Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Vizart

Kunsthaus – Damage Control: Izložba o destruktivnim impulsima u društvu

15.12.2014. Marija Vukšić
Foto: Marija Vukšić/Ziher

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Friendly alien poznatiji kao muzej moderne umjetnosti Kunsthaus u Grazu od 14. studenoga do 15. veljače prikazuje izložbu Damage Control: Art and Destruction Since 1950. Izložba je na prvu donekle zbunjujuća jer naslov ne otkriva mnogo. Ne zna se je li riječ o uništavanju umjetnosti, o uništavanju kao umjetnosti, bilježenju uništavanja u umjetnosti, je li povezano s Drugim svjetskim ratom ili ratom općenito i još mnogo toga može vam pasti na pamet. Izložba je donekle zamišljena kao odgovor na sva ta pitanja. Kronološki je postavljena stoga je najbolje krenuti redom, od najnižeg kata prema najvišem. Fotografiranje je zabranjeno, nekoliko kustosa patrolira na svakome katu, kamere su posvuda, ali ako ste pustolovno raspoloženi i potrudite se, možete biti pravi Balkanac i okinuti koju fotku.

Ovaj članak zamišljen je kao prikaz različitih aspekata izložbe kroz umjetnike i njihova djela te popratni komentar. Za one koji su u nemogućnosti otići na izložbu, ovo je mali uvid u sve što se tamo nalazi, a onima koje izložba zanima i mogu je posjetiti, ovo je poticaj da vide što im sve članak nije otkrio (a toga je stvarno mnogo) te da sami razviju svoje mišljenje i stav o svemu navedenom.

Na prvom, kronološki najstarijem katu nalaze se slike Vije Celmins koje na prvi pogled izgledaju kao fotografije i tek kad se približite shvatite da su zapravo slike. “Oil on canvas” piše pored naslova slike “Hiroshima” i godine nastajanja “1968.” Osim Hiroshime mogu se vidjeti još i Tulip Car (1966) i Flying Fortress (1966). Hiroshima je slika koja objašnjava samu sebe. Većina nas zna što se dogodilo s Hiroshimom za vrijeme Drugog svjetskog rata i kakvu je sudbinu dočekala. Tulip prikazuje uništen, napola spaljen auto s rupama od metaka, a Flying Fortress je slika bombardera iz Drugog svjetskog rata, službenog naziva B-17  koji leti usprkos tome što mu je rep raznio protuzračni njemački top.

Foto: slowartday.tumblr.com

Foto: slowartday.tumblr.com

Nakon ove ratne teme, John Baldessari temi uništenja daje drukčiji zaplet. On je odlučio spaliti sva svoja umjetnička djela koja je napravio od 1953. do 1966. Od pepela je ispekao kolačiće koji se nalaze na postolju u staklenci, a ostatak pepela stavio je u urnu. Kontekst tog poteza tvore, kako tvrdi, osjećaji nezadovoljstva i izolacije. Baldessari nije jedini koji se sjetio uništiti nešto svoje. Na katu iznad možete pogledati video performansa Break Down (2001) u kojem Michael Landy uništava svu svoju imovinu. To je njegova reakcija na konzumerističko društvo koje ga okružuje. Proces uništenja izgleda kao obrnuti proces industrijske trake. Stvari se stavljaju na traku koja ih vodi do mjesta njihovog uništenja. Ako vas silno zanima popis čitave Landyjeve imovine, pored televizora nalazi se podeblja knjižnica u kojoj je zapisana svaka uništena stvar.

Nasilje nije ograničeno samo na napad izvana već je ponekad i rezultat odluke sustava koji nas okružuje. Andy Warhol i njegova Electric Chair (1971) prikazuju praznu električnu stolicu klasično warholovski u raznim bojama. Električna stolica postala je motiv u njegovoj umjetnosti 1963. kad su u New Yorku na taj način pogubljena dva zatvorenika i općenito je referenca na kontroverzu oko smrtne kazne. Od imena koje smo navikli čuti, osim Warhola, tu je i Yoko Ono. Na televizoru se prikazuje njezin performans Cut Piece (1965) u kojem se publici dopušta da dođe na pozornicu i reže odjeću  u kojoj se nalazi. Članak o njezinoj skorašnjoj izložbi u New Yorku pročitajte na Ziherovom linku.

