Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Ničije dijete otvorio Zagreb Film Festival: Priča o divljem dječaku ispričana kroz ljepotu kadra

21.10.2014. Lucija Klarić
foto: HAVC.hr

foto: HAVC.hr

„Ničije dete“, debitantski film 39-godišnjeg Vuka Ršumovića, TV scenarista i sina popularnog jugoslavenskog dječjeg pjesnika Ljubivoja Ršumovića, otvorio je ovogodišnje izdanje Zagreb film festivala. Nakon što je u festivalu na Veneciji osvojio čak tri nagrade (nagrada publike, nagrada za najbolji scenarij te nagrada kritike žirija FIPRESCI za najbolji film izvan natjecateljskog programa), Ršumovićev film svoje drugo festivalsko gostovanje ostvaruje upravo u Zagrebu.
Priča o „divljem-dječaku“ iz Travnika nastala je po istinitom događaju. Ršumović i njegova žena Ana Tomović tu su priču desetljećima zaboravljenu među brojnim pričama rata odlučili pretočiti u scenarij te konačno i u film. Pronađen u šumi gdje je ostavljen da svoj život živi u društvu vukova, lovci koji na njega naiđu i vlasti koji ga preuzimaju o dječaku što je više nalik na životinju, ne znaju ništa. Prije nego što je poslan u centralno sirotište SFRJ u Beogradu nepoznatom je dječaku potrebno nadjenuti ime i tako „divlji-dječak“ postaje punopravni čovjek nazvan Haris Pućurica.

Dominacija krupnog kadra

Autorska odluka da sam uvod u film bude zadržan u krupnome kadru ojačava dojam zazornosti od samog dječaka koji je nepoznanica, gotovo nasilan način na koji ga se ukalupljuje u civilizirani svijet što možda ponajviše govori o ljudskome što ne zna drugačije nego „provući kroz sustav“. Upečatljive su tako scene gdje nastaje prazan rodni list Harisa i njegovog tuširanja, gdje u krupnim kadrovima promatramo kako se sa dječaka slijeva blato da bismo u kratkome rezu shvatili da je ispiran poput životinje dok se bojažljivo stišće u kutu tuš kabine.

foto: facebook.com/pages/Ničije-dete/

foto: facebook.com/pages/Ničije-dete/

Neprikazivanje lica ljudi birokracije na samome početku filma kroz čije je ruke provučena na kratko ili na dulje vrijeme sudbina „divljeg dječaka“ (sve dok Haris ne pokaže prve znakove integracije u društvo) također je upečatljiva autorska odluka koja potvrđuje naslov filma – Haris nije bio ničije dijete, nitko nije bio dužan zauzeti se za njega, bilo je dovoljno upisati ga u sustav. Situacija se mijenja onda kada u Harisov život uđe Žika, jedan od dječaka iz sirotišta koji Harisu prvi da šansu kao čovjeku, ne promatrajući ga tek poput pokusne životinje što pati od posljedica nekog neispravno izvedenog eksperimenta.
Danima zatvoren, u prostoru na koji će biti i pribijene daske nakon što se Haris prvi put upozna sa staklom, provučena kroz zatvorena vrata pristići će jedna pikula. Nakon niza kadrova gdje Harisa promatramo u toj prostoriji poput životinje u kavezu, ta dječja fascinacija jednom šarenom pikulom i spontana igra koja onda nastaje, neupitno je najpoetičniji segment filma koji u Harisovom životu najavljuje novu etapu – onu gdje u njegov život ulaze ljudi na čelu s Žikom.

