Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Mak Murtić (Mimika Orchestra): “Mimika je bend iz cijeloga svijeta za cijeli svijet”

15.02.2017. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/mimikaorchestra

Mak Murtić, dirigentsaksofonist i mastermind iza Mimika Orchestrakroz više je sati i kroz još više kava odlučio sjesti sa mnom i ispričati mi više-manje sve o apsolutno svemu. Nemojte doći nespremni, već prije koncerta u četvrtak, 16. veljače, u zagrebačkom KSET-u saznajte sve o jednom od najambicioznijih glazbenika domaće glazbene scene i njegovu svjetskom projektu.

Moramo od negdje početi i ajmo baš od tog Kulušića. Što je to bilo?

Oko tog Kulušića… Ne znam točno kaj je bilo, nego… Mislim da se klub baš tada negdje bio zatvorio. Ja sam bio u gimnaziji. Družio sam se s ekipom koja je brijala na punk, rock i šta ja znam.

Što si svirao tad?

Bas. I gitaru. Ali bas uglavnom. I to kada smo provalili. Nismo samo mi provalili, nego cijeli set ljudi. Ne znam jel se tada nedavno zatvorio ili je bila neka obljetnica zatvaranja i eto. Bili smo unutra dok nije policija došla i prekinula koncert.

Što ste svirali? Jel’ to bila neka improvizacija ili…

Ne sjećam se ni toga točno, ali bilo je nešto uvježbano. Bio je neki repertoar koji smo uvježbali.

I što, došla policija i pokupila vas?

Pa mislim, vrlo jednostavno. Kratka procedura. Ali mislim da je to trajalo nekih dva sata ili tri.

Dobro, to je bilo u srednjoj. U koju si uopće srednju išao?

U petnaestu. Mioc. IB smjer.

Kako si uopće ušao u glazbu? Krenulo je u srednjoj školi ili još i prije?

Nešto prije. U osnovnoj školi smo mi frendovi zabrijali na muziku u nekom trenutku i bila je varijanta da moramo pokrenuti neki bend, iako nitko ne zna svirati niti jedan instrument. Ja sam dobio plemenitu ulogu da naučim svirati bas, a kolege bubnjeve i gitaru. To nije prošlo, sve se raspalo, ali tako je to krenulo uglavnom.

I onda je to dobilo svoj nastavak u srednjoj…

Da, u srednjoj sam krenuo na saksofon. Mislim da sam u drugom srednje krenuo svirati saksofon.

Na svoju ruku?

Više manje da. Imao sam jednu ili dvije lekcije kod Saše Nestorović i onda sam nekako nastavio sam.

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

Sviraš li još uvijek bas?

Sviram, ali više ovako iz hobija. Više da naučim druge basiste što da sviraju.

Imaš li formalno glazbeno obrazovanje?

Nemam škole. Nemam nikakve glazbene škole prije odlaska, ali sam prije Londona već radio aranžmane i slično. Naučio sam se čitat’, pisat’ note… Ako je to ljudima čudno kako to znaš bez glazbene škole, nije problem naučiti na internetu danas. Tako da nekakvo YouTube obrazovanje imam, ali sam i u jednom KUD-u radio nešto. Kratko sam tamo bio, ali sam naučio nešto o glazbenoj teoriji isto tamo. Tamburaški orkestar je bio i tamo sam gajde svirao. Kada sam upisao fakultet u Londonu, to mi je bila prva ‘glazbena škola’ u životu i u Middlesex Universityju sam završio smjer aranžiranja na jazz akademiji.

Da, o tim gajdama si mi isto nešto pričao…

Da. Nedavno me u Londonu baš jedan frend Englez dovukao do folklora. Ovdje u KUD-u je folklor bio ovako usput, a dok sam bio u Zagrebu sam brijao na jazz. Onda sam otišao i na to što je proizašlo iz folklorne glazbe kao hip-hop i ovo ono. Onda sam u Londonu završio u tako nekakvoj urbanoj glazbi i tako sam shvatio da puno ljudi brije na afričku i balkansku muziku. Ali ne mislim na Balcan beats ili samo romsku glazbu, nego…

Balkanski melos?

