjedna, čuvši tu vijest većina njegovih fanova, siguran sam, sjetila se odlučujućeg trenutka u kojem su se prvi puta susreli s pjevačem „zlatnog glasa“. Tog četvrtka, kad je u javnost izišla vijest o njegovoj smrti našao sam se vraćen nekih desetak godina unazad, u trenutak kad sam prvi put čuo legendarnu Suzanne.

Foto: facebook.com/leonardcohen

Foto: facebook.com/leonardcohen

And you want to travel with him, and you want to travel blind

Nesiguran, drhtav, slab, ali sugestivan glas pjevao je o Suzanne, kući pored rijeke, Isusu koji je bio mornar, čaju i narančama koje dolaze iz daleke Kine. Od prvog akorda nešto je zgrabilo moju pažnju. Tada sam prvi put osjetio da sam naišao na skriveno blago koje mi je cijelo vrijeme bilo pred očima. Prva strofa kao poetična reportaža njegovog posjeta njoj, zatim druga i stihovi Jesus was a sailor, when he walked upon the waterand when he knew for certain only drowning men could see him, he said „all men will be sailors then until the sea shall free them“… forsaken, almost human, he sank beneath your wisdom like a stone.

Od tog trenutka, nakon nešto manje od četiri minute vremena, ova pjesma postala je ključ koji je istovremeno otvorio škrinju s blagom i nepoznate dubine u meni. Pjesme prvog albuma „Songs of Leonard Cohen“ su se nastavile, a ja sam shvatio da je otkriće Leonarda Cohena pronalazak glazbenog zlatnog grala koji se dogodi nekoliko puta u životu i koji vas prati cijelim putem.

Volio sam mnoštvo kantautora, šansonijera, i onda shvatio, da parafraziram citat Arsena Dedića, koji je on upotrijebio za velikog Jacquesa Brela, kako je „kantautorstvo imalo brojne podoficire i vojskovođe, ali je krunu čuvalo za kralja“ Cohena. Kako meni, tako i milijunima drugih, u intimi njihovog skrivenog života Cohenova glazba punila je one duboke posude za koje nismo znali da postoje, koje bi ponekad u crnoj noći duše dotaknuli i ostavili praznima. Tamo gdje bi većina drugih tek provirila, Leonard Cohen je živio.

Foto: facebook.com/leonardcohen

Foto: facebook.com/leonardcohen

Like a bird on the wire, like a drunk in a midnight choir, I have tried in my way to be free

„Songs from a Room“ i „Songs of Love and Hate“, s prvim albumom čine neformalnu trilogiju. Karakterizira ih sumoran ton, tjeskoba, ljubavne poruke izmiješane s religioznim simbolima, te erotske aluzije uz prstohvat (auto)ironije. Ova neformalna trilogija danas ima kultni status i podsjetnik je na vrijeme kada Cohena nije krasio karakteristični duboki glas, i kada je uzak krug publike prisvojio nemilosrdnom iskrenošću. Njegovi prvi fanovi vjerojatno ga poznaju kao zbunjenog i nesigurnog momka koji je hrabro zagrabio iza granica poznatih emotivnih stanja, opjevao ih i odveo njih tamo. Pjesme koje se na njima nalaze nepresušno su blago koje nikada nije moguće do kraja spoznati i iščitati. Enigmatičnost i mističnost pjesama, te miješanje uzvišenog i prizemnog, otvorili su prozor u kontradiktornu egzistenciju tjeskobnih duša koje su uvijek u ratu sa životom i samima sobom, onih koje život nastoje spoznati kroz ljubav prije nego kroz intelekt.

Baveći se „popularnom profesijom na nepopularan način“ postao je pjesnik intime, a njegova poezija bila je uputnica s dijagnozom neizlječivih emotivnih stanja. Njegova glazba bila je i most. Uvijek kad bi mi netko rekao da „sluša“ Cohena, osjećao bih tu osobu bližom sebi jer postoji nešto bratsko među onima koji dijele ista stanja, nemire, sumnje, tuge i koje povezuje ista potraga. Cohenova glazba soundtrack je takve pustolovine. Baš zato, zbog orijentiranosti na samotne individualce nikada nije mogao biti „glas generacije“, poput recimo Boba Dylana. Glazbeni kritičar Jon Landau jednom je duhovito prokomentirao: „vidio sam budućnost rock `n` rolla i to nije Leonard Cohen“.