Više od obične priče o socijalizaciji

Prva stepenica u Harisovoj socijalizaciji – dignuti se na dvije noge. Iako dobronamjeran, učitelj Ilke s Harisom ima i više nego problema, ipak u druženju s Žikom koje postaje sve intenzivnije, „divlji-dječak“ pokazuje novu dozu svoje ljudskosti emocionalno se vezujući za drugog dječaka. Segment filma unutar kojeg pratimo razvoj Žikinog i Harisovog odnosa više je samo od priče o socijalizaciji „divljeg-dječaka“, redatelj tu vjerno ocrtava ambijent jednog sirotišta i generalno dječjeg mentaliteta. Scena koja Harisa gotovo košta izbacivanja iz doma gdje obrani Žiku koji je napadnut od drugih dječaka tako što ugrize nasilnika za vrat, scena je iskrenog dječačkog povjerenja i prijateljstva i ponekad više nego grubog svijeta unutar kojeg je potrebno odrasti.
Taj će segment filma doseći vrhunac uvođenjem Alise kojoj se svidi plemeniti Žika. Ono što slijedi je Harisov prvi susret s gradom gdje troje klinaca lunja ulicama i zabavnim parkovima, u potajnom noćnom provodu, uživajući sve blagodati mladenačke bezbrižnosti. Na tom će izletu Haris prvi puta ugledati i ljudski poljubac, a njegova spontana reakcija da od istog pobjegne pomalo je komična i daje uvid u to koliko mu je ljudski svijet u svojoj širini još uvijek dalek.

foto: facebook.com/pages/Ničije-dete/

foto: facebook.com/pages/Ničije-dete/

Ta će se etapa Harisovog života kao i filma prekinuti odlaskom Žike kojeg ponovno nasamaruje vlastiti otac uzimajući ga k sebi, ali zapravo ga iskorištavajući za rad. Period Žikinog izbivanja Harisovo je prvo suočavanje s gubitkom i dana situacija ga praktički natjera da otvori prostor drugima i tako izgovara i svoje prve riječi. Ponovno film na trenutak ulazi u tu simpatičnost dječjeg gdje na Harisove prve riječi ga drugi dječaci odmah pokušavaju naučiti psovke i slične stvari. Prekid ponovno unosi Žika, ali ovog puta svojim povratkom koji je nemoguć budući da je Žika prestar za obitavanje u sirotištu i iako mu se učitelj Ilke odluči smilovati – već je prekasno, Žika počini samoubojstvo u njegovoj i Harisovoj sobi u nemogućnosti da se nosi s situacijom i potom kao da cijeli film polako zamire zajedno s njime.
Žika je pokopan, Haris je već punopravan član društva, a Alisin je put skončao u klubu upitnog morala. Možda posljednji tragovi iskrenih epizoda kakvima je pun početak film su još one između Harisa i Alisa koji ju odluči potražiti u tome klubu i očito promatrajući je i pokušavajući joj se približiti otkriva čari ženskog tijela. Iza toga sve što preostaje su još samo devedesete. Iako ga učitelj Ilke pokuša spasiti od deportacije u Bosnu, bez obzira što mu je ono nasumično dano, Harisovo ime zaokrene njegov put. Ničije dijete postaje tako bosansko dijete (što će se već prije osjetiti u napetostima između dječaka u domu). Harisov odlazak u Bosnu znači i njegov spontani odlazak u rat, a kad i posljednja osoba za koju se vezao – vođa jedinice, umre u bitci Harisu ne preostaje ništa osim povratke u šumu i njegove pikule.

Vizualni aspekt ipak najjača karika filma

Da je na ovim prostorima nemoguće biti ničije dijete konačna je poanta Ršumovićevog filma, ali ta već pomalo stereotipna tema koja je provučena kroz filmografiju ovih prostora (da si ili naš ili njihov), možda je već u svim svojim varijacijama prezasićena. Iako uvjerljiv u svojoj tragičnosti i ipak uvjetovan stvarnim događajima, posljednji odjeljak filma u kojoj Haris prima pušku možda je bila ona doza previše nakon bogatstva dotad iznesenog sadržaja. Izbor glumaca i pristup kameri, vizualni aspekt filma u njegovoj cjeloukupnosti možda je najjača karika Ršumovićevog filma koji obiluje nekim iskrenim i poetskim kadrovima i scenama u kojima lice Denisa Murića zaista osvaja. Sve u svemu, Ršumovićev film pokazuje neupitnu vještinu režije te bez obzira što bi se samu priču moglo preispitati, ovaj film je još uvijek u kategoriji onih što trebate pogledati.

Komentari