Ma svašta. Tu postoji tolika raznolikost da nemreš vjerovat’.

Ti ljudi koji su te uvukli u folklor su Balkanci ili…

Ne, ne, ne. Baš suprotno. Taj jedan prijatelj Englez, Josh Middleton, koji svira harmoniku i on mi je posudio bugarsku gajdu i tako sam to svirao. Da, trebao bih se vratiti na to. Odličan instrument.

 Od povratka iz Londona počeo si brijat’ na slavenski folklor što je započelo u Londonu i sada se samo nastavilo?

Pa mislim, to je sad specifični projekt koji radim. U Mimici. Pisao sam sad neke skladbe za septet Ad Libitum Zagrebačke filharmonije. To smo radili za Opatijski festival prošle godine koji isto ima značajne elemente ne folklora, nego tonalnih sustava ili fragmenata ljestvica za koje znamo da su se ovdje koristile. Koje su se koristile možda još u doba grčke kolonizacije ovih područja, znači Kvarner. Znaš Medeju?

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

Ne osobno.

E, kad ona ubije svog brata, ostaci njegovog tijela su otoci Kvarnera. Ne znam kako je sad to interpretirano kasnije, ali je zgodno jer je moguće da su se ti fragmenti grčkih modusa koristili, to jest gotovo sigurno koristili tamo jer se ostaci toga čuju i u sopelama. S druge strane, to područje je interesantno jer dolazi od Velesa/Volosa koji je slavenski bog. Na isto mjesto kasnije dolazi jedna druga mitologija. Mene je to sve dosta interesiralo dublje nego samo folklor. Više kao neki identitet. Imaš jugoslavenski identitet koji je sada ozloglašen zbog SFRJ, ali činjenica je da je taj identitet postojao puno prije ikakve države. Čak i prije prve Jugoslavije. Na kraju krajeva, možda je više postojao identitet sjevera ovoga područja (Zagreb) pa sve kroz Beograd i kroz Bugarsku jer je prije puno Bugara živjelo u Zagrebu. Čak 15% stanovništva su bili Bugari. Uglavnom, ti ljudi bili su puno povezaniji, nego mi s Dalmacijom, prije prve Jugoslavije. I to se vidi kulturološki. To se vidi na hrani, to se vidi na glazbi.

Običajima na koncu.

Da. I to je mene dosta interesiralo. Vidiš to u ne samo slavenskoj kulturi, nego u mađarskoj kulturi, južno germanskoj kulturi, keltskoj kulturi jer mi smo i Kelti jednim dijelom…

Slažem se. Dosta je običaja podrijetlom keltsko ili germansko.

Ali Kelti potječu iz ovog područja od kojih danas imamo jezike u Walesu i u Cornwallu, u Devonu i u Bretanji, ali i u Turskoj. Ti jezici potječu iz ovog sjevernog, podalpskog područja. Kako su se Rimljani širili, ti Kelti su odlazili sjevernije i to možda ne čak genetski, nego kulturološki. Isto k’o što Slaveni tu nisu genetski, nego je jedna kultura došla. Ali taj identitet je zanimljiv svakako.

Da li te onda kroz folklor više zanimaju samo mitovi, legende, običaji ili glazba?

Pa sve skupa. Zapravo, sve na kraju ide do individue. Ovaj projekt koji sada radim s Mimikom je u principu pogrebna ceremonija. Taj cijeli set skladbi koje, na kraju krajeva, izdajemo na albumu s tim skladbama i još nekim dodatnim, ali ima i još skladbi koje niti ne izvodimo live…

Koncert 16. će onda zapravo biti preview albuma?

