Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Intervju

Philippe Mangeot i Antoine Reinhartz: “Vrijeme je da radimo na našim sjećanjima”

17.11.2017. Marta BanFoto: © European Union 2017 / Marie-Ange Luciani, Antoine Reinhartz i Philippe Mangeot

Onako kako je aktivistička skupina Act Up za prava oboljelih od AIDS-a nastupala devedesetih godina, tako je film 120 otkucaja u minuti Robina Campilla prikazao njihovu borbu – direktno, otvoreno, iskreno i vrlo stilizirano. Drugačije nije moglo ni biti jer su neki od stvaraoca ovog filma bili aktivni članovi Act Up-a te su sami odlučili da je vrijeme da podijele svoju priču. Krajnji je rezultat, 120 otkucaja u minuti, prepoznat i hvaljen od strane publike i kritike. Film je, među ostalim priznanjima, dobitnik Velike nagrade žirija u Cannesu, finalist LUX nagrade Europskog parlamenta te ovogodišnji francuski kandidat za Oscara.

U Hrvatskoj je 120 otkucaja u sekundi svoju premijeru imao 8. studenog u riječkom Art-kinu Croatia u sklopu simultanih prikazivanja LUX filmova, a zajedno s ostala dva finalista prikazat će se ove subote, 18. studenog u sklopu 15. Zagreb Film Festivala.

Na proglašenju pobjednika LUX nagrade u Europskome parlamentu u Strasbourgu ovog smo tjedna u društvu kolega novinara Jesusa Silve Vilasa i Penny McGovern uspjeli dobiti nekoliko minuta razgovora sa scenaristom Philippom Mangeotom i glumcem Antoineom Reinharzom koji je igrao ulogu predsjednika Act Up-a Thibaulta.

120 otkucaja u minuti film je koji sam po sebi govori mnogo. No čuti neke informacije iznutra nije na odmet, naročito kada dolaze iz usta osobe koja je uz redatelja devedesetih godina ovaj aktivizam živjela. Scenarist Philippe Magneot HIV-pozitivan je od 1986. godine, a od 1997. do 1999. bio je predsjednik pariškog Act Up-a. Danas predaje u jednoj francuskoj srednjoj školi. Ostalo nam je, u društvu mladog i karizmatičnog Antoinea Reinharza, rekao sam.

Foto: © European Union 2017 / Antoine Reinhartz

Kakav je bio proces rada na scenariju s Robinom Campillom i kako je teklo zajedničko pisanje?

Philippe Mangeot:  Pretpostavljam da je to pitanje za mene. Robin je nazvao mene. Upoznali smo se tijekom godina Act Up-a, u devedesetima, i jednom smo pokušali zajedno napisati nešto o AIDS-u. Scenarij se zvao Drug Holidays i to je bilo negdje početkom 2000. godine, otprilike. Na koncu je to ispalo pogrešno, nismo to zapravo mogli napraviti kako treba, bilo je u redu, meni se pomalo i svidjelo, ali bilo je samo u redu. Tako smo stali i u međuvremenu je Robin napravio dva filma, a ja sam samo pomogao dečku napisati jednu drugu stvar.

Kada me je nazvao, rekao je – Slušaj, mislim da je vrijeme. Možda je vrijeme da radimo na našim sjećanjima, da radimo na tome što smo činili, da radimo na onome o čemu nikad nismo govorili. Tako smo se počeli sastajati jednom tjedno godinu dana. Imali smo ideju da krenemo od crne kutije, a crna kutija su tjedni sastanci (Act Up-a). Zatim je došla druga ideja da trebamo imati još jednu kutiju, a ta kutija treba biti soba, spavaća soba. Bilo da je to spavaća soba u bolnici ili u stanu.

Dakle, to je bila početna ideja na kojoj smo pokušali sagraditi ta dva prostora, identificirajući njihove konfliktne linije – od tuda proizlaze sami likovi. Ideja je bila da svaki lik treba biti kompozicija različitih uspomena tako da nijedan ne bude određena osoba u stvarnoj povijesti.

Imamo nekoliko pitanja i za tebe, Antoine. Prije svega, čuli smo da kada si pročitao scenarij da si se odmah identificirao s ulogom predsjednika Act Up-a Thibaulta te da si tu ulogu htio.

Antoine Reinhartz: Da.

Foto: oldfilmsflicker.com

Zanima nas kako je do toga došlo, gdje je nastala poveznica s likom? Također, Philippe je govorio o uspomenama. Mislimo da je vrlo zanimljivo da je većina glumačke postave bila dječje dobi kada su se ovi događaji zbivali pa nas zanima imaš li ti kakve specifične uspomene na te događaje u Francuskoj, možda s televizije ili?

