novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Fantastoide: Pola stoljeća filmskih mutacija romana Richarda Mathesona „Ja sam legenda“

foto: facebook.com/IAmLegendMovie
Vrijeme čitanja: 10 minute

Aktualni filmski kontekst obilježen je izraženim entuzijazmom prema fabulama o kataklizmičkim globalnim događajima u kojima se ljudska trupla reanimiraju i udaraju na čovječanstvo. Drugo nemrtvo koje je još i prije zombija okupiralo filmski svijet bio je vampir. Kao jedna od osnovnih razlika između vampirskog i zombi fenomena na filmu nameće se opozicija singularno-kolektivno u konstrukciji glavnih antagonista. Vampiri su pojedinci, dovršeni likovi specifičnih karakternih crta, često elegantni stranci ili jednostavno misteriozni markantni muškarci koji u zastor mraka (tj. nepoznatog) nastoje uvući časne djeve i netaknute muškiće. Zombi se nastavlja na radikalnu tjelesnu različitost vampira – u onome smislu da je nemrtvo čovjek, ali isto tako i groteskno izobličeno truplo koje više nema ljudsku esenciju duše – s tom razlikom što zombi gubi individualnost, zato jer ga osim bezdušnosti obilježava i bezumnost – pa postaje tek dio krda, horde i nabacane mase teturajućeg mesa. Ugroza kojom prijeti zombi nije ona zavođenja i kvarenja nevinog već mogućnost opće globalne dominacije. I vampir i zombi svoj početak nalaze u magičnom i okultnom, vampir kao prastaro europsko zlo nadnaravnih moći koje kolje seljane i napija im se krvi, a zombi kao karipsko praznovjerje o opsjednutim ljudima*. Kako je tekla filmska povijest zombi je poslije prve faze samopronalaženja skoro pa posve izgubio svoje magično podrijetlo i uspostavio se kao više ili manje racionalno objašnjiv fenomen u okviru aktualnih viroloških i bakterioloških saznanja. Ovaj se proces racionaliziranja nešto sporije odvija i u vampirskom žanru gdje se uz zadržavanje fantastičnih elemenata fabulama pridodaju interpretacije vampirizma kao virusne ili bakterijske bolesti (npr. Blade [Stephen Norrington, 1998] i Underworld** [Len Wiseman, 2003]).

Knjiga Richarda Mathesona Ja sam legenda iz 1954. godine predstavlja točku spoja vampirskog i zombijskog, a tri i pol filmske adaptacije koje su uslijedile unekoliko čine nacrt razvoja žanra zombi filmova. Ja sam legenda roman je o Robertu Nevilleu, jednostavnom tvorničkom radniku koji iz svojeg doma promatra propast svijeta. Nakon nedefiniranih razdoblja ratova, planet su poharale pješčane oluje i najezde komaraca i donijele neobičnu bakteriju od koje je pučanstvo odumrlo i pretvorilo se u vampire. Neville je imunitet zaradio slučajno – pri odsluženju vojnog roka u Panami – i tomu zahvaljujući ostao posljednji čovjek na Zemlji. Dane krati opijanjem i borbom protiv vampirskih hordi, nastojeći upogoniti svoju racionalnost u smjeru održavanja kakve-takve životne strukture. Osnovni je naglasak romana na besmislenosti njegove rutine – svijet se radikalno i bespovratno izmijenio – a on mahinalno ponavljanim činom umorstva promijenjenih i nemrtvih nastoji vratiti prošlost. Međutim, kako (pre)kasno ustanovi, ipak nije jedini preživjeli, zato što se na ruševinama staroga izgradio čitav novi svijet ljudi otpornih na bakteriju, ali njima Neville kao posljednji čovjek nije prijatelj ili nada: „Za njih je on bio zla kob koju nikada nisu vidjeli, zla kob gora čak i od bolesti s kojom su morali živjeti. Predstavljao je nevidljivu utvaru koja je na svojim tajanstvenim dnevnim pohodima ostavljala iza sebe beskrvna tijela njihovih najbližih.“ (Matheson, 2008: 159)