Na neki način. Ima nekih skladbi koje nisu prije izvedene i drugi su aranžmani jer na albumu je 40 ljudi i ima svega, od live elektronike do tamburice i tako kombinacija raznolikih, ali radi se o pogrebnoj ceremoniji što je s jedne strane dosta osobno, a s druge prilično javno. Kolega iz benda nam je poginuo u jednoj automobilskoj nesreći i to je bio jedan veliki emotivni šok i za cijeli sastav i za sve skupa. Da ne govorim da je godinu dana prije toga isto jedan glazbenik iz sastava s kojim sam ja bio manje povezan, ali neki drugi članovi benda više povezani, oduzeo vlastiti život. Tako da nam je cijela jedna godina bila dosta povezana uz tu smrtnost i ceremoniju toga. Jedna ceremonija – taj jedan dečko iz zapadne Afrike čiji su doma jako veliki religiozni kršćani, a on nije bio. I za pravo ja mislim da je tu bio konflikt u obitelji. Ta njegova ceremonija je bila jako suprotna njegovu vlastitu viđenju svijeta što je bilo neobično. Bio je jako sklon znanstvenom i poetičnom pa je druga ceremonija bila izrazito poetična i sekularna. Njegovo je tijelo pokopano sa sjemenkom drva koje će kasnije izrasti. Neobično možda, ali smo se tu zainteresirali za život, za taj proces.

I ti identiteti za koje ja mislim da su puno univerzalniji od slavenskih ili germanskih ili keltskih ili zapadnoafričkih. Mislim da imamo svi puno više sličnosti, nego što smo svjesni toga. U ceremonijama pogotovo. Samo pogledaj. Sve te ceremonije zapravo su slične. (…)

A što se morala tiče, ja mislim da ta moralna okosnica nije u religiji, nego je u nama. Kad pogledaš bilo koje društvo na svijetu, svi imaju slične moralne strukture. Neovisno jedu li mozgove svojih protivnika ili ne. Oni unutar društva čuvaju red. I taj red je jedan moralni kod koji je zapravo vrlo sličan svugdje. ‘Ne ubij bližnjega svoga’ možda nije seksualno tabuiziran, ali postoji možda kao instinkt ili nešto.

Sigurno si pacifist, ali što te više slušam zvučiš mi i kao idealist…

Mislim da su svi, unatoč svim ratovima i svim sranjima, istinski pacifisti. Kao društvo. Jer ne bi društvo funkcioniralo da nisu. A opet treba biti nekakvih ‘ratnika’, treba postojati neki sustav zaštite, ali opet, to je manjina, ne većina. Nije većina agresivna. Društvo ne bi bilo održivo da je većina agresivna. Ne bi bilo ovoga da mi sada sjedimo tu i pijemo kavu.

Izgubili smo se, ajmo se vratiti. Je li onda na neki način ovaj album koji dolazi posvećen to dvoje ljudi koji su preminuli?

Da. On je konkretno jedna psihodelična pogrebna ceremonija koja, s jedne strane, slijedi cijeli život nekakvog zamišljenog pojedinca, a on se nalazi u jednom procesu u kojem doživljava refleksiju osobnog života koji je ciklički, na neki način, sličan od osobe do osobe, ali je različit jer je svaka individua različita. A s druge se strane pojavljuje u jednom, kroz jedan prijelomni trenutak definiranja identiteta. Apstraktni identitet osobe koja odrasta i prolazi kroz faze života je percipirana kao promjena identiteta baš specifično, na južnoslavenskim područjima gdje se za pravo u procesu u kojem nove stare religije počnu definirati identitet tog društva.

Konkretno da objasnim. U Sloveniji danas, u Karantaniji tadašnjoj, imaš Triglav. U Makedoniji imaš Treglav. U Rusiji Troglav, U Bugarskoj isto nešto slično, u Bosni isto. Radi se o tome da je to jedan od bogova u staroslavenskoj mitologiji, a onda možemo naći Velesa. U Makedoniji Veslesko, Volosko u Hrvatskoj, Veliko Selo koje je prije bilo Velesko Selo u Sloveniji… Imaš jednu kulturnu zonu koja nije heterogena. Ljudi misle da su to bili samo Slaveni. Pa nisu, nego su tu bili i ostaci Rimskog carstva i svega.