I was born like this, I had no choice, I was born with a gift of a golden voice

Duga je niska sjajnih albuma preko kojih je moguće pratiti evoluciju njegovog glasa koji je od slabašnog s vremenom, nakon 14 studijskih albuma, „ 500 tona Viskija i milijuna cigareta“ postao znatno dublji i rezonantniji. Treba spomenuti i onaj netipični plod suradnje s Philom Spectorom na podcijenjenom remek djelu „Death of a Ladies`Man“, iz 1977. godine. Zbog neobičnog zvuka najširi krug njegovih obožavatelja nepravedno je zaobišao ovo ostvarenje.

Cohen danas može služiti i kao primjer predanosti radu i umjetnosti. Neke pjesme je uređivao i po nekoliko godina, stavljao ih po strani, dok ne kliknu i nađu svoje mjesto na nekom albumu. Možda je upravo u tome veličina istinskih umjetnika, da više ostave na gumici, nego na papiru, da odbacuju, da ne objavljuju sve, održavajući tako visok kriterij za sebe i pokazujući poštovanje prema publici. Iznad svega, Cohen je pristupao umjetnosti pažljivo i s velikom dozom poniznosti. Sreća ga je ipak pomazila i dopustila mu da životnu i umjetničku priču ostavi zaokruženom, pa je tako mjesec dana prije smrti završio svoj zadnji album, mračni oproštaj, „You Want it Darker“.

Foto: facebook.com/leonardcohen

Foto: facebook.com/leonardcohen

There is a crack in everything, that`s how the light gets in

Cohenovu glazbu, preko koje je stekao svjetsku slavu, treba promatrati kao jedan dio njegove karijere i kompleksne ličnosti. Pisao je knjige, posvetio se Zen budizmu, putovao, pomagao i u sve utkao specifično razumijevanje života utemeljeno na skromnosti i davanju, ili preciznije rečeno – odbijanju. Kada je boravio u Zen samostanu na Mt. Baldyju, sa svojim učiteljem Joshuom Sasakijem Roshijem, koji „duboko nije mario“ tko je ili što je predstavljao Cohen, poznati pjevač mu je jednom dramatično rekao kako je financijski krahirao, kako mu je menadžerica uzela sav novac, pa je izgubio materijalnu osnovu, a veliki Roshi je samo zen hladno odgovorio – „tako je trebalo biti“.

Ovaj životni princip kao mantru sam ponavljao i koristio kao štit u teškim životnim situacijama. Cohena treba konzumirati cijelog, jer njegov život nadogradnja je njegovih pjesmama, pjesme nadogradnja njegovoj poeziji i tako u krug. Kroz pjesme nas je naučio kako je rana mjesto u koje svjetlost ulazi u tijelo, nesavršenstvo maska savršenstva, poniznost i skromnost temeljne životne odlike i kako šešir postoji samo da ga možemo skinuti iz poštovanja prema drugima.

You are the naked angel in my heart, you are the woman with her legs apart

Cohenove pjesme pune su profinjene erotike koja postoji kao protuteža smrti, raspadanju, eros koji je ljubavno pismo životu. Takvi stihovi smješteni su na osjetljive prelaze u njegovim pjesmama, oni podižu, te spajaju emotivno i tjelesno u sretan brak neba i zemlje.

To je posebno karakteristično za njegove književne početke. Zapravo, Cohen je jedan od rijetkih književnika koji je postao globalna glazbena zvijezda. Bila bi to sasvim legitimna definicija ovog genija. Uz brojne zbirke poezije, pišući na Joyceovoj modernističkoj tradiciji romana toka svijesti, napisao je „The Favourite Game“ i „Beautiful Losers“. Ovaj drugi roman prepun je erotskih elemenata na kojima se temelji odrastanje, ali koji su više u tantričkoj funkciji spoznaje preko seksualnosti, nego jeftine pornografije koja danas u akordu s tržištem pokreće svijet.

You can say that I`ve gone bitter but of this you may be sure, the rich have got their channels in the bedrooms of the poor

Poput mnogih drugih kantautora, Leonard Cohen je mnogo stihova posvetio kritici društvene nejednakosti, političke situacije i rada „onih na vrhu“ u poziciji moći, pa se kao završna ironija doima njegov odlazak dan prije Američkih izbora. Činio je to u pjesmama Everybody Knows, Anthem, The Future, Waiting for a Miracle i Democracy. Zapravo čitav album „The Future“ ima apokaliptične konture; nešto trubadursko, pankersko i sjetno istovremeno.