Deset godina nakon izlaska Mathesonove knjige o svjetskoj epidemiji bakterije koja ljude pretvara u bezumne vampire, Ubaldo Ragona i Sidney Salkow 1964. godine režirali su film Posljednji čovjek na Zemlji (The Last Man on Earth). Filmska adaptacija s Vincentom Priceom u glavnoj ulozi čvrsto se držala glavnih tematskih okvira romana, ali s time da je Robert Neville na filmu postao doktor Robert Morgan, znanstvenik koji već od početka epidemije radi na njezinom istrebljivanju. Međutim, ne uspijeva zaustaviti bolest – i opet postane posljednji čovjek na Zemlji – i ovaj puta zbog imuniteta koji je stekao u Panami. Mijenjajući glavnog lika iz običnog radnika koji većinu svojeg obrazovanja iz biologije i kemije stekne nakon apokaliptičnih događanja – onime već dovršenoga znanstvenika – postiže se uspostava protagonista kao punopravnog globalnog aktera. Morganova se borba protiv bolesti prije i nakon apokalipse tako ne ograničava lokalnim kao kod entuzijasta Nevillea koji na svoju ruku izučava znanost i priručnim mikroskopom traži uzroke zaraze – Morganovi znanstveni napori utječu na čitav svijet. To je važno zbog ključne razlike filmske adaptacije i književnog predloška – Morgan je na kraju filma otkrio lijek. Opet zarobljen od strane uigranih postljudi koji su na sebe preuzeli teret čišćenja starog i uspostave novog, Morgan im prije nego što pogine nastoji objasniti da umorstva više nisu potrebna – sve se može vratiti na staro. Umre proboden, lijek umre s njime, a nasilje novoga svijeta dokine ikakvu mogućnost vraćanja u prošlost. Dok umire, ovo legendarno čudovište staroga svijeta novim ljudima pljune u lice: „Vi ste nakaze. Ja sam čovjek! Posljednji čovjek.“

foto: screenshot
foto: screenshot

Iduća filmska adaptacija Mathesonovog romana Posljednji čovjek (The Omega Man, Boris Sagal, 1971) s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi za razliku od romana i prve adaptacije započinje u vrlo optimističnom tonu. Robert Neville ovaj je puta znanstvenik i pukovnik u Oružanim snagama SAD-a, stručnjak za biološko ratovanje koji je preživio apokaliptičnu zarazu zato što je u posljednji čas uzeo eksperimentalni lijek. Život provodi zabarikadiran u svojoj zgradi, okružen luksuznim namještajem, hi-tech opremom, umjetninama i arsenalom naprednog vatrenog oružja – baveći se osim toga pretraživanjem grada u projektu istrebljivanja zaraženih. Naglasak početka ove adaptacije na luksuzu, sreći i miru pukovnika Nevillea svakako je novost i ne bi bilo neumjesno usporediti taj ugođaj onime iz poznate dječje knjige Pale sam na svijetu (1942) Jensa Sigsgaarda. Dječja priča, međutim, također anticipira „drugu stranu medalje“ u ovome naizgled savršenom svijetu. Kod Nevilla, to je neuračunljiva Obitelj – fotosenzitivni albino bolesnici koje je promijenila izloženost svjetskoj epidemiji. Obitelj je furiozno religiozna i njihova žeđ za Nevilleovom krvlju oslikava osnovnu opoziciju filma – onu između racionalnog i iracionalnog. Neville je vladar dana, znanstvenosti i svjetla spoznaje, a Obitelj se smuca po mraku i odbija koristiti naprednu tehnologiju – jedino je svjetlo kojemu se pristaju izložiti ono divljih noćnih krijesova na kojima pale nasljeđe zgasle civilizacije. Nakon što spletom okolnosti uspiju zarobiti Nevillea, članovi mu Obitelji prije organiziranog auto-da-féa (gdje nesretnik dobije i prikladnu šiljastu kapu!) izreknu optužbu: „Pred nama leži posljednji od znanstvenika, bankara, poslovnih ljudi, korisnika kotača. Koristimo li se mi oruđima kotača kao on? Ne. Pripada li on Obitelji? Ne. Pripada li svetome društvu? Ne. Pa što je onda on? Zlo! On je dio mrtvih. Za njega ovdje mjesta nema. Okružuje ga smrad nafte i električnih naprava. Suvišan je. Otpisan. Otpadak prošlosti.“

foto: screenshot
foto: screenshot

Charlton Heston, ranjen i razapet na drvenom stolu mračnjačkoj masi okupljenih optužitelja odvrati lapidarno: „Puni ste sranja.“

