Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Istaknuto

Krov nad glavom ne čini čovjeka: Priča o beskućništvu

02.05.2016. Marija VukšićFoto: MarijaVukšić/Ziher.hr

Goffman (1963) definira stigmu kao atribut koji je društveno definiran kao “sramotan” i  “nepoželjan”. Osoba sa stigmom ne smatra se punopravnim članom društva, stoga stigma uključuje ekstremne negativne percepcije i društveno odbacivanje na taj način označenog pojedinca. Beskućništvo nosi sa sobom veću stigmu od siromaštva. Prosječan Amerikanac vjeruje da barem trećina beskućnika ima neki tip mentalne bolesti (Link et al. 1995a), a u razgovoru s prosječnim Hrvatom nije teško doći do zaključka da se beskućnike uglavnom svrstava u isti koš kao i alkoholičare i narkomane. Mentalni bolesnici, alkoholičari i općenito ovisnici također su ljudi koji, prema Goffmanu, nose određenu društvenu stigmu, a ako se beskućnike povezuje sa sva tri nabrojana stigmatizirana ljudska stanja, onda je jasno zašto od njih većina okreće glavu. Isto kao što se „luđaka“ u tramvaju ignorira i svi se pretvaraju da ga ne čuju dok priča sam sa sobom, na isti se način tretira i one koji su ostali bez svoga doma ili su na rubu da ostanu bez njega.

Ideja za ovaj članak proizašla je iz osobne potrebe autorice članka da progovori o sve većem i očitom problemu koji je postao posebno izražen u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina, a to je da sve više ljudi “kopa po smeću” i prosi na ulici, a mnogi od njih spavaju po klupicama u parkovima. Naime, u 20-ak godina života na Remizi i korištenja javnog prijevoza, nagledala sam se mnogo bijednih prizora, ali u zadnje vrijeme primjećujem da se povećava broj osoba koje spavaju po klupicama pored tramvajske stanice na Trešnjevačkom placu i u parku u blizini, a povećava se i broj onih koji se voze tramvajima, naizgled u beskonačnost, jer nemaju gdje drugdje biti, a svi bježe od njih jer se boje da će neki nevidljivi beskućnički bacili skočiti i na njih pa da će i oni ostati bez doma. Nakon što izađem na posljednjoj stanici tramvaja koji vozi na Ljubljanicu, put me kući vodi pored tri velika metalna kontejnera. Neka lica osoba koje kopaju po tim kontejnerima već prepoznajem, a neka su mi svaki put nova, ali sigurna sam da barem sedam individua na tjednoj bazi pretražuje te kontejnere. Među njima je i gospođa koja ima zlatnog retrivera i njezin pas, kako to već biva u takvim slučajevima, izgleda zdravije i mesnatije od nje same te mi uvijek pristojno da šapu kada dođem do njih popričati s gospođom i dati joj koju kunu. Jedan od njih je i starac koji živi u jednom od nebodera na okretištu i jako teško hoda te uvijek nosi samo papuče jer mu je drugačiju obuću preteško nositi. On je počeo kopati po kontejnerima tek u zadnjih godinu dana, iako ga već par godina viđam ovdje na Remizi što je siguran znak da mu se već ionako slabo ekonomsko stanje pogoršalo. Nisam jedina uočila taj fenomen oko kontejnera na Remizi, pa tu i tamo ugledam kruh u vrećici ili neke namirnice odložene pored kontejnera, a na kontejnerima se izmjenično pojavljuju i zanimljivi natpisi. Do nedavno je na jednome velikim crnim slovima pisalo ADU, a sada se grafit promijenio u: “KOJI SU PRISILJENI SVAKODNEVNO BORITI SE ZA GOLU EGZISTENCIJU.”

Članak je zapravo podijeljen na dvije teme. Prva je tema intervju s urednicom časopisa za beskućnike Ulične svjetiljke, gospođom Jasnom Krapac, a drugi je svojevrsni izvještaj s predavanja “Problem beskućnika: pravna i socijalna pitanja” koje je održano 30. ožujka na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na kojem je Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač udruge Fajter, govorio o svojem iskustvu beskućništva koje će mi još dugo zvoniti u ušima zbog gorkih realnosti koje su na tom predavanju izrečene i urezale su se u jedan dio u mojem mozgu gdje će, vjerojatno, ostati zauvijek.

