Komentar: Poslije kiše – dolaze svastike
Kako se čini ovih dana u Hrvatskoj cvjeta novi pupuljak orošenog ikonoklazma. Dok po stadionima niču svastike (kao poslije kiše), u Umagu imamo slučaj uništavanja murala domaćeg slikara koji je povodom ljetnog festivala pokušao oživjeti lice tog malog istarskog grada. Premda se mnogo već riječi utrošilo na desničarski folklorni sadržaj „našeg regiona“, ja ću pokušati dati jedan pesimistični komentar o ne toliko zabavnoj i „šik-oidnoj” temi – sudbini hrvatske provincije.
Kada sam vidio gore prikazanu sliku iz Umaga nisam osjetio potrebu da za to krivim ustaške fantome ili desničarske zloduhe, njih rađe prepuštam novinarskoj inkviziciji – kojoj bi, usput rečeno, također dobro došao jedan brzinski egzorcizam. Upravo naprotiv, osjetio sam pravi pulski podsmijeh negdje u predjelu donje usne zbog kojeg moram reći kako je taj oslikani zid bio čisti turistički drek, upakiran u lako probavljivu ambalažu ekoloških poruka kojima se alternativni krugovi vole prekomjerno šopati.
Farbanje zida je samo mikro primjer onoga što će se i ove godine dogoditi s gradovima na Jadranu kada završi ljetna sezona. Zanima me gdje će onda biti velike aktivističke inicijative sa svojim projektima? Zanima me gdje će onda biti maštovita i otkačena art scena? Neće je biti! Svi će oni na brzaka pokupiti svoje šarene ručnike s plaža i brže-bolje pobjeći u udobne jazbine da mogu odspavati jedan poduži zimski san dok ih ne probudi novo proljeće s novom pomodnom festivalskom franšizom za čije će potrebe baciti koju kunu u džep nekom lokalnom umjetniku i sebe prozvati ljetnim korifejima kulture.
Uništeni mural jest tragičan primjer malograđanskog obračunavanja s nepoželjnim slikama, ali mega tragično je to što takav mural u Istri ne može osvanuti nikada osim sredinom lipnja, u zoru turističke sezone. Nitko se ne pita što je s lokalnom mladeži kada prođe ljetna histerija – pa evo ukratko – u nasljeđe nam ostaju sablasno bijeli zidovi, napušteni prostori u kojima je do jučer divljala samoprozvana alternativa i hladni umrtvljeni gradovi čije prazne ulice podsjećaju na prizore iz jeftinih rumunjskih hororaca. Kada ljeto napusti moj zavičaj kreće lunjanje po obližnjim parkovima, duvanje na mokrim klupicama i puštanje muzike sa starog Sony Ericssona. I sve to ne bi bio problem kada ne bih morao svjedočiti toj iritantnoj ljetnoj maski koju naši gradovi na silu pokušavaju navući preko svojih dosadnih i apatičnih lica.
Ne želim se pomiriti s time da domaća turistička odredišta mogu pokazati svoju originalnu stranu isključivo u ljetnim mjesecima godine i osobno mi se gadi ta magična opčinjenost našom obalom koja nestaje s prvim rujanskim kišama. Možda bi svastike trebale češće klijati našim primorjem jer je, čini se, to jedini način kojim se u Hrvatskoj mogu riješiti problemi i privući medijska pozornost. Ako nam plan sa svastikama propadne, onda uvijek ostaju na izbor mokre klupice, treštava muzika s dobrog starog sonića i džepovi puni sjećanja na još jedno nezaboravno ljeto u priobalju.