Ovo je veličanstven trenutak otpora umnog nad bezumnim koji film dodatno razrađuje kasnijim mahnitim cviljenjem članova Obitelji kada ih se izloži svjetlu: „Vratite mrak!“ Neville neće pristati na mrak i nastavit će borbu za uvođenjem svjetla sve dok na kraju filma ne pogine za svoja uvjerenja – u samrtnoj pozi raspetog mučenika – a preživjeloj je djeci novoga doba zaviještao svoju krv u kojoj se krije lijek. Ovakva smrt vrlo je zanimljiva zato što se radi o potpunom obratu religiozne simbolike. Naime, lik koji kroz čitav film sustavno gradi svoju osobnost kao protureligioznu i racionalističku, umrijet će kao Spasitelj, Krist kojeg je raspeo nazadni vjerski fanatizam, ostavivši iza sebe nasljeđe svojeg učenja i krvi koja će iskupiti čovječanstvo.

foto: screenshot
foto: screenshot

Najrecentnija filmska adaptacija Mathesonove knjige nazvana Ja sam legenda (I Am Legend, Francis Lawrence, 2007) predstavlja potpuni obrat u odnosu na prethodnu. Ja sam legenda s Willom Smithom u ulozi pukovnika Roberta Nevillea racionalnost znanstvene spoznaje baca kroz prozor i gradi filmski svijet čvrsto temeljen na božanskim vizijama, božjem planu i povremenim provalama samomržnje prema ljudskom i artificijelnom u korist „čistog“, „prirodnog“ i „religijskog“. Lawrenceova adaptacija uzrok katastrofe vidi u oholosti čovjeka i njegovoj želji da mijenja „prirodno“ – pa je virus koji je uzrokovao pomor većine ljudskog stanovništva i mutaciju ostatka ustvari lijek za rak koji se oteo kontroli. Znanstvenica koja je stvorila problematičan lijek na početku će filma entuzijastično razjasniti: „Ideja je poprilično jednostavna: uzmemo nešto što je stvorila priroda i reprogramiramo to, tako da radi za tijelo, a ne protiv njega. (…) U ovome slučaju radi se o virusu ospica koji je genetski promijenjen tako da bude koristan, a ne štetan.“

Presjek na tri godine kasnije: totalna posveta svemu ljudskome i artificijelnome, veličajni američki megalopolis New York, prekriven je raslinjem, lišen stanovnika, a ulicama lunjaju divlje životinje. Ovaj Lawrenceov vješti montažni postupak elegantno će udariti po ranijem drzništvu ljudskog da zadire u prirodno – zato jer je priroda – čini se, ostvarila uvjerljivu pobjedu i ljudske artefakte pretvorila u spomenike propaloj rasi. Iako je Sagalova adaptacija također izolirala ljude kao krivce za apokalipsu, važno je napomenuti da je bolest koja je donijela smrt biološko oružje, dakle, oruđe koje je ionako namijenjeno istrebljivanju. Lawrence ne vidi problem u oružju kao takvom, u pogibelj vodi bilo kakvo zadiranje u božanski plan. Napretkom radnje pukovnik Neville grčevito radi na pronalaženju lijeka epidemije, ali njegovi napori rezultiraju tek opetovanim neuspjesima. Frustriran i poražen, odluči se za suicid. Ono što Roberta izvuče iz kandža smrtnog grijeha samoubojstva, a razvoj fabule iz ćorsokaka, božanska je intervencija, deus ex machina u vidu žene Anne Montez. Anna ulaženjem u Nevilleov život svojom inspirativnom kontingentnom prisutnošću znanstveniku omogući da konačno otkrije lijek.