Foto: Ivor Pučar/Ziher

Foto: Ivor Pučar/Ziher

Iako su osobni performansi umjetnika zanimljivi, puno veći utisak rade snimke koje se mogu pogledati u zamračenim prostorijama razbacanim po izložbenom prostoru. Roy Ardenova snimka Supernatural (2005) zapravo je kombinacija snimaka divljanja navijača u Vancouveru i njihovog sukoba s policijom. Nasilje između navijača i policije zauzima središnju važnost snimke i šokira gledatelja. Christian Marclay napravio je video uradak pod nazivom Guitar Drag (2000) za koji kad ga vidite, niste sigurni biste li ga nazvali umjetnošću. Muškarac s teksaškom registracijom zaveže električnu gitaru za kamion i počne je vući cestom. Iritantno i nimalo impresivno dok ne pročitate da je to referenca na ubojstvo Jamesa Byrda kojeg su ubili tako da su ga privezali i vukli kamionom po cesti.

Kao posebno intrigantnu izdvojila bih još seriju fotografija Window Blow-Out (1967) Gordona Matta-Clarka. Na prvi pogled to su fotografije razbijenih prozora. Poanta je u tome da se prozori nalaze u Bronxu i tako razbijeni stoje godinama. Nakon što su njegove fotografije izložene, razbio je sve prozore u galeriji i prozori su odmah dan nakon zamijenjeni. To je referenca na sustav važnosti u društvu, kojoj se zgradi i mjestu u gradu pridaje važnost, a koji su dijelovi i zgrade zaboravljeni i označeni kao nevažni te se na taj način postavlja pitanje zašto je to tako. Nezaobilazan je i Steve McQueen s videom Deadpan (1997) koji progovara o okvirima općenito, ali i okvirima društva koji se zatvaraju oko pojedinca. Video postavlja pitanje je li bijeg iz njih moguć.

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Foto: Marija Vukšić/Ziher

Razni činovi uništenja koji se na prvu ruku čine apsurdnima ili neshvatljivima dobivaju značenje u kontekstu napisanom na maloj pločici pored svakog umjetničkog djela. Fanovima slika i prikaza iz kojih se poruka lako čita, ova izložba vjerojatno neće pretjerano odgovarati. Važno je i shvatiti da su mnoga djela načinjena prije nekoliko desetljeća i izravna su referenca na aktualne teme tog doba te pomaže kad o njima postoji već određeno predznanje jer je tekst objašnjenja škrt na riječima. Ideja izložbe je odlična, to je pokušaj definicije raznih oblika i motiva iza čina uništenja. Od dobro poznatih kao što su rat, ubojstvo i nemiri do činova uništenja nečeg osobnog, intimnog i vlastitog. Na taj se način u posjetitelju donekle izaziva i osjećaj tjeskobe, razvija se svijest da uništenje nije ograničeno samo na “velike” i “svjetske” događaje već je također dio svakodnevnog života pojedinca, može se dogoditi svakome i stalno se iznova događa. Nasilje koje neizbježno prati uništenje događa se ne samo izvan već i unutar društva koje nas okružuje, bilo putem stereotipa u koje nas se stavlja ili konzumeristički orijentiranog svjetonazora.

Osim aktualne izložbe, tko je htio mogao je odlutati na zadnji kat gdje su izložene fotografije Austrije. Tamo se također nalazi hrpica ogromnih bijelih plakata na kojima velikim crnim tiskanim slovima piše: “You don’t take a photograph. You make it”, citat Ansela Adamsa. Plakati su besplatni i možete ih uzeti ako želite. Studentska ulaznica za muzej košta oko 3 eura, samo ne smijete zaboraviti pokazati svoju studentsku iskaznicu. Muzej se svojim modernim izgledom začudo savršeno uklapa u barokno okruženje, a njegova je unutrašnjost jednako impresivna i sama za sebe je neka vrsta izložbe. Radno vrijeme je svakim danom od 10 ujutro do 5 popodne, osim ponedjeljkom kad je muzej zatvoren.

(Visited 90 times, 1 visits today)

Komentari