Interesantan je taj moment gdje se počne definirati nekakvo društvo prema novoj, drugoj religiji. Tu je kršćanstvo, kršćanstvo se dijeli, islam dolazi, nastaje zavrzlama. Zato danas imaš iste običaje u tri različite religije, a to uopće nisu običaji koji su staroslavenski. Zanimljiv je taj flux. I zanimljiv je taj moment gdje to postane politički definirano. Gdje to podijeli određene ljude na određene skupine. A te skupine su jednom bile podijeljene po kraljevstvima. Što je isto jednaka podjela.

Zato da, tu je paralela između pogreba i individue kao odredbe društva i konstantnog, cikličkog vraćanja na potpuno isti problem. Isti problem društva, isti problem života su vezani u toj priči. A priča je opet i satirična.

Pogreb i satira?!

Da. Jer je. Koristili smo dosta stari kajkavski, književni kajkavski koji je nestao. To je isto interesantno. Gdje jedan jezik nestaje u standardizaciji.

Maja pjeva na kajkavskom?

U ovom projektu najviše da. Inače smo imali projekte i na engleskom. Pod projektom mislim show. Meni je super raditi scenski show koji ima jednu zajedničku temu.

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

Zato svako malo mijenjate nastupe?

Pa zadnji put je bila civilizacija na Marsu. To je ovaj zadnji album. Civilizaciju osnivaju ljudi sa Zemlje. Oni teraformiraju planet Mars i to košta puno para, ali to u principu znači da moraju Mars napraviti što sličniji Zemlji. I to je teoretski moguće, iako možda tehnološki jako teško. Jedan od bitnijih problema tog sustava je održavanje nakon što se napravi jer Mars nema magnetno polje.

To je onda bio znanstveni album. Znači, ti si proučavao kako je to moguće, koji su problemi, posljedice i, na koncu, realnost toga svega i napravio album o temi?

Tako je. Ali opet je tu sociološki element. To je bila satira na našu euroatlantsku krizu. Jer što se dogodi. Dogodi se to da Mars cijelo vrijeme ovisi o trgovanju sa Zemljom i kad se ta trgovina, zbog određenih političkih situacija, sjebe, onda Mars počinje propadati. Tu nastaju unutar marsovski konflikti koji su u jednom trenutku bili tihi i sada postaju glasni. Ali to je još više ili izraženije satirično, nego ovaj album. To je baš smiješno. Mračno je malo.

Ali opet je tu ciljanje na taj neki identitet ako sam u pravu?

Uvijek je. Istina je, to sam ja nešto zabrijao zadnjih par godina. To je isto vjerojatno i to imigrant u Londonu i onda cijela ta priča.

Konačno London, ali prije Londona još samo jedno pitanje. Koji je tvoj identitet onda?

Nije nađen. A ljudski, ne znam. Iz iskustva, poznavanja i rada s ljudima iz cijelog svijeta i predavanja. I predajem instrumente u školama raznim, i predavao sam u Londonu i ne mogu reći da se ljudi po ičemu razlikuju. Mislim da je samo ljudski identitet bitan. Baš smo sad u dobu gdje se grade zidovi.

Pričaš metaforiči, ali i doslovno.

I doslovno, da. Govorio sam i jedno i drugo, ali i doslovno, da. Imamo bodljikavu žicu između Slovenije i Hrvatske…

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

Imamo zid u izgradnji između Amerike i Meksika…

Mislim, sve to što se događa je, u stvari, smiješno. Otrcano je, bavimo se najglupljim stvarima. S druge strane, imaš najveće izumiranje žaba u povijesti, a mi se bavimo podizanjem zidova, jebote. S jedne strane, slažem se, ujedinjavanje cijelog svijeta je vjerojatno glupo.

Kako to misliš?