Antoine Reinhartz: Nemam sjećanja na ta vremena, mislim. Zapravo, sigurno nemam sjećanja, imao sam pet godina.

(Philippe Mangeot: Awwww)

Antoine Reinhartz: Bilo mi je pet godina, oprosti. (smijeh) Nemam sjećanja na Act Up toga vremena. No imam uspomene na neke dokumentarce koji su bili na programu francuske televizije i koji su u biti govorili o mladim ljudima iz San Francisca koji umiru i govore kameri da se nadaju da će njihovo svjedočanstvo biti korisno za nešto. To me je jako dirnulo – ljudi koji imaju dvadeset jednu godinu i sanjaju da će postati plesači, a očito je da će umrijeti dvije godine poslije. Ta su sjećanja na mene jako utjecala.

A zatim, zašto ovaj lik? Zapravo, kad je film izašao, bilo je veoma iznenađujuće. Svi su mi govorili da je moj lik malo antipatičan, ne jako drag ili vrlo ambivalentan. No kada sam ja čitao scenarij, on je bio najsmješniji i najpametniji!

Philippe Mangeot: Istina, bio je!

Antoine Reinhartz: I htio sam tu ulogu. On je vođa pa je normalno da se često dovodi u pitanje. Također, nisam mogao biti Sean jer biti toliko ljut nije uloga za mene, znam da to ne mogu glumiti. A zatim Nathan – ne bih znao što uraditi s tom ulogom, bilo mi je puno teže zamisliti što činiti jer Nathan predstavlja oko publike. Ja jako volim humor, smisao za humor, lik Thibaulta i činjenicu da je on uistinu stvarao nešto, transformirajući ljutnju u akciju. Možda je on umjereniji.

 

Pročitali smo u drugom razgovoru da ste napisali scenarij imajući na umu mlade ljude koji se danas ne sjećaju 90-ih i krize AIDS-a. Koja je najvažnija stvar koju ste nam htjeli pokazati, vezano uz to vrijeme?

Philippe Mangeot: Teško je na to odgovoriti jer bi odgovor možda sutra bio drugačiji. Danas bih rekao da u Francuskoj početkom devedesetih nitko nije mislio da će se nešto dogoditi. Ništa se neće promijeniti. To je kraj povijesti, nema više pokreta. A mi smo umirali. A onda smo shvatili da smo izmislili način borbe. I zbilja mislim da danas mnogo mladih govori ne možemo učiniti ništa. A ja još uvijek mislim da je moguće podići svijet tako da se krene od malih stvari – jako malih stvari. Krenuti od svog tijela koje je oboljelo, a zatim se nositi s organizacijom istraživanja i liječenja te brige pa potom s edukacijom o seksualnosti pa s kapitalizmom jer je istraživanje pitanje kapitalizma. Dakle, početi od jako male stvari, koja si ti sam, može dovesti do toga da ostvariš prava. I to bi bila ideja, da se nešto još uvijek može dogoditi.

Antoine Reinhartz: To je uistinu najveća stvar koju možeš dobiti od filma. Naša je generacija često pomalo skeptična i ne znamo kako se nositi s revolucijom. Kako se muzika fragmentirala, to se isto dogodilo s izdavaštvom, novinama, pornografijom, sve se razmrvilo. Filmovi će se također promijeniti. Iako mi danas ne razumijemo dosta toga u našim životima, u ono vrijeme nisu ni oni razumjeli ništa. Nisu razumjeli ništa o bolesti, nije bilo nikakvih saznanja. No uspjeli su učiniti nešto [bitno] i mislim da je to vrlo dobra paradigma za sve buduće skeptike, zavjernike i ostale.

No imajmo na umu da živimo u demokraciji, da film nije bio prikazan u Rusiji, Iranu ili Saudijskoj Arabiji, ali je prikazan u svim demokracijama i to nam pokazuje da imamo slobodu činiti stvari. No nismo ni mi više toliko naivni, neke se stvari moraju promijeniti.

(U ovom trenutku u prostoriju za razgovore ulazi gospođa koja regulira vrijeme kako bi nam najavila da je naše vrijeme isteklo te da moramo izaći za nekoliko sekundi. Na to Mangeot ustaje sa stolice i stane uz vrata držeći ih kako bismo mogli nesmetano postaviti još jedno pitanje.)

Ranije ste spomenuli da ste shvatili kako je došlo pravo vrijeme da napravite ovaj film. Osim toga što ste htjeli poslati poruku mladima, koji još razlozi stoje iza te odluke?

Philippe Mangeot: Dva kratka odgovora. Prvi je taj da su moji nećaci jednake dobi kao ja kada sam djelovao kao aktivist Act Up-a, tako da je to pitanje generacija. Kao drugo, možda je trebalo proći dvadeset pet godina da tuga i suze izraze sebe.

 

Komentari