novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “Pure Comedy” (Father John Misty): Što je tako smiješno kod mira, ljubavi i razumijevanja?

pure comedy
Foto: "Pure Comedy" [cover]
Vrijeme čitanja: 4 minute

(What’s So Funny ‘Bout) Peace, Love, and Understanding pjesma je koju je još 1974. napisao jedinstveni pop-genij Nick Lowe. Pjesmu je poznatom učinio Elvis Costello, a možda je znate i kao onu pjesmu koju Bill Murray pjeva na karaokama u filmu “Izgubljeni u prijevodu”. Poruka pjesme je vrlo jasno (retoričko) pitanje: Što je tako smiješno kod mira, ljubavi i razumijevanja? Mislim da je nakon 43 godine konačno stigao odgovor na ovo pitanje. Pronaći ga možete na albumu “Pure Comedy”. Ni sama ne znam tko bi, ako ne Josh Tillman (FJM), bolje odgovorio na to retoričko pitanje.

Otac Ivan, propovjednik i klevetnik

Prije nego zajedno poslušamo odgovor bilo bi dobro objasniti zašto je ovaj album potrebno objasniti upravo retoričkim figurama. Naime, iako je Josh Tillman već dugo među nama, posebno nam je drag od 2012. kada je preuzeo ime propovjednika Oca Ivana Nejasnog (Father John Misty). Ime je znak, čak i ako je lažno. S njim je Josh počeo “raspravljali mnoge stvari i kužiti svijet”. Vrhunac te rasprave sa samim sobom ostat će drugi album “I Love You, Honeybear“. Odmah na početku vam razbijam iluziju da je novi album bolji od njega. No, vrijeme će pokazati svoje, a “Pure Comedy” je album koji može čekati.

Pjesma kojom započinjem monolog (koji čezne za svojim partnerom) je Leaving LARiječ je o 13-minutnom “klevetničkom govoru” usred albuma koji počinje kao kritika površne holivudske kulture, a završava kao Tillmanova samooptužba vlastitog lika i djela. U intervjuu sa Zaneom Loweom Tillman je rekao da ju je pisao čak tri godine. Ako ona nije najvažnija pjesma na ovom albumu, postat će vrlo važna za cijeli Tillmanov opus. Jedna od brojnih strofa započinje sljedećim stihovima: “So I never learned to play the lead guitar / I always more preferred the speaking parts”.

Zaključivši da uvijek postoje oni sposobniji, oni koji će popuniti prostore koje on nije znao zauzeti, glazbenik se prepušta onom što mu ide – “govorenim dijelovima”. Nije li to najzdraviji oblik cinizma? Malo me sjeti na stih iz Smells Like Teen Spirit: “I’m worst at what I do best and for this gift I feel blessed.” Ne bih pretjerivala s citatima, ali oni su važni za razumijevanje glazbe Josha Tillmana. Možda ne nužno Cobainovi, ali ipak citati. Riječima biblijskog Propovjednika “nema ništa novo pod suncem” započinje i esej o albumu koji je napisao sam Tillman.

“I hate to say it, but each other’s all we got”

Esej započinje riječima “‘Pure Comedy’ je priča o vrsti rođenoj s polu-razvijenim mozgom”, a završava invazijom medvjeda. Negdje na pola puta između zore čovječanstva i medvjeda-spasitelja shvatit ćete što Josha nasmijava kod mira, ljubavi i razumijevanja, iako ih ne spominje često. Kritika kulture u kojoj živimo jest kritika kapitalizma i rata. Nema umjetnika koji voli rat, ali malo je umjetnika koji će poput FJM-a uprijeti prstom u nas i reći da je tako, jer mi želimo da tako bude. Zato je mir nekako smiješan, jer je čovječanstvo koje ga ne želi smiješno.

U eseju Tillman napominje i da je sasvim svjestan činjenice da ne postoji jedan pogled na situaciju u kojoj se svijet nalazi. Postoje dva. Dok će jedni zabrinuto gledati rušenje vlastitih svjetova, drugi će na njihovim ruševinama izgraditi vlastita carstva. Kako da onda govorimo o razumijevanju? Ipak, nije sve tako smiješno. Postoji jedna stvar s kojom se Father John Misty ne voli previše šaliti. Ona je najveća prijevara u povijesti čovječanstva, romantičarska laž s kraja 19. stoljeća, a ime joj je “prava ljubav”. No, vratimo joj se kasnije.