Ma na neki način se svijet već jest ujedinio. Urbane sredine su slične međusobno, a već i ruralne sredine postaju sličnije. Ljudi imaju vrlo slične probleme, kakav god bio naš stil života. Ali to, država, nacija, to je apsolutno nepotrebno. Nije više niti funkcionalno, u smislu da si ti cijelo vrijeme na svjetskom ekonomskom tržištu. Zato smo, na kraju krajeva, i imali tu krizu. A s druge strane, manje sredine bi vjerojatno mogle malo više razmišljati o održivosti cijelog sustava.

Ide u tom smjeru s jedne strane, ali imaš taj clash gdje se vraćamo na probleme 19. stoljeća nacija – država. Prvotno je nacija/država bila super ideja. Ljevičarska ideja koja se trebala riješiti krune. To je zatvaranje u male čahure koje ne komuniciraju jedna s drugom.

Kod nas je konkretno taj problem Srbije i Hrvatske gdje mi imamo isti jezik, imamo jako veliku povezanost biznisa, ali kulturološki, barem što se tiče kulturnih fondova se smatra da smo potpuno drugačiji. A to je smiješno.

Mislim, to je tako izreklamirano. Ne možeš u rat sam sa sobom…

Odeš u Dalmatinsku zagoru i ta kulturna zona definitivno nije ista kao ona u Međimurju. Ona u Međimurju je ista kao ona u sjeveru Slovenije ili Mađarske. To što je drugi jezik, to nije uopće bitno. Granice ne postoje, a kulturne još manje.

Opet smo zabrijali. Ajmo se vratiti. Kada si odlučio otići studirati glazbu u London?

To je bilo s dvadeset i dvije godine. Dvadeset i dvije godine brijem da sam imao i studirao sam arhitekturu četiri godine.

Studirao si sa Sarom Renar?

Da, ona je tu bila godinu više ili manje, nisam siguran. Ona je već tada aktivno svirala, meni se čini. Ja sam imao neki bend koji je prvo funkcionirao kao neki jazz cover band. Čak loše odsviran standard i tako… Ali u nekom trenutku smo zabrijali da idemo raditi svoje stvari i proveli smo dobrih godinu dana u garaži. Prošla je ta faza i nismo nastupali i ja sam počeo dosta pisati pa eto. Moje su skladbe cijelo vrijeme bile i to je bio proces učenja i tako se raspao bend. “To nije tvoj bend, to je naš bend” i to je potpuno razumljivo. Ja nisam znao proces toga i sve se to tako spetljalo.

Možemo li to nazvati početkom Mimike?

Da. Maja je isto bila u bendu. I onda smo Maja i ja odlučili – pa ajmo mi negdje ići studirati tu glazbu kad se već bavimo glazbom, a za pravo kao razumijemo neke stvari, ali bilo bi dobro naučiti više. Pogotovo jer je mene zainteresirala kompozicija i u tom trenutku jazz. Onda smo gledali kuda bi išli pa je opcija bila Graz ili London. London je prelomio zbog toga što je grad u kojem se nešto događa. Što možda znači da smo manje vježbali, nego što smo mogli, ali smo se opet uključili u jako puno stvari i naučili puno toga. Sve je to odnos pozitivnog i negativnog na kraju.

Nije vam to bilo užasavajuće? Imaš 22 godine i odlučiš u jednom od najskupljih gradova na svijetu studirati glazbu?

Pa ne znam, nije. Ne znam.

Kako su starci reagirali na to?

Svakako. Miješano. Loše.

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

No, vi ste svejedno otišli. Kako se zove faks gdje ste studirali?

Middlesex University. To je katedra London Center of Contemporary Music, ali sada je to već nešto drugo. Mislim, strašno je na početku možda, ali skužiš kako funkcioniraju stvari. Jedino je bio problem što nismo imali radnu dozvolu dvije godine.

