Istaknuto
09.01.2018.

"Fantom u operi" Andrewa Lloyda Webbera na Broadwayu je premijerno zaigrao 9. siječnja 1988. godine. Riječ je o najdugovječnijem brodvejskom mjuziklu koji oduševljava u svakom aspektu. Ovaj kazališni spektakl odražava i razlike između američkog i europskog pristupa kulturnim sadržajima.

06.01.2018.

Animirani filmovi nisu samo za djecu, a u ovoj filmolisti donosimo izbor filmova koji zadivljuju svojom pričom, animacijom i originalnošću.

Intervju

Kristina Gavran : „Nagrade su super, ali svaki pisac želi jedno – izvedbu pred publikom“

20.04.2013. Hrvoje Korbar
KristinaGavran

Foto: Nusra Nazir

Kristina Gavran, mlada hrvatska dramatičarka i apsolventica dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti, ovogodišnja je dobitnica najznačajnije nagrade za dramsko djelo – Marin Držić. O toj nagradi, ali i prošlogodišnjoj dodjeli iste, izvođenjima hrvatskih dramatičara na sceni, malim noćnim čitanjima i planovima za budućnost, razgovarali smo s njom prije dodjele nagrade Držić na Marulovim danima, na koje dolazi ravno iz Biriminghama, gdje je na stručnoj praksi u sklopu programa Erasmus.

U obrazloženju nagrade Vaša drama  Spremni opisana je vrlo šturo te je uspoređena s ranim radovima Radovana Ivšića. Možete li nam ukratko predstaviti dramu ? 

Ideja za dramu pojavila se zbog medijskog napuhavanja ideje o smaku svijeta 2012.godine. Ja naprosto odbijam povjerovati da živimo u najgorem od svih svjetova, ma koliko nas novine i televizija pokušavali uvjeriti u to. Drama Spremni je, iako se ne čini tako na prvi pogled, zapravo komedija, bavi se obitelji koja je prepuna straha. Njihova paranoja od svega izvan sigurnosti vlastitog podruma je komična, ali i duboko tragična. Strah mi je zanimljiv kao tema, posebno strah koji paralizira ljude, kontrolira mase i navodi ih na ponašanje koje je suprotno čovjekovoj biti. Ja duboko vjerujem da su ljudi bića zajednice, za mene je obitelj sigurna oaza, ali i mjesto gdje učimo o drugima bez straha i nepovjerenja. Stilski, drama je bila eksperiment, posve drugačija od svih mojih dosadašnjih drama. Prepustila sam se nekom ludilu pisanja, zabavljala sam se dok je drama nastajala. Zapravo me začudilo što je eksperiment uspio.

Prošle godine osvojili ste drugu nagradu Mali Marulić (dramsko djelo za dječje kazalište), a ove godina najznačajniju hrvatsku nagradu za dramu. Koliko su Vam važne nagrade kao priznanje Vašem stvaralaštvu?

Nagrade su super, ali svaki pisac želi jedno – izvedbu pred publikom. S nestrpljenjem  očekujem da Dječak koji je tražio zmaja pronađe svog papirnatog zmaja na nekoj od kazališnih pozornica. Što se tiče priznanja… Ja sam pisac koji neprestano sumnja u sebe i mislim da nagrade to neće promijeniti. Pokušavam prihvatiti sumnju kao sastavni dio stvaranja djela. Za mene je ovo prijelomna godina – diplomirat ću na Akademiji dramske umjetnosti i više neću biti zaštićena u sigurnom okruženju studentskog života u kojem je pisanje dio kolegija. Imala sam sreću što sam kao mentore na dramskom pismu imala divne pisce i profesore: Ladu Kaštelan, Tomislava Zajeca, Sibilu Petlevski, Matu Matišića, Darka Lukića… na neki način, sad ostajem bez mentora koji prolazi sa mnom kroz sve faze teksta i moram naučiti vjerovati samoj sebi. Ono što mi je ova nagrada omogućila jest – kupovina vremena za pisanje.

Prošlogodišnja dodjela nagrada Držić zapamćena je i po presedanu – prva nagrada nije dodijeljena, ali je žiri ipak neka djela preporučio za izvođenje u kazalištima. Odgovor na to bilo je otvoreno pismo dramskih pisaca koje ste i sami potpisali. Kako danas gledate na tu situaciju?

Nije to prvi put u povijesti nagrade „Marin Držić“ da neka od nagrada nije dodijeljena. Posve je legitimno da žiri ne dodijeli prvu nagradu, ali treba imati na umu da je nagradu ustanovilo Ministarstvo kao način poticanja hrvatskog dramskog i kazališnog stvaralaštva. Obrazloženje koje je žiri prošle godine ponudio nikako nije bilo poticajno za dramsko pismo u Hrvatskoj (uostalom, broj prijavljenih drama na natječaj ove godine se gotovo prepolovio). Prošla godina kao da je nizala pljusku za pljuskom piscima: nije dodijeljena niti prva nagrada „Mali Marulić“, pa nelogičnost da se nagrada za dramski tekst dodijeli glumačkoj interpretaciji… činilo se kao da je glavni problem hrvatskog kazališta nedostatak dobrih pisaca. Nije čudno što su pisci reagirali otvorenim pismom i upozorili na probleme s kojima se susreću. Trendovi se mijenjanju, pitanje je kakve to pisce hrvatsko kazalište danas treba, ali ja sam uvjerena da se pisca ne može izbaciti iz kazališta.

