Luka Vukšić (Akademski zbor IGK): ‘Zborska se scena pomiče i raste!’

Prije nekoliko dana emitirana je dodjela Porina u kojoj se našao i kutak za klasičnu glazbu. Tako je i amaterski zbor “Ivan Goran Kovačić” bio nominiran u dvije kategorije te im je dodijeljen kipić za najbolji album klasične glazbe In memoriam Milan Horvat: Wolfgang Amadeus Mozart – Requiem u D-molu, K. 626 uz Zagrebačku filharmoniju i pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića. Album je snimljen na koncertu u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 21. siječnja 2014. godine, a objavila ga je Croatia Records u suradnji s HRT-om. S obzirom na to da je zborska scena medijski gotovo nevidljiva, a ovo je ipak važno postignuće u amaterskom svijetu te je 21. ožujka bio i rođendan pjesnika Ivana Gorana Kovačića po kojemu zbor nosi ime, odlučili smo zaviriti u situaciju iza pozornice i čuti Luku Vukšića, dugogodišnjeg voditelja i dirigenta.

Luka Vukšić diplomirao je dirigiranje na zagrebačkoj Muzičkoj Akademiji u klasi maestra Igora Gjadrova, a usavršavao se na Katedri za orkestralno dirigiranje Akademije Ferenc Liszt u Budimpešti. Dobitnik je Nagrade Hrvatske glazbene mladeži ”Ivo Vuljević” za najuspješnijeg mladog glazbenika 2000. godine, a otad djeluje i kao stalni dirigent Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić”. Od 2001. godine stalni je suradnik Zbora HRT-a. Do sada je nastupao s gotovo svim većim hrvatskim ansamblima među kojima su i Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar i zbor HRT-a, Dubrovački simfonijski orkestar, Hrvatski barokni ansambl i dr. Redovito nastupa i u inozemstvu, pa je zabilježio uspješna gostovanja u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Meksiku.

Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” utemeljen je 1948. godine, a nastupao je pod ravnanjem najvećih domaćih i svjetskih dirigenata. Među njima su Lovro pl. Matačić, Milan Horvat, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Vjekoslav Šutej, Ivo Lipanović, Vladimir Kranjčević, Zubin Mehta, Uroš Lajovic, Dmitrij Kitajenko, Valerij Gergijev, Sir Neville Marriner i drugi.  Zbor je ostvario i mnogobrojna inozemna gostovanja u SAD-u, Kini, Koreji, Velikoj Britaniji, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Italiji, Mađarskoj, Meksiku, Slovačkoj, Makedoniji, Sloveniji te Bosni i Hercegovini, a nastupao je i na različitim međunarodnim festivalima. Kontinuirano surađuje sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i Hrvatskim baroknim ansamblom.

Kako se osjećate nakon osvojenog Porina?

Osjećaj je fantastičan! Ansambl koji nastupa tako puno kao mi, toliko se trudi te toliko dugo vremena boravi na domaćoj sceni, svaki je puta jako sretan kada se taj veliki rad i ogroman trud prepozna kao jedna kvaliteta.

Koje dosadašnje koncerte biste izdvojili?

Od recentnih koncertnih uspjeha u zadnjih par godina bih svakako izdvojio nastup s maestrom Dmitrijem Kitajenkom i Zagrebačkom filharmonijom 2014. godine gdje smo izveli Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena, zatim nastupe s Osmom simfonijom Gustava Mahlera u Tel Avivu i Rishon LeZionu pod ravnanjem maestra Noama Sheriffa, izvedbu Druge simfonije – Lobgesang Felixa Mendelssohna uz Leopolda Hagera i Zagrebačku filharmoniju, potom Mechaye Hametim (Revival of the dead) Noama Sheriffa u Bochumu s njihovim simfonijskim orkestrom i turneju širom Hrvatske s Mesijom G. F. Händela uz Hrvatski barokni ansambl i maestra Sašu Britvića.

Možete li usporediti zborsku scenu kada ste tek počeli s radom i sada?

Zborska scena varira u kvaliteti kod nas, u zadnje vrijeme su se ansambli umnožili što ne znači nužno i povećanje kvalitete. Budući da djelujem kroz Hrvatski sabor kulture koji po županijama prati zborsku scenu za čiji sam klasični dio zadužen, čini mi se da se u zadnje vrijeme zborska scena ipak pomiče i raste, a pogotovo je lijepo da rastu u kvaliteti ansambli koji su već bili na određenoj razini. Tako dobivamo jednu ligu izuzetno kvalitetnih ansambala, iako se to ne može nažalost usporediti sa zborskom amaterskom scenom kao što je to bilo prije dvadeset ili trideset godina što se tiče kvantitete ljudi koji se njome bave. Sada je to znatno manje zbog toga što je hiperinflacija sadržaja čisto sociološka stvar. Prije je ponuda bila manja, pa je zborska scena “ubirala” puno više ljudi koji su se htjeli baviti glazbom, dok su danas ti ljudi razvučeni na mnogo više različitih sadržaja.

Što Vas najviše veseli u radu sa zborom?

Konkretno sa zborom “Ivan Goran Kovačić” veseli me to što naše pjevače veseli to što rade. Za dirigenta i voditelja to je apsolutno nenadoknadiva stvar i kvaliteta.

Kakav je repertoar i koliko često nastupate?

Probe su tri puta na tjedan po dva sata, a nastupi su svakih mjesec ili dva. Repertoar je vrlo raznolik, dogodi se da pjevamo vrhunsku klasiku i umjetnički najbolju glazbu ikada napisanu, do toga da  pjevamo pop ili revijalnu glazbu u različitim prigodama ili čisto iz vlastitog gušta.

Prema Vašem mišljenju, kako kotirate u odnosu na inozemne zborove?

Budući da smo jako puno gostovali u zadnje vrijeme i čulo nas je mnogo glazbenika iz raznih struka u inozemstvu te da sam imao priliku i sreću razmijeniti par riječi s različitim dirigentima i zborovođama, rekao bih da smo trenutno na razini najkvalitetnijih amaterskih zborova u svijetu. Interesantno je da strani dirigenti, solisti i članovi orkestra s kojima surađujemo uglavnom s čuđenjem reagiraju kada im se kaže da smo amaterski zbor. Tako nam se dogodilo u travnju prošle godine prije nastupa s maestrom Enniom Morriconeom čiji je asistent bio vrlo zabrinut oko toga jesmo li školovani pjevači ili imamo li barem formalno muzičko obrazovanje. Kada je čuo da nismo školovani i da nam glazba nije životno zanimanje, već imamo različite pozive kao što su medicina ili marketing ili nešto treće, nastupila je još veća uzrujanost. Tek kada smo zapjevali, vidjelo se da su oduševljeni.

S obzirom da je zbor velik i mješovit, kakvo ozračje prevladava u radu?

Atmosfera na probama je odlična, uživamo se družiti jednako koliko uživamo i raditi na glazbi. To što je zbor mješovit samo pridonosi atmosferi, redovito se događaju kojekakve stvari vrijedne pričanja, pa je teško izdvojiti samo jednu. Društvo je također odlično, zajedno smo tri puta tjedno i svima koji se jednom nađu u tome, to postane način života. Na neki način i obitelj jer se članovi zbora dodatno zbližavaju na turnejama izvan Zagreba i gostovanjima na koja smo često pozivani te redovito ostavljamo dobar dojam. Kada ljudi tek dolaze u zbor, zateknu nešto nesvakidašnje i nepostojeće bilo gdje drugdje, bilo u glazbenom ili amaterskom društvu bilo koje vrste, a to je da se pjeva najbolja moguća glazba na najvišem nivou i nastupa s drugim izvrsnim ansamblima kao što je Zagrebačka filharmonija.  Najbolje je to da zapravo bilo tko s voljom, sluhom i glasom može doći i postati dio te zborske zajednice.

Neki članovi amaterskih društava sami financiraju odlaske na turneje, kakva je kod Vas situacija što se toga tiče?

Sve naše turneje plaćene su od profesionalnih ansambala koji nas pozivaju ili od organizatora te su tako svi troškovi pokriveni. Članovi pridonose svojim slobodnim vremenom i angažmanom na probama.

Možete li reći nešto o budućim projektima?

Uskoro ćemo kao počasni gosti Requiemom W. A. Mozarta otvoriti jedan od najvećih europskih festivala zborova, a to je festival u Nišu. Pjevat ćemo sada, 30. ožujka na velikom revijalnom dobrotvornom koncertu za Zakladu Ana Rukavina u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Nastupat ćemo na otvaranju sljedeće sezone Zagrebačke filharmonije s Drugom simfonijom Gustava Mahlera, a iduće godine ćemo pjevati još i neka od najljepših djela klasične glazbe sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom HRT-a kao što su Te deum Antona Brucknera, Devetu simfoniju Ludwiga van Beethovena te Muku po Ivanu Johanna Sebastiana Bacha.