Spas osujete glavni negativci filma, horda bezumnih i agresivnih poživinčenih postljudi koji udare po Nevilleovoj kući i laboratoriju, hoteći ga rastrgati na komade. U klimaktičnom finalu filma, Neville na napuknutom staklu laboratorijskih vrata ugleda simbol leptira koji se inače provlači kroz čitav film, iako znanstvenik njegovu čestu prisutnost u drugim slučajevima uporno i nonšalantno ignorira. U ovome trenutku, dok gleda smrti u oči, konačno se preobrati, tj. ova nakupina naizgled slučajnih fenomena nađe svoj smisao u narativnom vezivnom tkivu kao simbol božanske intervencije. Neville prihvati boga, uvidi svoju ulogu u „većoj slici“ i odluči se žrtvovati za budućnost sviju. U smrt ne ode kao mučenik već kao ratnik sa svetom misijom – pogine od vlastite fragmentacijske ručne granate – pomevši usput i sijaset neprijateljskih zvijeri. Anna uspije pobjeći od horde i s lijekom u ruci iznađe grad Bethel (na hebrejskom „Grad Božji“) – a dok se vrata ovog, po svemu sudeći posljednjeg ljudskog grada otvaraju – prvo što će gledatelj čuti i vidjeti crkva je koja zvonima poziva na misno slavlje.

foto: facebook.com/IAmLegendMovie
foto: facebook.com/IAmLegendMovie

Na početku teksta spomenulo se „tri i pol“ filmske adaptacije Mathesonovog romana. Film Posljednji preživjeli (I Am Omega, 2007) Griffa Fursta, nakon tri je filma koji su u svojim uvodnim i odjavnim špicama potpisali književni izvornik, onaj polovični preostatak koji se direktno ne referira na knjigu Ja sam legenda. Radi se o djelu produkcijske kuće The Asylum, inače specijalizirane za žanr tzv. mockbustera, tj. filmova koji parazitiraju na marketinškim kampanjama blockbustera, nudeći sličan naziv filma, plakate i fabularne okvire. Posljednji preživjeli na tržište je DVD filmova pušten otprilike mjesec dana prije filma Ja sam legenda i nastojao je popuniti vakuum gledateljskog iščekivanja visokobudžetnog većeg brata. Sve u svemu, radi se o posve tipičnom zombi filmu koji nema nikakvih direktnih fabularnih veza s Mathesonovim djelom, a jedina njegova povezanost s književno-filmskim svijetom Legende sastoji se u tome što Posljednji preživjeli uskrsava naziv Sagalove adaptacije The Omega Man i nakalemljuje ga na I Am Legend blockbustera s Willom Smithom u I Am Omega. Sve se ovo začinjava s nekoliko kratkih citata preuzetih iz Sagalove verzije.

Od 1954. godine i objavljivanja romana Richarda Mathesona Ja sam legenda, pa do 2007, tj. pola stoljeća kasnije, vampirski i zombijski žanr koje je spojilo ovo književno djelo u svakome su slučaju doživjeli značajne mutacije na svojem putu prema onome obliku koji poznajemo danas. Filmske adaptacije romana Ja sam legenda u svojem su pristupu vampirskom i zombijskom bile iznimno heterogene, sa specifičnim filmskim postupcima, fabularnim okvirima i ideološkim premisama. Najvažnije, sve su adaptacije, kao i književni predložak, zadržale apsolutnu racionalnost u objašnjavanju uzroka apokalipse (iako je do grla involvirana u religiozno, čak i Lawrenceova adaptacija ne regresira u fantastiku već se drži znanstvenog okvira, ali s, jasno, konačnom božanskom motivacijom). Vampiri/Obitelj/zombiji ne nastaju i ne šire se nekim misterioznim i magičnim činima već se radi o čisto epidemiološkim procesima. Mrak se ovdje nadaje kao iznimno važna tema. Kod književnog predloška, mrak je bio, po svemu sudeći, moment naslijeđen iz vampirske tradicije, kao što su i odbojnost nemrtvih prema češnjaku, zrcalima i križevima. Matheson je prikupio sve ove tradicionalne elemente i razjasnio ih u okviru aktualnih znanstvenih spoznaja: problem sunca i češnjaka biološki, zrcala i križeve psihološki. Moglo bi se reći da roman Ja sam legenda uzima jedan visoko fantastični žanr, pridodaje mu znanstvenost i premješta ga u znanstvenu fantastiku. Filmske adaptacije koje su slijedile za romanom ovim žanrovskim problemima nisu posvećivale preveliku pažnju i lik su neprijatelja formulirale onako kako im je to bilo najzgodnije u projektu konstruiranju svojih specifičnih filmskih svjetova i značenjskih struktura. Unatoč njihovoj zamjetnoj heterogenosti valja istaknuti da sve filmske adaptacije u oblikovanju neprijatelja posjeduju isti element – fotosenzitivnost. Ovo je iznimno važno, zato što je zombijski filmski žanr, nakon što ga je u današnji oblik konačno postavio George A. Romero filmom Noć živih mrtvaca (Night of the Living Dead, 1968)***, posve lišen problema mraka. Dakle, dok su fantastični vampiri bili čvrsto vezani uz tamu, zombiji su se, nakon svojeg racionalističkog zaokreta i raskidanja s karipskim magičnim korijenima udobno smjestili u okvire znanstvene eksplikacije, tj. marljivo nastavljaju teturati i po danu i po noći.