U tom pismu također je bilo govora i o festivalu „Marulovi dani“, koji je nagradu umjesto dramskom tekstu dodijelio glumačkoj interpretaciji Gospode Glembajevih. Ove godine je selektor festivala Darko Lukić najavio svojevrsno vraćanje duga dramskim piscima. Što mislite o ovogodišnjem programu tog festivala?

Veselim se što ću prisustvovati festivalu, a ne samo dodjeli nagrade. Mislim da je važno da pisci budu dio festivala hrvatske drame, da sudjeluju na okruglim stolovima, prisustvuju čitanju nagrađenih drama, gledaju predstave… nas se ne vidi često, skrivamo se iza laptopa, bilježnica, nismo prisutni. Veseli me što je selektor Darko Lukić uz nekoliko klasika, većinom izabrao predstave nastale prema dramama suvremenih hrvatskih dramatičara.

Tijekom Vašeg studiranja na ADU pokrenuta je manifestacija DeSADU,  a pokrenuta su i Mala noćna čitanja. Koliko je značenje tih dvaju manifestacija za mlade dramske pisce?

DeSADU su pokrenuli sami studenti Akademije kao reakciju na nepostojanje suradnje između odsjeka, ali i problem što dramaturzi jedini od svih odsjeka nemaju javnu prezentaciju svog rada (svi ostali imaju javne ispite). Drame koje pišemo za ispit na kraju skupljaju prašinu po ladicama referade, a čitaju ih samo profesori u komisiji. Mislim da je izvedba bitna za svakog pisca, ja sam toliko naučila od glumaca, redatelja… sve zvuči posve drugačije kad glumac utjelovi karakter koji je do tada postojao samo na papiru. Kazalište je zajednica i pisac ne može i ne smije biti izvan te zajednice.

Također, DeSADU je odlična platforma za “isprobavanje”, za pokušaje (pa i promašaje) jer se održava unutar ustanove koja nas obrazuje. Glavni osnivači DeSADU su sad već diplomirali, ali ja se nadam da će novi naraštaji znati cijeniti taj program i da će program iz godine i u godinu biti sve bolji i posjećeniji.

Meni je na DeSADU izvedena drama Zvonimir, pa zatim drama Dedal i Ikar koja je iste godine imala javno čitanje na Malim noćnim čitanjima u ZKM-u. Program je bio odlično osmišljen uz okrugle stolove, rasprave, osjećala se jedna pozitivna atmosfera zajedništva i  suradnje između mladih redatelja, glumaca, pisaca i dramaturga.

KrstinaGavran

Foto: Nusra Nazir

U posljednjih nekoliko sezona u Zagrebu smo imali prilike vidjeti niz premijera suvremenih hrvatskih dramatičara čak i u „velikim“ kazališnim kućama, a Ministarstvo kulture iznosi podatak o 240 izvedbi suvremenih dramatičara između 2007. i 2011. Kakav je vaš stav o tretmanu hrvatskih dramatičara u kazalištima i njihova zastupljenost na programima?

Nemam baš povjerenja u statistiku i brojke. Statistika svašta ugura u različite kategorije kako bi uljepšala rezultate.  Komuniciram s ostalim kolegama i znam da se svi suočavamo s problemom što u hrvatskim kazalištima ne postoje osobe zadužene za čitanje suvremenih tekstova. Tako vam se dogodi da printate drame, pišete pisma, a odgovora nigdje. Ja bih svim kazalištima poželjela malo više hrabrosti.

Brojni hrvatski dramatičari pokušali su se probiti na međunarodnu scenu, a neki od njih su u tome i uspjeli. Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Trenutno se nalazim u Engleskoj, u gradu Birminghamu na sedmomjesečnoj stručnoj praksi u sklopu Erasmus programa. Radim u Blue Orange Theatreu i mislim da je ova praksa odličan završetak mog školovanja. Upoznajem engleski sistem koji je toliko različit od našeg. Upravo sam završila rad na predstavi Ljubavnik Lady Chatterley koju je režirala Tina Hofman, eto nekako se dogodilo da dvije Hrvatice rade na engleksom klasiku. Suvremena adaptacija nastala prema skandaloznom romanu D. H. Lawrencea koji je bio zabranjen punih 40 godina, i danas je bila jednako provokativna. Bilo je nevjerojatno iskustvo raditi kao dramaturg na tom projektu i mnogo sam naučila od Tine koja je veliki profesionalac. Tina i ja nastavljamo suradnju i trenutno pripremamo izvedbu moje drame Dedal i Ikar koja je prevedena na engleski. Drama kroz arhetipske likove preuzete iz grčke mitologije progovara o odnosu oca i sina, a Tina je ponudila koncept koji se idealno uklapa u multikulturan grad kao što je Birmingham. Surađujemo s glumcima različitih nacionalnosti i rasa i propitujemo problem odnosa između oca i sina kroz dodatnu prizmu emigracije.

(Visited 298 times, 1 visits today)

Komentari