Prvi singl s albuma bila je pjesma The Memo. Ona se najviše naslanja na prethodni album, tematski i stilski. No u njoj je zamjetno direktnije obrušavanje na kulturu koju Father John Misty i njemu slični stvaraju. Kultura je to kojoj i sam pripada, ona koja proizvodi zabavu. Jazz Monroe s Pitchforka FJM-a naziva savršenim zabavljačem. Ako ćemo se osloniti na američku tradiciju zabavljača, Tillmana je stvarno moguće zamisliti kao tužnog klauna. Naravno, to bi mogli da ne živimo u vizualnoj eri, kada su fotografije zabavljača posvuda i vrlo dobro znamo kako Josh Tillman izgleda. On je još jedna bijela kristolika pop/rock figura.

Neuvjerljiv privilegij bivanja na Zemlji

To me dovodi do audio-vizualnog proizvoda koji, uz esej, približava “Pure Comedy” publici svoga vremena – polusatnog filma o stvaranju albuma. Tillman film otvara kritikom vlastitih životnih izbora i kaže kako se baveći glazbom spotaknuo o zabavu. Film je napravljen u stilu bliskom onom dokumentarca “Još jednom, ali s osjećajem” koji je nastao za vrijeme snimanja posljednjeg albuma Nicka Cavea. I jednako mi se nije svidio. Preporučujem vam da ga ni ne gledate. Ako baš ne možete odoljeti, pogledajte samo dio nakon špice u kojemu Tillman pjeva o svome toncu Trevoru.

U usporedbi s albumom i spomenutim esejem, film je iznimno siromašan i dosadan. Možda je FJM namjerno htio biti dosadan, nezanimljiv i nezabavan? Čini se da ipak je genije. Gledajući dokumentarac većinu vremena razmišljate oblače li se svi glazbenici u lijepa odijela kad snimaju album ili samo oni kristoliki poput Nicka Cavea i Josha Tillmana. Razmišljanjem o tome peru li se glazbenici tijekom toga procesa, je li sve dio nekog praznovjerja, trivijalizirate zabavljačku umjetnost i sudjelujete u komediji koju piše Father John Misty.

Jedna od upečatljivijih pjesama na albumu je svakako Ballad of a Dying Man, priča o čovjeku koji naivno i uzaludno svojim posljednjim riječima pridaje veliku važnost. Što god napišemo o Tillmanu i svijetu, on već zna. Ipak, nije Bog. O poznavanju ljudske prirode, kojoj je urođeno da služi razaračima, govori u When the God of Love Returns There’ll Be Hell To Pay. Pomoću biblijskih i apokaliptičnih motiva on nam, kao da smo vanzemaljci, približava lik čovjeka, “earth’s most soulful predator”.

Prava ljubav i njezina svakodnevna odsutnost

Pa iako je svjestan da nam lažu i da je sve krhko i neuvjerljivo, on ipak vjeruje u ljubav. Sama konstrukcija ove rečenice nasmijava. Nitko normalan vas neće voljeti dok idete okolo i govorite da vjerujete u pravu ljubav. Ipak, pokušajte. Ako može Josh, možete i vi. Meni najdraža pjesma s albuma je svakako A Bigger Paper Bag. Njezini stihovi, kao što je “What a fraud / What a con / You’re the only / One I love” razbijaju taj svijet od stakla, neuvjerljiv privilegij bivanja na Zemlji, varljivost značenja, nasumičnih ushita jednih i neobjašnjivog jada drugih koji nas okružuje.

Na kraju nemam što dodati, osim da svaka pjesma na albumu ima nešto istine i njezinih nadomjestaka koje svi razumijemo. Ovaj album nije glazbeno remek-djelo, čak ni ako ste ljubitelj minimalizma. Najbolji instrument na njemu je glas Josha Tillmana. Glas je to koji vas može pomiriti s vašom okolinom u trenucima prije sna kada ste zahvalni što je barem današnji kaos priveden svome kraju. No, dobro će doći i uz jutarnju kavu i prometne gužve. Ovo je onaj tip albuma za vrijeme kada vam se ne sluša nikakva glazba, a trebate je više nego ikad. Sjetite ga se kada za to dođe vrijeme. U međuvremenu bacite uho na opus Nicka Lowea.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari