Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Film

Borba protiv AIDS-a unutar grupe i pojedinca (“Beats Per Minute”, R. Campillo)

08.11.2017. Marta BanFoto: iloveflannelonaman.tumblr.com

Jedinstveno filmsko iskustvo nazvano 120 otkucaja u minuti (eng. Beats Per Minute) ubrzava puls, ostavlja bez daha te na koncu ostaje uz vas tjednima nakon gledanja. Robin Campillo toliko vješto, uzbudljivo i iskreno pretače vlastita iskustva u film da gledanje nije gledanje, već dvosatno uranjanje u jedno vrijeme i prostor koje vam se dotad činilo udaljenim, no odjednom oživljava pred vašim očima i pritom vam pokazuje koliko snažan kao medij film može biti.

Sve počinje od osobnog iskustva redatelja Robina Campilla koji je osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća bio dijelom pariškog ogranka aktivističke skupine ACT UP koja je nastojala direktnim akcijama navesti vlasti i javnost da osvijesti epidemiju AIDS-a kao opće društveni problem te da osigura pravo na nužna medicinska istraživanja i liječenja. Na temelju toga Campillo stvara film koji u cjelini prati parišku zajednicu ACT UP početkom devedesetih godina i njeno djelovanje te odnos dvojice članova, Seana (sjajni Nahuel Pérez Biscayart) koji je zaražen i Nathana (Arnaud Valois) koji nije.

Ispreplitanje javnog koje se manifestira u vidu djelovanja zajednice, njihovih sastanaka i akcija, te intimnog u koje nas uvlači novonastala ljubavna veza između Seana i Nathana, cjelovito obuhvaća odraz proživljavanja jednog perioda koji istovremeno jest i vrlo osoban i vrlo javan. Pritom je omjer ovih dvaju narativnih linija proporcionalno i logično raspoređen pa u prvom dijelu sagledavamo ACT UP kao cjelinu i djelovanje njenih protagonista izvana, odnosno portret grupe, a u drugom prelazimo na portret pojedinaca u sferi intimnih odnosa i načina na koji ih je AIDS oblikovao i odredio.

Portret grupe

Ono što u prvom dijelu filma okuplja pažnju jest brzi ritam izmjene kadrova i dinamičnih grupnih dijaloga (kakve Campillo, ovog puta uz pomoć Philippea Mangeota, izuzetno stvara još od filma The Class) i akcija što gledatelja uključuju u frenetičnu, strastvenu i ustrajnu borbu protiv neprijatelja kojeg šira zajednica ne prihvaća kao zajedničkog. Campillo pritom stvara brz ritam filma te dojam da ne gubi na vremenu upravo zato što njegovi protagonisti vremena – nemaju. Kamera je pritom aktivni sudionik događaja, u neprestanom pokretu kao i aktivisti sami.

Međutim, redatelj ne ostavlja identifikaciju na bazičnoj razini već povremeno upada s postupcima koji nakon početnog uključivanja distanciraju gledatelja, ne dopuštajući da se stvori patetična i romantizirana verzija prošlosti čiji bi produkt bio samo sažaljenje. Kako bi to izbjegnuo, Campillo unosi dvojak pogled na određene događaje ili pak deromantizira nadanja i razmišljanja aktivista.

Prvo se odnosi na akciju u kojoj aktivisti upadaju na službenu medicinsku konferenciju o AIDS-u gdje njihova akcija nije dobro prošla. Kada prvi put pratimo događaj, pratimo ga iz perspektive sudionika, a zatim, kada se na sastanku rezimira neuspjela akcija, događaj se ponovno odvija, no iz distanciranog, objektivnog kuta što je popraćeno vrlo oprečnim mišljenjima aktivista koji jesu ujedinjenu u krajnjem cilju, no nimalo u načinima da bi do njih došli. Kada je riječ o deromantizaciji, možemo spomenuti jedan od najljepših trenutaka u filmu – zajedničku vožnja vlakom nakon uspjele akcije u kojoj članovi izriču nekoliko gotovo plemenitih misli o životu koji žive, a zatim se svi na to što je rečeno grohotom nasmiju.

pbm

Foto: iloveflannelonaman.tumblr.com

Razrada problema

Prvi dio radnje filma veoma dobro pokriva sve s čime se skupina nosi, kako unutarnjim previranjima tako i vanjskim problemima koji se očituju na socijalnom nivou u vidu marginalizacije zaraženih koje se okrivljuje za bolest zbog njihova načina života, zatim na političkom nivou gdje nadležni odbijaju poduzeti značajnije mjere s obzirom na to da je skupina koja je pogođena uglavnom otprije marginalizirana te na ekonomskom nivou gdje farmaceutske tvrtke provode istraživanja sukladno s novčanom isplatljivošću.

U moru svakodnevnih sukoba, neslaganja i poraza, poseban dojam ostavljaju prizori plesa u klubovima koji uz fantastičan soundtrack Arnauda Rebotina djeluju poput ispušnog ventila i čisto eskapističkog trenutka unutar stalne borbe za spašavanjem života.

Portret pojedinaca

ACT UP čini šaroliku skupinu ljudi među kojima se nalaze zaraženi i zdravi, heteroseksualci i queer osobe, ovisnici, roditelji, djeca.

Među nekoliko istaknutih pojedinaca polako se u prvom dijelu filma izdvaja priča Seana i Nathana čiji odnos u drugom dijelu dominira filmom. Sean je zaražen HIV-om i jedan je od najstarijih i najradikalnijih članova zajednice, a Nathan je pridošlica i naprosto voljan pomoći ljudima koji su oboljeli. Djelovanje ACT UP-a u filmu se i prati od trenutka kada se Nathan pridružio skupini. Njihovo zbližavanje za gledatelje znači upoznavanje pojedinaca, njihovih strahova i postupaka koji su ih doveli do mjesta u društvu na kojima se sada nalaze. Za ritam filma to znači usporavanje koje omogućuje suočavanje protagonista s drugim i sa samim sobom. Zanimljiva je to nadopuna svemu što smo u prvom dijelu o njima čuli, a možda nismo razumjeli, poznavajući ih tek površinski.

Pritom ovaj zalazak u osobno ne umanje cjelokupnu vrijednost filma potencijalnim zapadanjem u emotivno pojednostavljivanje priče, već iskreno i zaokruženo prikazuje period jedne borbe protiv bolesti koji se očituje i na javnom i na privatnom planu.

bpm

Foto: iloveflannelonaman.tumblr.com

U tom smislu film ostavlja dojam na gledatelja i kao pojedinca i kao člana zajednice u kojoj (ne) djeluje. Međutim, činjenica što film na koncu nosi određenu poruku o važnosti edukacije i osviještavanja te društvene odgovornosti, nikad ne umanjuje osvještenost i upečatljivost njegova vizualnog dojma koji je, u svojim specifičnostima, zaslužan za stvaranje spomenute atmosfere. Stoga je ovaj film jednako dobra društvena lekcija kao što je to lekcija dobro snimljenog i osmišljenog filma.

LUX projekcije filma

120 otkucaja u minuti možete pogledati danas, 8. studenog, u riječkom Art-kinu Croatia gdje se prikazuje u sklopu europskih simultanih projekcija kandidata za nagradu LUX, a potom na Zagrebačkom filmskom festivalu gdje se 18. studenog prikazuje u kinu Tuškanac u sklopu programa Dan LUX filma kada se prikazuju i ostala dva kandidata – Sami Blood Amande Kernell te Western Valeske Grisebach.

(Visited 152 times, 1 visits today)
Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari