“Candide ili optimizam” (Gavella): Naivnost iz koje se može ponešto i naučiti
Candide – vesela predstava, a ne grozomorna gljivica
Zamislite 18. stoljeće i društvene restrikcije koje su uvelike vladale ondašnjim europskim svijetom i koje su debelo bile aktualne čak i u vrijeme vrhunaca filozofije racionalizma te opće hvaljene slobode misli, duha i tijela. Upravo ovaj paradoks bio je nit vodilja oko kojeg je Krešimir Dolenčić uspio u 120 minuta zainteresirati brojnu publiku te joj ne dati niti minute mira od silnih scenskih manevara.
Candide ili optimizam komad je kojeg odlikuje, kako glumačka, tako i režijska britkost. Već na samom početku predstave publiku je uspjela zavarati tableau pozicija glumaca u kojoj oni u raskošnim kostimima i s perikama-instalacijama na glavi odaju počast karikaturalnosti; začinjavaju to gracioznim pokretima ruku i tijela koji to nisu, odveć nakaradnom deklamacijom te navode prosječnog gledatelja da upadne u zamku mišljenja kako je pred njim cijela večer prenemaganja i jeftinog navlačenja publike na smijeh. Ali, skupina raskošnih marioneta s početka služi samo kao uvod u društveno-povijesni kontekst vremena u kojem je živio Candide; već na samom početku pomoću njih dobivamo veseli ključ za odmotavanje veselog klupka ove veselo zamišljene predstave. Dapače, uz silno povijesno znanje o Voltairu i njegovu životu, nastupu i djelu, ovaj uvod itekako dobiva na smislu jer nam dolično dočarava duh vremena i način ophođenja iz volterovskog doba, a koji su skupa zajedno zaslužni za profinjeni i satiričan duh u kojem je pisac ispisao Candidea pa i za sam piščev svjetonazor. Varka je bila zamka; naime, uz ovako bogatu kostimografiju nitko nije ni pomislio da će predstava u narednih sat i pol vremena ponuditi poveću brojku prizora čija radnja se proteže od Argentine, preko Venecije pa sve do naše zemlje i to protkana finim humorom i ne odveć lakomislenim dosjetkama.
LSD scena – vrijedi pogledati
Scena je sagrađena od visećeg namještaja koji, po mom ukusu, previše dolazi do izražaja s obzirom na ne baš pretjerano veliku ulogu koju igra u komadu. Da, scenografija je vitalna, pomična i fleksibilna što je omogućilo transformaciju lokaliteta kojom se Candide giba po svijetu – čas označava El Dorado, čas argentinski cabaret. U drugom trenutku pred očima nam je prava LSD anđelica oko koje treperi stotine žaruljica i koja igra rolu Sv. Petra uzimajući k sebi umrle likove. Transformacije scene brojne su. Otvor na sredini u jednom trenutku služi kao pakao, u drugom trenutku je brod na nemirnom moru. Sve ovo govori u korist pametno provedenih mizanscensko-režijskih rješenja. Osjeća se gibanje, protočnost, zaigranost i uigranost; naposljetku, oči i uši su nam napregnute pred navalom silnih zvukovnih i vizualnih podražaja.
Francuska 18. stoljeća ispresijecana patosom današnjih sapunica
Radnja se vrti oko Candidea, naivca i nevinašca koji ne raspoznaje razliku između zabranjenog seksa i vježbi iz eksperimentalne fizike. Njegove putešestvije po svijetu povod su mnogim istinama s kojima se susreće, tmurnim tragedijama i žalobnim sudbinama ljudi koji ih nisu zaslužili. Njegov učitelj Pangloss učio ga je (prije nego je Candide protjeran s francuskog dvora jer je okrljaštio “vježbama iz fizike” kćerku Baruna) kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova – upravo zato što taj svijet jest i drugačije ne bi valjalo. Međutim, Candideov optimizam je neizmjerljiv i nepresušan. Na putu do konačne istine vodi ga neizmjerna želja za spoznajom nekog doista velikog svijeta vrijednog življenja. Na tom putu svjetskih razmjera pokreće ga i ljubav prema maloj barunici Cunegondi, koja, dok ga čeka u Istanbulu, vjerojatno gleda Silu ili Strasti Orijenta.
Više ne nariču po kućama, nego po kazalištima
Upravo to putovanje obiluje raznim grotesknim događajima u koje redatelj Dolenčić uspješno upliće svjetsku i onu nama poznatu, hrvatsku, realnost. Mnogi su uplivi sadašnjice u prvo tekst, pa radnju predstave, od poduzetničkih mungosa čije prodavačice (zamišljam one u Konzumu) su srasle u jedno s blagajnom im pod nosom, preko raznih vjerskih fanato-karizmatika čija osebujnost prelazi granice propovijedanja te čak ide i u pjevačke vode pa sve do priobalnih nam narikača koje su sve svoje tužaljke iscrpile pa su se prebacile na stihove modernih kicoša poput Rozginog “privjeska” ili fosilizirane monumentalnosti MM Kovača.
Poruka koju Dolenčić ispisuje preko raznih Candideovih anegdota i kič-tragedija itekako ima veze s atmosferom koja je odavno obuzela svekoliki puk naše Hrvatske. Primjerice, Candide na kraju ženi Cunegondu, iako je jača za dvadesetak kilograma i s manjkom jedinice u ustima te iako mu prizor nije nimalo ulijevao nade u njegovu viziju svijeta. Tako on na kraju odustaje od svoje potrage za bukoličkim mjestašcem gdje vile harmonično plešu na pastirske idilične melodije te grabi ono što mu se ponudi i prepušta se “uzgajanju vlastita vrta”. Možda bi se tako i svatko od nas konačno trebao pozabaviti vlastitom situacijom i rasponom individualnih mogućnosti umjesto da nadolijevamo ulje na vatru sveopćeg medijskog ludila o takozvanom košmaru koji je preuzeo uzde nad našim financijama, zdravljem, duhovnošću i emocijama.
Vesela je ovo predstava, radosne poruke i simpatičnih izvedbenih rješenja. Idući put kada vam padne mrak na oči od silnih negativnih energija na koje vas život tjera da se borite s njima, neka vam ovaj komad posluži umjesto puno naivnijih apaurina.