Ulične svjetiljke

Prvi su put veću, ali opet nedovoljnu medijsku pozornost beskućnici dobili kada je javnost počela primjećivati da neki neobični ljudi stoje po gradskim ulicama i prodaju časopis naziva „Ulične svjetiljke“. Ulične svjetiljke prvi je hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama pokrenut 2008. godine. Časopis izdaje Franjevački svjetovni red u Trsatu u Rijeci koji ima i prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“. Cijena je časopisa 8 kuna, od čega polovica ide beskućniku koji ga prodaje, a pola za troškove izdavanja sljedećeg broja časopisa.

Urednica časopisa Jasna Krapac bila je toliko ljubazna da mi je odgovorila na brojna pitanja o časopisu, ali i problemu beskućništva u Hrvatskoj.

Foto: MarijaVukšić/Ziher.hr

Foto: MarijaVukšić/Ziher.hr

Koji su primarni ciljevi pokretanja časopisa?

Više je ciljeva časopisa, ali su svi jednako važni. Uključenjem u projekt, prodavači dobivaju priliku za zaradu koja im pomaže da pokriju osnovne životne potrebe, unajme sobu i tako se maknu s ulice. U isto vrijeme, časopis im pomaže da izgrade često narušeno samopoštovanje jer prodajom oni više ne mole za milostinju, već rade za svoj kruh. Osim tih neposrednih ciljeva, tu su i posredni jer časopis progovara o mnogim temama koje se rijetko mogu naći u medijskom prostoru, a među najvažnijim je ciljevima i izravan susret prodavača sa sugrađanima. Naime, beskućnici su često neprimjetni jer drugi očekuju da su neuredni i zapušteni, međutim većina njih pazi na higijenu, odijeva se siromašno, ali čisto i uredno i zapravo mnogi od nas su bili jako iznenađeni kad smo shvatili da često među nama u autobusu, na ulici ili u trgovini stoji netko tko zapravo nema gdje živjeti i možda je u sasvim neadekvatnom smještaju. Zato je važan kontakt prodavača i njegovih sugrađana, da se oni izravno osvjedoče da beskućnici najčešće nisu ovisnici i neradnici, već da žele raditi i što prije imati „normalan“ život.

Prima li časopis financijsku podršku od države i hoće li zbog novog proračuna doći do promjene u financiranju časopisa?

Naš je časopis potpuno samoodrživ projekt i ne primamo nikakvu državnu ili neku drugu potporu. Kao što na njemu piše, časopis stoji osam kuna, od kojih četiri idu izravno prodavaču, a četiri za izdavanje novog broja. Naši kupci su naši donatori.

Sudjelujete li u nekim projektima Europske unije i jeste li povezani s nekim drugim udrugama iz inozemstva ili ste više lokalno bazirani?

Član smo Međunarodnog udruženja uličnih novina (INSP) koje ujedinjuje više od 130 novina iz više od trideset zemalja. Članstvo nam omogućuje preuzimanje nekih tekstova i fotografija i korisno je zbog učenja o iskustvima u drugim zemljama.

Koliko trenutno beskućnika prodaje časopis Ulične svjetiljke?

Trenutno ih pedesetak prodaje časopis.

Na koji način časopis poboljšava njihovu kvalitetu života i jesu li generalno zadovoljniji otkako ga prodaju?

Časopis doista može podići kvalitetu života. Naši prodavači brzo uspijevaju naći krov nad glavom i više nisu gladni. To je zaista jako dobar početak i prilika za nove uspjehe i povratak na tržište rada. Većinom su vrlo zadovoljni projektom.

 U kolikoj vam mjeri pomažu i volonteri?

Volonteri su ključni projekt. Oni pomažu pri distribuciji časopisa, pišu članke i sudjeluju u promotivnim akcijama. Bez njih Ulične svjetiljke ne bi mogle uspjeti.

Imate li osjećaj da je javnost osviještena o časopisu Ulične svjetiljke i mislite li da ste dovoljno medijski eksponirani?

Možemo reći da uvijek može bolje, iako su mnogi mediji pisali o nama. Sve dok postoji potreba za educiranjem građana o projektu, trebat će nam dodatno medijsko eksponiranje i praćenje aktivnosti projekta.

Koje su najčešće reakcije građana na prodavače časopisa, znaju li o čemu se radi?

Oni koji znaju o čemu je riječ, rado kupuju časopise, vole ići uvijek istim prodavačima, razgovaraju i podrška su im. Doista imamo prekrasna svjedočanstva kupaca i prodavača. Nama je zapravo potrebna medijska potpora da bi se što više ljudi upoznalo s projektom, jer kad se jednom upoznaju, redovito su nam podrška i kupuju časopis.

