Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Motovunski dnevnik – Dan prvi: Festival otvoren uz ples i pjesmu na kiši

27.07.2014. Hrvoje Korbar
Foto: facebook.com/MotovunFilmFestival

Foto: facebook.com/MotovunFilmFestival

Filmski festival koji je uspio maleni istarski gradić brendirati kao Brdo filmova u svoje 17. izdanje ušao je u neformalnoj atmosferi u motovunskom Kinu Trg. Igor Mirković i Boris Dežulović pozvali su sve okupljene da se hashtagom #mff17 i fotografijama s Instagrama suprotstave vremenskim neprilikama i zajedničkim snagama pokrenu filmski festival. Okupljenima se pridružio i Predsjednik Ivo Josipović sa čitavom predsjedničkom svitom, ali bez održanog govora te želja i pozdrava kakvi su uobičajeni na otvaranjima kulturnih manifestacija. Predsjednik je, zajedno s ostalim okupljenima, zaplesao na kiši uz prikladni soundtrack klasičnog mjuzikla Singing in the Rain i konfete koji su na nekoliko minuta ispunili ionako zvjezdano istarsko nebo.

Sam festival otvoren je filmom Loša kosa, koji je za najhrabrije bio prikazan na Kinu Trg (uz stalnu prijetnju kiše), a za one malo manje hrabre (što uključuje i Ziherovo dopisništvo iz Motovuna) u Kinu Bauer. Film redateljice Mariane Rondon, nastao u koprodukciji triju južnoameričkih zemalja i Njemačke, govori o devetogodišnjem Junioru koji nije zadovoljan svojom kovrčavom kosom i želi je pod svaku cijenu izravnati za školsku fotografiju. Njegova majka u opsesiji vlastitom frizurom vidi znakove sinovljeve potencijalne homoseksualnosti, što je za nju sasvim neprihvatljivo. Film vrlo polaganog tempa, pomalo repetitivan u nekim prizorima, donosi priču bez kulminacije (osim samog završetka filma) i bez dramske napetosti, s tek nekoliko sukoba između protagonista. Unatoč prilično tmurnoj atmosferi života u siromašnim pregrađima Venezuele, film  ima nekoliko izrazito duhovitih trenutaka, uglavnom vezanih uz Juniorov pokušaj da izravna kosu i osebujan lik njegove bake koja je spremna odgojiti dječaka kao homoseksualca kako bi ga zaštitila od kriminala i sveprisutnog nasilja na ulicama južnoameričke metropole.

Foto: Press

Foto: Press

MFF u 10 programa predstavlja više od 50 filmova, a novost ovogodišnjeg festivala je Žiri u egzilu sastavljen od političkih aktivista s 3 kontinenta. Predsjednik tog žirija je Jafar Panahi, iranski redatelj koji je osuđen na šest godina zatvora zbog „djelovanja protiv vladajućeg sustava“, a među članovima su i umjetnici iz Bjeloruskog slobodnog kazališta, članice ukrajinske feminističke skupine Femen i mlada američka aktivistica Alaa Basatneh. Hrabrim aktivistima MFF je posvetio i poseban program u kojem prikazuje dokumentarce o njihovom djelovanju.

Dokumentarni film Madeleine Sackler U glavnim ulogama: Nestabilni bjeloruski elementi nastao u produkciji HBO-a prati glumce, redatelje i producente Bjeloruskog slobodnog kazališta koji se otvoreno suprotstavljaju posljednjoj europskoj diktaturi, onoj Aleksandra Lukašenka. Film pomoću dokumentarnih snimaka s prosvjeda, snimaka izvedbi predstava u Bjelorusiji, njujorškom eksperimentalnom kazalištu La MaMa te u londonskom Old Vicu te intervjua sa samim umjetnicima donosi priču o njihovoj umjetnosti, o njihovoj političkoj borbi i osobnim tragedijama. Način na koji koriste kazalište kao sredstvo političke borbe primjer je odvažnosti na kakvu se rijetko nailazi – njihova posvećenost umjetnosti i želja da sebi i svojoj djeci osiguraju život dostojan čovjeka. Njihove se predstave bave svakodnevnicom, često su dokumentarnpog žanra i cilj im je otvoriti teme koje se inače smatraju tabuom u bjeloruskom društvu te izazvati autentičnu reakciju kod publike. Ovaj klasičan televizijski dokumentarac vrlo je potresan jer je gotovo nevjerojatno da u Europi još uvijek postoje zemlje u kojima umjetnički izričaj nekog može koštati slobode.

Malo manje klasičan dokumentarac film je Michela Gondryja Jesu li visoki ljudi sretni?, zapravo intervju s Noamom Chomskyjem koji je redatelj upotpunio jednostavnim, dinamičnim animacijama koje su vrlo apstraktne filozofske misli Chomskyjeg učinili filmičnima. U intervjuu redatelj povezuje njegov privatan život, djetinjstvo i obrazovanje sa složenim sustavom razmišljanja o kognitivnim procesima, usvajanju jezika i ideji urođenog znanja. Film tek ponekad postaje zamoran zbog pretjerano šarolikog spektra tema kojih se redatelj pokušava dotaknuti u intervjuu – naime, redatelj je izbjegao bilo kakvu intervenciju u materijal (osim svojih kraćih komentara), što ima određenu svrhu u kontekstu cijelog filma, koji je i otvoren kraćim razmišljanjem o manipulativnosti filmskog medija, ali u jednom trenutku postaje zamorno i gotovo nemoguće za pratiti.

Foto: facebook.com/MotovunFilmFestival

Foto: facebook.com/MotovunFilmFestival

Ukrajinski film Pleme redatelja Myroslava Slaboshpytshiya najoriginalniji je i najšokantniji filmski projekt prvog dana. Film koji prati život gluhonijemih tinejdžera u internatu nema niti jednu izgovorenu riječ – svi dijalozi su na znakovnom jeziku, što onemogućava cjelovito praćenje radnje. Sama radnja filma je prilično nedosljedna i pomalo neuvjerljiva, budući da se veći dio filma štićenici internata bave kriminalnim aktivnostima poput pljačkanja i prostituiranja, na što nitko ne reagira. Čitava atmosfera filma prilično je jeziva, a posebno su potresni eksplicitni prizori nasilja, ubojstava i ilegalnog abortusa, koji se izmjenjuju s dugim i prilično zamornim scenama dijaloga bez izgovorenih riječi. Izuzetna ideja o filmu koji se na autentičan način bavi životima gluhonijemih osoba mogla je biti realizirana na puno zanimljiviji način s njihovim osobnim pričama i psihološkim profilima, dok na ovaj način svi njihovi postupci ostaju prilično nejasni, otvoreni za vlastitu interpretaciju i šokantni.

Tijekom i nakon posljednjih večernjih projekcija, festivalska zabava seli se na sve javne površine u Motovunu. U sklopu službenog festivalskog programa sinoć je nastupio punk band Mašinko, a svi oni (među kojima i Ziherovo dopisništvo) kojima takav žestoki zvuk nije odgovarao mogli su zabavu potražiti u nekom od nadsvođenih motovunskih prolaza ili u festivalskom kampu, gdje se redovito seli after party (unatoč tome što su životni uvjeti prilično otežani meteorološkim uvjetima). Izlazeći iz grada, Predsjednik nam je u vrlo neformalnoj atmosferi zaželio dobar provod, pa se nadamo da će vam Motovunski dnevnik i sutra donijeti pregršt zanimljivosti s najzabavnijeg domaćeg filmskog festivala.

Komentari