Na ovaj način, filmske adaptacije Mathesonovog romana predstavljaju vrlo zanimljivu točku razmeđe između dva žanrovski posve različita svijeta: onog vampirskog i zombijskog. Radi se tu o vampirima koji su u književnost i film došli iz domene nepoznatog, strašnog, pakleno zavodljivog i zlog eda bi se onda razboljeli od raznih bakterija i virusa i postali fenomeni posve lako racionalistički razjašnjivi. Kada se fantastični i neobjašnjivi vampir racionalizira i znanstveno objasni, mogućnost da zada strah kao inteligentni i prikriveni iskvaritelj radikalno se minimalizira, zombi, međutim, užasava mogućnošću smrti racionalnog i rađanja bezumne mase. Oni dolaze proždrijeti mozgove svojih žrtava i ukrasti im individualnost, a u projektu uspostave tupastog kolektivizma. Suvremeni vampir iz sage Sumrak (Twilight, Catherine Hardwicke, 2007) ljude prijeti pretvoriti tek u bolju i besmrtnu verziju sebe (njima više ni sunčeva svjetlost ne smeta!) – zaista, zašto bi itko uopće odbio postati vječito naočit, svjetlucav i psihofizički moćan? Užas suvremenog zombija, u drugu ruku, degradacija je tijela, smrt vlastitog identiteta i stapanje sa smrdljivom masom hodajućih trupala. Mathesonov roman i njegove filmske adaptacije predstavljaju zato vrlo zanimljivo mjesto u promatranju dva vrlo važna filmska žanra, tj. gledatelju i čitatelju omogućuju upućivanje alternativnog pogleda na ono što se danas u kulturalnome polju formiralo u žanrovske pojmove „vampira“ ili „zombija“.


* Vidjeti na primjer filmove Hodala sam sa zombijem (I Walked with a Zombie, Jacques Tourneur, 1943) i Bijeli zombi (White Zombie, Victor Halperin, 1932). Osim što Bijeli zombi kao i Tourneurov film raščlanjuje karipske izvore narativa o zombijima, naročito je zanimljiv i u usporedbi vampirskog i zombijskog u tome što je glavni glumac ovoga filma Bela Lugosi upravo godinu dana ranije odglumio naslovnog negativca u Drakuli (Dracula, Tod Browning, 1931). Sličnosti ovdje ne staju – Lugosi u oba filma igra skoro pa identičnu ulogu – stranca koji svojim zlokobnim pogledom i magičnim moćima opsjeda nedužne civile i koristi ih za okupljanje nemrtve ropske vojske koja će slijediti njegove naredbe. Osim toga, kao zanimljiv uvid u karipske izvore zombijskog može poslužiti i Zombi 2 (Lucio Fulci, 1979).

** Underworld je neophodno promatrati u njegovom odnosu na razrađeni fikcionalni gotički svijet RPG igre Vampire: The Masquerade Marka Reina-Hagena, tj. njezinih računalnih verzija, impresivnih Vampire: The Masquerade – Redemption (Ray Gresko, 2000) i Vampire: The Masquerade – Bloodlines (Leonard Boyarsky, Jason Anderson, 2004).

*** Romero pak kao inspiraciju eksplicitno navodi Mathesona! (Yakir, 2011:47)


LITERATURA:
Matheson, R. (2008) Ja sam legenda, Zagreb: Zagrebačka naklada
Yakir, D. (2011) „Morning Becomes Romero“ U: Williams, T. (ur.) George A. Romero: Interviews, Jackson: University Press of Mississippi

Be social

Komentari