Je li se broj beskućnika u zadnjih nekoliko godina povećao? Znate li možda koliko trenutno ima beskućnika u Hrvatskoj i gdje ih ima najviše?

Broj se beskućnika u Hrvatskoj povećao, ali mi o tome nemamo jasne podatke. Naime, obično se govori o tome koliko je beskućnika po prihvatilištima. Međutim, broj beskućnika, to jest onih koji žive u neadekvatnim uvjetima ili na ulici je doista velik, neki smatraju da ih je i više tisuća, odnosno da se brojka kreće prema deset tisuća. 

Smatrate li da se o problemu beskućnika premalo piše i govori te da su na neki način uvelike marginalizirana društvena skupina?

Mi smatramo da su doista marginalizirana skupina, čak možda i najmarginaliziranija, jer se na beskućnike često gleda s prezirom pa im se zbog toga i teže pomaže. Trebalo bi svakako više pisati i govoriti jer ako im se pravilno pomogne to će u konačnici pomoći i društvu u cjelini. Programi i projekti obrazovanja i zapošljavanja pomoći će da ti ljudi više ne budu na teret socijalnom i zdravstvenom sustavu, a oni će vratiti samopoštovanje i zapravo doprinositi zajednici. Možda se to čini kao utopija, ali pravovremeno djelovanje pomoglo bi mnogim, pogotovo mlađim beskućnicima da se snađu i izvuku iz slijepe ulice u kojoj su se zatekli.

Što biste rekli građanima, na koji način najviše mogu pomoći beskućnicima? Koji bi bio najefikasniji način pomoći?

Svakako jedan od načina pomoći je kupnja časopisa. Tu su potom donacije socijalnim samoposlugama, volontiranje u prihvatilištima i slično. Važno je da se ostvari kontakt, da se prepoznaju ljudske vrijednosti u beskućnicima. Tada sve ide drugačije, više ne pomažemo nekoj općenitoj skupini beskućnika, već ljudima koje prepoznamo kao vrijedne i kvalitetne.

Koja su vam najpozitivnija iskustva koja ste doživjeli radeći na časopisu?

Upravo prepoznavanje beskućnika kao ljudi koji su vrijedni naše pažnje i poštovanja najvrjedniji je dio projekta. Kupci koji se javljaju, podržavaju časopis, prijavljuju nepravilnosti i pitaju za „svoje“ prodavače te prodavači koji redovito govore koliko im je časopis pomogao i financijski i kroz susrete s drugim ljudima, potvrda su nam da Hrvatska treba Ulične svjetiljke.

Na što vam se najčešće tuže vaši zaposlenici, kako im ide prodaja i kako ih ljudi tretiraju?

Tuže se na bezobzirnost i hladnoću prolaznika, ponekad i vrijeđanje, ali s druge strane kažu da ih nakon brojnih prolaznika koji se i ne okrenu, dođe jedan koji im uljepša cijeli dan. Za njih je najvažnija toplina, osmijeh i razgovor. Novac im je svakako potreban, ali toplina susreta i pažnje im svakako pomažu da prebrode osjećaj usamljenosti i ostavljenosti i u tome nalaze snagu za novi dan.

Foto: www.facebook.com/Humanitarna-udruga-Fajter

Foto: www.facebook.com/Humanitarna-udruga-Fajter

Mile Mrvalj i Ulični fajter 

Predavanje Mile Mrvalja na Fakultetu političkih znanosti bit će teže prenijeti u urednom obliku intervjua, ali gospodin Mrvalj tijekom svojeg se predavanja dotaknuo nekoliko vrlo važnih tema.

Zašto se udruga zove Fajter, a časopis koje prodaju beskućnici u udruzi Ulični fajter? Zato što je Mile Mrvalj jedan od rijetkih koji se uspio izvući iz stanja beskućništva i za to, kaže, ima za zahvaliti samo svojem mentalnome sklopu i “fajterskom duhu” koji ima. Problem beskućnika je taj da svi padnu u depresivna stanja iz kojih se ne mogu izvući pa nemaju ni snage izvući se iz svoje trenutne situacije već samo još više tonu.

Predrasude su, osim borbe za egzistenciju, jedna od najtežih stvari s kojima se beskućnici moraju suočiti. Jedna od najčešćih predrasuda je ona da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju.

Većina beskućnika ostala je bez doma zbog kredita i ovrha. To su sve ljudi koji su imali dom, firmu… Je, neki su se kladili, neki su bili pijandure, ali većina ih doista nije bila takva, jednostavno nisu imali sreće. Znam ženu koja je sad poluluda. Bila je radnica u tvornici i digla je kredit na 15 tisuća kuna jer je htjela ofarbati stan i dići strop. Bila je samohrana majka dvoje djece. Firma je otišla u stečaj, nije dobila nekoliko plaća, kamate su narasle, ona je izgubila dom i sad je luda, ona je pukla, više nije normalna. A vlasniku firme nije ništa, njemu je sud oprostio. Isto tako, znam čovjeka kojem su kćeri poginule i on je propao mentalno, propio se, ali kako je on mogao na tu situaciju što mu se dogodila utjecati? Nikako.

Ima onih koji kažu “dat ću mu burek, radije nego novce, da ne kupi alkohol.” Hrana umjesto novaca mnogima je koji imaju grižnju savjest zadovoljavajući kompromis, pogotovo zbog stigme alkoholizma koja se često veže uz beskućništvo.

Ok, daj mu hranu, ali pazi ovo. Ja sam živio u ruševini i bila je jedna pipa za vodu. I pipa je pukla i voda je curila posvuda, sve je poplavilo. Morao sam dati 400 kuna za popravak i novu pipu. Reci ti meni, da li ja to mogu burekom ili sendvičem platiti? Jedna žena mi je, dok sam prodavao časopis Ulične svjetiljke, prišla i rekla mi je da je u dilemi jer se boji da će mi dati novce, a ja ću kupiti alkohol. Ja sam joj rekao da iskreno trebam novce za benzin za Ferrari koji mi je parkiran eto tamo u ulici. Otkud tebi pravo da uzmeš novce i kupiš pivu, a meni ne daš to pravo? Mnogi su alkoholičari, jesu. Ali to je iz očaja, jer su u depresivnom stanju. Postali su alkoholičari nakon što su postali beskućnici. Radije daj novce pa će neki možda otići kupiti rakiju, a neki će, poput mene, popraviti pipu. 

Beskućnici su ljudi koji su do vrlo nedavno bili ljudi bez osobne iskaznice i bez prava na osobnu iskaznicu. Mile Mrvalj prvi je beskućnik u Hrvatskoj koji je uspio dobiti osobnu iskaznicu preko centra za socijalnu skrb. Prema MUP-ovom Zakonu o prebivalištu iz 2012. godine “osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja, beskućniku, nadležno će tijelo rješenjem utvrditi prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja.” No, to u praksi nije bilo tako sve dok Mile nije završio u medijima i javno progovorio o teškoćama s kojima se susreo kad je htio dobiti osobnu iskaznicu.

“Htio sam dobiti osobnu iskaznicu i u svim centrima su mi rekli da zakon u teoriji postoji, ali da ga je nemoguće provesti i da je nejasan. Tek kad sam završio u medijima, tek su onda počeli izdavati osobne iskaznice. Drago mi je da situacija ide na bolje, već lani su 82 beskućnika dobila osobnu iskaznicu.”

Mnogi beskućnici žive bez zdravstvenog osiguranja, jer bez boravišta nema ni zdravstvenog.

Beskućnici nemaju pravo ni pasa. Grad Zagreb izdvaja 400 tisuća kuna, veterinarski pregled i injekcije za pse lutalice, a u Zagrebu postoji barem 1000 ljudi koji nemaju pravo ni da ih veterinar pregleda. Eto. A razboliš se naravno, i ja sam se razbolio, imao sam jedne zime visoku temperaturu i groznicu, da sam legao više se ne bi ustao. Onda sam se vozio tramvajem pa sam znao ako skupim četiri boce, mogu na automatu kupiti kavu za 2 kune, neki topli napitak da se ugrijem. Sad je kava na tom automatu na Glavnom kolodvoru 3 kune.

Problem je, kao i uvijek, u Sustavu s velikim S. Thomas Pynchon, jedan od važnijih autora moderne američke književnosti, u svim svojim knjigama kritizira Sustav (the System) koji nikad nije pretjerano razjašnjen, ali svima je jasno o čemu se radi. Sustav upravlja životom običnog građana, a običan građanin teško može pobjeći iz ralja Sustava. Tako recimo u Hrvatskoj postoji zakon o skitnji koji je dio Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Skitnja je defnirana kao “pojava u kojoj lice, po pravilu bez sredstava za život, luta od mjesta do mjesta ili tako postupa u jednom mjestu i na taj način provodi život u besposličenju.”