Onda niste mogli svirati ili…

Ma ne, možeš svirati, čak dapače. Mi smo svirali na TED-u (Technology and Entertainment Design). I još smo svirali kao Mimika na Mayor Of London Presents, što je za pravo jedan festival u sklopu Olimpijskih igara. Tri smo festivala na tome svirali i to je ozbiljni program s ozbiljnom administracijom iza toga. I nitko nije skužio da smo tamo svirali bez dozvole. S tim da je TED bio u House Of Parliament. A ti tako lijepo bez dozvole radiš.

Znači, Mimika je u Londonu službeno počela s radom?

Da, da.

Objasni mi, molim te, kako to funkcionira. Imate bend tamo, imate bend tu?

Ovako. Mimika je baš u Londonu. To je baš dvadeseteročlani orkestar koji je zajedno izrastao. Mislim, to jesu moje kompozicije pa je bilo od početka četiri ili pet članova isto i počelo je kao osmeročlani bend. U međuvremenu su se neki ljudi odselili jer London je neko tranzitno mjesto. Ljudi tamo budu jedan period života i ljudi žele otići nakon nekog vremena. To se i nama dogodilo.

Kao umjetnik u Londonu nemaš neko svoje vrijeme. Postoji čak i video koji je moj frend napravio kao život glazbenika u Londonu. Stvar ti je buđenje u šest, prvo dva sata prijevoza do lekcija, onda dva sata prijevoza do probe, onda dva sata prijevoza do koncerta, onda drugi koncert, onda vraćanje doma po noći gdje ne radi podzemna, to ti je još dva sata. Ostaje ti četiri sata sna i to je brutalno. Iscrpi te baš.

Zato je to tranzitno područje utjecalo i na to kako je bend izrastao. Neki članovi benda više ni ne žive u Londonu, ali su još u bendu jer dovoljno blizu žive da im je jednako doći na probu iz drugog grada. A dio benda je otišao ili u Grčku ili u Berlin ili Portugal.

Mimika Orchestra

Foto: facebook.com/mimikaorchestra

Bend iz cijelog svijeta!

Bend je prvo iz cijelog svijeta, a onda Londona. Većinom jesu Englezi ili Škoti, ali ima ljudi iz zapadne Afrike, jedan violinist je iz Kine i tako. Svašta nešto. Svi smo se tu našli, ali je izraslo kao jedan kolektiv. U smislu da postoji stalni bend, ali postoji i situacija gdje netko od njih dvadeset ne može i onda netko drugi zamijeni tu osobu i onda ta osoba postaje isto dio stalnog benda jer je jednak broj svirki odsviran. S tim da nam je ritam sekcija uvijek ista gore i solisti.

A onda je iz toga pokrenut drugi Mimika kolektiv koji je izrasao iz niza godina koji surađujemo s Jazz Orkestrom HRT-a. Radili smo s njima album. Sad smo i s tim ljudim i s nekim drugim ljudima s kojima sam se tu upoznao zadnjih par mjeseci pokrenuli kao neki Mimika kolektiv koji koristi druge instrumente i drugi je broj ljudi. Manji je, fleksibilniji ansambl i već smo počeli raditi nove kompozicije koje su specifične za taj ansambl, a ideja je i da to počnemo povezivati s nekim projektima.

Recimo, ako ćemo u Engleskoj imati neki veći koncert onda, ako nam budžet to dozvoli, da dovedemo nekog od solista koji nam je ovdje zanimljiv ili povežemo nešto što smo tu izgradili. Ili pak manji touring bend složimo s nekim ljudima od tamo, nekima odavde i gdje se nađemo već, u Njemačkoj. Tako je nešto u planu. Možda će to na kraju ostati dva potpuno različita benda. U tom smjeru je krenulo. Što tako i treba biti.

Koje su neke od najvećih prednosti koje si dobio u Londonu? Osim formalnog obrazovanja, jasno.

Najmanje formalno obrazovanje. Najviše ta suradnja. Surađivao sam s raznim indijskim, bangladeškim glazbenicima i to sam baš jedan niz godina svirao u tri bangladeška sastava. Puno naučiš o njihovoj poeziji i glazbi i sistemu glazbenom koji su potpuno interesantni i ne toliko različiti. Tu me cijeli taj folklor zainteresirao jer sam baš uletio u te spike – turske, zapadnoafričke glazbe, a to je, na kraju krajeva, proizašlo iz neke urbane scene afro beata, grimea, ovog i onog, što je sve nekako povezano.