I`ve told the truth, I didn`t come to fool you

Tijekom svojih posljednjih turneja dvaput je posjetio Hrvatsku puneći dvije arene; onu u  Zagrebu i par godina kasnije magičnu Pulsku. Koncerti su to za pamćenje koji su trajali više od tri sata i bili dio iscrpljujuće turneje kojom je uputio dugačak pozdrav fanovima diljem svijeta. Kao koncertni the best of, hitovi iz preduge karijere su se izmjenjivali jedan za drugim uz poneku novu skladbu, krikove fanova i zajedničko pjevanje koje ne bi stalo do kraja koncerta. Prednost u usporedbi ova dva koncerta možda ipak treba dati onom u Puli. Antička arena, magični sumrak, dizalice koje su se u sutonu nazirale kroz lukove amfiteatra i koje kao da su plesale, rijeka ljudi uz ogradu i Cohenov glas koji se spajao sa zborom iz publike… sve je to dalo dodatni štih toj posebnoj večeri.

Foto: facebook.com/leonardcohen

Foto: facebook.com/leonardcohen

There is a shoulder where death comes to cry

Cohenovom smrću nagovještava se kraj velikih (kant)autora i tekstopisaca. Ono što je počelo s odlascima pionira kantautorske scene: Brela (1978.), Ferrea (1993.), Okudžave (1997.), De Andrea (1999.), Becauda (2001.), Endriga (2005.), Moustakija (2013.), Dedića (2015.), nastavilo se ostavljajući tek ponekog velikog autora, poput Aznavoura rođenog daleke 1924. godine, i svježeg dobitnika Nobelove nagrade Boba Dylana. Smrću Leonarda Cohena možda će se opet povući pitanje kako je on trebao dobiti tu prestižnu nagradu, ali nikad Cohen nije bio za prve redove, spektakularne biografske filmove ili posebne počasti. Netko je duhovito primijetio kako bi Leonardu, s obzirom na to koliko je duša utješio, prije trebala pripasti Nobelova nagrada za medicinu.

Slavu i priznanja je dočekao kasnije, kad je publika dovoljno sazrela da se nahrani njegovim plodovima. Takva je uostalom sudbina svih kantautora, pogotovo onih s vječnim rokom trajanja, koji su ispred, tj. iznad (svog) vremena.

Your`ll be hearing from me baby, long after I`m gone, I`ll be speaking to you sweetly from a window in the Tower of song

Umjetnikova djela njegov su zagrobni život. Smrt ne postoji, ona uzima samo tijelo, dok glazba ostaje u tornju pjesme s kojeg će jedan duboki glas odjekivati vjekovima. Davno je Leonard Cohen napisao svoj epitaf u vidu legendarne, autoironične, skladbe Tower of song koju je izrecitirao pri ulasku u Rock`n`Roll kuću slavnih.

Ovaj velikan je tako u 83. godini završio svoju zemaljsku epizodu. Za to vrijeme bio je svjetionik koji je sada otplovio da postane Sunce. Ostavio nam je svoje knjige, pjesme i životne priče koje će za njegove fanove, i druge senzibilne pojedince, imati snagu izgubljenog Evanđelja. Svaki istinski Cohenov fan osjetit će prazninu u sebi, i vidjeti sliku svijeta kao nešto hladnijeg mjesta u kojem se bešćutni moćnici množe geometrijskom progresijom dok oni drugi, koji su glasovi savjesti čovječanstva, istom brzinom nestaju.

Sada nastupa tišina. Zvuk pljeska jedne ruke. Svemirska pauza između dva tona koja nagovještava nastavak. U toj pauzi tješit ćemo se njegovom glazbom kao i do sada, uz primisao kako su te pjesme koraci u nas same, put u zdraviji emotivni život koji transformira onaj vanjski u zdravije društvo. Jer ako takvo društvo ikad dosegnemo, ono će biti zasnovano na čistoj savjesti, praznoj glavi i punom srcu. Soundtrack takvog društva, bit će njegov nezaboravan zlatni glas.

Komentari