Izvještaj: Čuješ?! kao čudna fuzija na granici između čušpajza i za svakoga ponešto
Večer je u KSETu (u sklopu Čuješ?!) s Lost Lucid, Dora Maar i Fonotron postavom uistinu nalikovala na neku vrstu putovanja – što kroz različite pristupe glazbi i žanrovske uzore, što kroz emocionalna, a u određenim slučajevima i (meta)fizička stanja. Iako je šarolikost pojam upitne konotacije (može biti negativan, ali i pozitivan), između „bar se našlo ponešto za svakoga“ i jednostavno „čušpajz“, tanka je granica. Ono što se dogodilo u KSETu pleše upravo negdje na toj granici gdje svakako nije isključeno to da je slušatelju priušteno zanimljivo iskustvo, ali je prvenstveno stvar potaknula rastresenu atmosferu među publikom koja ni u jednom trenutku nije bila jedinstvena.
Prvi su na pozornicu stupili Riječani Lost Lucid, trojka koja naglasak stavlja na eksperimentalni pristup glazbi. Ono što oni sami opisuju kao „potrebu za stvaranjem zvukovnih i (meta)fizičkih projekcija mentalnih ogledala stvarnosti“ , moguće je iščitati na sceni kao cilj koji si je bend zadao, a prema kojem najbrže trči gitarist i vokal Prah la Play koji se apsolutno predaje izvedbi. Da utjecaj stoner glazbe trenutačno na demo sceni prednjači nad bilo kojim žanrom dokazuju i Lost Lucid u čijoj se glazbi, bez obzira na psihodelične težnje, jasno čuju utjecaji spomenutog žanra. Je li on bolje popraćen vokalnom izvedbom ili je dovoljna samo instrumentala? – ostaje na pojedincu da procijeni. Stoner na stranu, metafizičko putovanje na koje nas članovi Lost Lucida pokušavaju povesti na trenutke i postaje živo u prostoriji (što mogu i zahvaliti intimnoj atmosferi KSET-a), ali često u svom aranžmanu, kao i vizualnoj podlozi, ne nudi mnogo toga više od onog što bismo stereotipno strpali u taj koš. Ipak, svojevrsna citatnost legitiman je postupak, a u cjelokupnom dojmu bend ne ostavlja apsolutno hladan osjećaj (na što možda najsnažnije motivira njihovo otvaranje s Evelyn).
Atmosfera je na pozornici preskočila s jednog pola na drugi dolaskom Dore Maar na pozornicu. Četvorka, za razliku od svojih prethodnika, „direktnija“ je u pristupu prema onome što rade. S Dorom Maar slušatelj se vraća u neka druga vremena, onog pomalo prljavog rock’n’rolla i klasičnom pristupu žanru koji se oslanja na to da pjesme pamtite lako kao i primjerice one Neverminda. I sama je izvedba bila u skladu s njihovim pjesmama – sve je odisalo grungerskim duhom, uključujući i neupeglano izvođenje. Ipak, u svom zvuku, Dora Maar, preuzima ponešto iz gotovo svakog žanra pa je moguće čuti i bluesy solaže, ali i vokalne dionice tipičnije za ljubitelje (uvjetno rečeno) žešće glazbe. Završetak izvedbe s Boiling Water, pjesmom koja polako ustanovljuje svoju reputaciju kao jedna od boljih u repertoaru benda, bio je dobro povučeni potez koji je cijelu izvedbu dojmovno podigao stepenicu više. Ono što će se rijetko spomenuti u glazbenim izvještajima (budući da koncentraciju, naravno, pojede glazba) sam je pristup benda prema publici, a koji je u slučaju Dore Maar nešto što stoji kao veliki plus – četvorka se ne boji komunikacije sa svojom publikom, kakva god ona bila, a to je nešto što bi se (po mom mišljenju) trebalo cijeniti. Konačno, izvođač je tu za publiku, ne publika za njega.
Večer su priveli kraju Fonotron kojima je ovo ujedno bio i prvi istup u javnu domenu. Još je jednom publika KSET-a bila odvedena u instrumentalne vode, ali s ponešto drugačijim pristupom. Prva stavka sigurno je, prije svega, činjenica da je jedan od nosioca te eksperimentalno rock i progresivne jazz fuzije bio (tko drugi) nego saksofon. Pri tome, riječ „nosioc“ nije tu samo usputna, a i istovremeno je rekla najviše o bendu. U glazbi Fonotrona ne postoji težnja za psihodeličnošću kao takvom, ali postoji nešto što osobu povede na neko putovanje. Ponovno je i tu prostor KSET-a učinio svoje, ali je i četvorkra donijela sa sobom svoj set mogućnosti. Možda kao takvi nisu idealan bend za ono što se klasično smatra koncertom, no njihova bi glazba sigurno bila dobrodošla uz prijateljsku pivicu u kakvom zamračenom, omanjem klubu ili kao nešto što vas usputno prati na slušalicama dok prolazite kroz grad. Preporuka bi možda bila Pickle Storm, ali ambijentalnost je konzistentna u svim pjesmama pa se pomalo doima kao i da je svejedno.
Čuješ?! nastavlja i dalje, a s ovom je večeri donio je zaista nešto drugačije – što drugačije jer se samo po sebi trudi biti drugačije, a što drugačije jer se vraća u neku zaboravljenu povijest rock’n’roll glazbe. Večer kao fuzija pod upitnikom, ali nikako kao izgubljeno vrijeme.
Foto: Niko Goga/Ziher.hr