Ono što je u Londonu super je što ljudi iz različitih scena jako dobro poznaju ili barem donekle poznaju nekoga s druge scene i zapravo te scene uopće nisu nepovezane. Ne znam koliko publika, ali glazbenici definitivno svi surađuju međusobno. Pa ne znam, jedan dan jedan basist svira hip-hop, a jako voli bugarsku tradicijsku glazbu i svira to, onda svira elektroniku, onda svira u zapadnoafričkim varijacijama.

Ljudi se ne odvajaju. Mislim da toga kod nas nema. To možda proizlazi iz ovoga što smo pričali, ali se možda vidi i na malom nivou gdje se rockeri i jazzisti ne druže. Nije da se nužno ne druže, ali je rijetko da će jedan drugome ići na koncert, a dapače sudjelovati. Zato mi je to super kod Londona. I to je jako dobro. Otvorenost puno znači.

Ja sam i sam svirao dugo i sad će izaći album uskoro benda koji se zove Animanz. Kao ljudi i životinje. To je mješavina punka i afro beata. Ritmički ludo. Na tome sam samo saksofonist i aranžirao sam neke puhačke linije. Ali to nije moj projekt. Super projekt.

Je li to onda tvoj cilj? Povezati scenu kao u Londonu? Jer sada radiš u jako puno bendova i uzeo si jako puno projekata. Tu su Porto Morto, Antenat, Demoler, Demoler, Mimika; uskočio si nekidan na koncert benda On…

Nisam tu jako dugo pa možda nisam u pravu u vezi toga. Ali, da, sve to što si nabrojao i to što je Vinyl postao hub istraživanja dobrog i lošeg. Svašta se nešto događa. Sviram sa Svenom Vujićem svaku nedjelju, u Gavelli je jam session, to se zezamo nešto…

Sad na pitanje. Ne znam. meni je interesantno sudjelovati u svemu tome jer ne vidim zašto sve to ne bi bilo interesantno.

Samo još za kraj da kažem – jako se veselim KSET-u i koncertu. Tu imamo potencijalnih novih ljudi za koje želimo da nam se pridruže na većim koncertima. Ali to još nismo raspravili. Ovo će biti manji sastav, ali kada je veći znači da i možeš odsvirati neke kompozicije koje je nemoguće odsvirati s manjim. Znači da neke kompozicije neće biti odsvirane, ali neke je isto tako super vidjeti u manjem sastavu. Imamo set od sedamdesetak originalnih kompozicija. Neke već dugo ne sviramo, ali super mi je da možemo pozvati nekoga nakon dugo vremena, čak i ako ti novi ljudi to nisu svirali.

U KSET-u ćemo imati nove članove. Neke goste koji možda budu i dugoročniji suradnici.

Uglavnom, svaki put kada dođeš poslušati Mimiku, čut ćeš potpuno drugi koncert?

Da. Apsolutno.

I tome težiš?

Ma to mi je super. Jer mislim da postoji ta neka fleksibilnost. Prvo, ima puno elemenata improvizacije, a ima i jako veliku strukturu iza toga. I još, puno ljudi koji sviraju u bendu su multiinstrumentalisti tako da se tu stvarno možemo poigrati s bojama. Ljudi već znaju neku skladbu u osnovi, možemo je prearanžirati s drugim instrumentima.

Svirat ćemo u Mimari koja je puno akustičnija i nije za saksofon. Tako da će svi saksofonisti svirati flaute, klarinete… Napravit ćemo jednu intimniju atmosferu. Hoće li to biti iste kompozicije ili neke druge, to sve ovisi koliko to ima smisla.

I na kraju ti ostane samo igra.

Upravo to. To je najljepše.

Komentari