Ako te uhvate u skitnji, sad je kazna 2000 kuna, što naravno da nemamo za platiti. I onda kako se to zakonski rješava? Neki beskućnici imaju radni staž i kad na osnovi tog radnog staža dobiju mirovinu, ta će im kazna sa svim kamatama sjesti na mirovinu. Ima ljudi koji već sad imaju 500 tisuća kuna duga zbog kazne o skitnji. Ponekad završiš na sudu jer ne možeš platiti tu kaznu pa ti oproste kaznu, ali onda duguješ novce za taj sudski postupak.

Zašto mnogi beskućnici vuku noge i teško hodaju? To mi pitanje nikad prije nije palo na pamet, no Mile me i o tome prosvijetlio.

Dok sam bio beskućnik spavao sam u ruševnoj zgradi. Vrlo je važno dok ste beskućnik pronaći dobru napuštenu zgradu, ali teško je naći neku koja već nije zauzeta. Najopasnije je kad se u njoj okupljaju mladi narkomani, zato uvijek u ruševni spavaš s još 3-4 ljudi poput tebe kojima možeš vjerovati. Ali u ruševinama ima puno štakora, pa onda spavaš u cipelama. Imaš samo jedne cipele i u njima i spavaš i hodaš i imaš samo jednu odjeću koju rijetko kad skidaš. Zbog toga su ti stopala i tijelo nažuljani i stalno te boli i teško ti je hodati.

Mile je rođen u Sarajevu i preživio je rat u Sarajevu. Završio je Primijenjenu, sudjelovao je u hippie pokretu i kao mladić na motoru proputovao je sve velike europske gradove. Čitav je život živio za svoj san i poslije rata otvorio je umjetničku galeriju. Svi su ga ispitivali je li on normalan, a on je rekao da je sretan što je lud. Poput mnogih beskućnika, i on je zbog peha završio na ulici. Njegov prijatelj Željko, kojeg je poveo sa sobom na predavanje, ispričao nam je sličnu priču. Željko se rodio u malom slavonskom selu pored Vinkovaca. Radio je u ciglari, obitelj mu je bila siromašna te je odlučio drugdje u Hrvatskoj potražiti sreću. Došao je raditi kao radnik na Mali Lošinj, tamo su ga par puta “izigrali za plaću” te je počeo spavati po klupicama, zatim kolodvorima i starim kućama. Željko i Mile upoznali su se prodavajući Ulične svjetiljke, a kasnije se Željko pridružio Mili u udruzi Fajter. Obojica se slažu da beskućnicima najviše znače koja lijepa riječ jer im to vraća dostojanstvo koje su davno izgubili.

 Epilog

Jednostavno je za shvatiti zašto mnogi kad uoče beskućnike kažu “sami su si krivi.” Isto bi se moglo reći za indijski kastinski sustav u kojem je društvena stratifikacija jasno naznačena karmom iz prošlog života. Oni koji se rode kao “nedodirljivi” ili najniža kasta to su i zaslužili te je onda lako odbaciti grižnju savjest i opravdati taj nepravedan društveni poredak. “Sami su si krivi” je samo još jedna vrsta obrambenog mehanizma jer je puno teže prihvatiti činjenicu da se beskućništvo može skoro pa svakome dogoditi i da je za to kriv Sustav u kojem živimo. Iako nismo u Indiji i nemamo kastinski sustav, i naša je svakodnevnica oblikovana tako da privilegiranima osigura njihove privilegije, a da one na marginama društva još više marginalizira dok ne postanu tek sjenke pored kojih prolazimo, a da se ni ne osvrnemo. Prihvatiti činjenicu da nedužni ljudi kopaju po smeću i jedu vaše ostatke bolan je i težak proces te je razumljivo da je tu činjenicu lakše blokirati ili je premazati nekom uljepšanom laži: sigurno je ovisnik, alkoholičar, kladio se, glupan je prokockao sve… A čak i da je to istina, zar je u redu takvu osobu pustiti da ostatak života provede kao nečovjek u limbu koji kao da je proizašao iz Danteovog uma? Svi griješimo, svi imamo mane i od samog početka ovisimo o drugima, licemjerno je pretvarati se da smo sve u životu napravili i postigli bez tuđe pomoći. Gdje biste vi bili bez potpore onih koji su vam najbliži? Kako biste se osjećali da se jednoga dana probudite na ulici bez ičega i ikoga? Prihvatiti činjenicu da neki nezasluženo pate dok vi u krevetu i na sigurnome gledate novu epizodu GOT-a nije jednostavno, ali je prvi korak prema odgovornom društvu u kojem se ovakve životne situacije više neće morati događati.

Komentari