Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Izvedbene umjetnosti

Njemački kazališni putopis: Osmosatni “Faust” i postdramsko kazalište

31.07.2016. Tim HrvaćaninFoto: www.thalia-theater.de

Središnje mjesto njemačke nacionalne književnosti zauzima „Faust“, remek-djelo Johanna Wolfganga von Geothea. Ovu tragediju u dva dijela Geothe je pisao gotovo cijeli svoj život. Prvi dio drame izašao je 1808. godine, dok je drugi dio Geothe pisao do kraja svog života te je objavljen nakon pjesnikove smrti 1832. Za razliku od poznatijeg prvog dijela, u kojem je naglasak na psihološkoj karakterizaciji naslovnog lika, a okosnicu radnje čine njegovi odnosi s vragom Mefistom i djevojkom Margaretom, drugi dio drame rijeđe se izvodi, djelomično i zbog toga što radnja Fausta odvodi na kraljevski dvor i u antičku Grčku, a Geothe piše filozofske rasprave o politici, ratu i umjetnosti, uz motive iz grčke i srednjovjekovne mitologije. Valja podsjetiti da je jedna od prvih (SNG Maribor 1991.) i posljednjih (SNG Ljubljana 2015.) režija nedavno preminulog slovenskog redatelja Tomaža Pandura bio upravo „Faust“, time obilježivši karijeru velikog redatelja.

Nicolas Stemann (rođ. 1968), jedan od trenutno najuspješnijih i najtraženijih njemačkih kazališnih redatelja, režirao je „Faust I+II“ 2011. godine u koprodukciji Thalia Theatra iz Hamburga i Salzburger Festspiele. Ova produkcija podrazumijevala je uprizorenje oba dijela Geotheove tragedije u cijelosti, bez ikakvog štrihanja teksta. Nije to neviđen pothvat, Matthias Hartmann je 2009. režirao oba dijela „Fausta“ u bečkom Burgtheatru, a Robert Wilson 2015. u Berliner Ensemble, uz glazbu velike njemačke pop zvijezde Herberta Grönemeyera. No Stemannova maratonska verzija ostala je zapamćena po tome što traje više od osam sati te je 2012. bila uvrštena na Berliner Theatertreffen, najvažniji njemački kazališni festival koji okuplja desetak najboljih godišnjih produkcija s njemačkog govornog područja. Stemann je tada osvojio nagradu 3sat Theaterpreis koja se godišnje dodjeljuje redatelju ili glumcu za iznimna umjetnička dostignuća.

Prvi dio Geotheovog „Fausta“ nije podijeljen na činove, već na dvadesetak scena naslovljenih po mjestu ili vremenu radnje (Prolog u raju, Večer…). Taj dio režiran je u jednom komadu te traje tri sata. Drugi dio drame sastoji se od pet činova, a traje otprilike 4 i pol sati, uz dvije uobičajene 20-minutne pauze. Kada se oba dijela izvode u istom danu, kao što je to bilo 25. i 26. lipnja prilikom gostovanja u Münchner Kammerspiele, između prvog i drugog dijela još je sat vremena pauze kako bi izvođači i publika mogli predahnuti. Drugim riječima, predstava je počela u 15 sati te završila nakon 23 sata. Kada se sve zbroji i oduzme, „Faust I+II“ šest i pol sati izvodi šestero glumaca, nekolicina glazbenika, pjevača i plesača te desetak tehničara-statista.

Foto: www.thalia-theater.de

Foto: www.thalia-theater.de

Stemannov je „Faust“ kazališni spektakl, totalni teatar koji uključuje plesne sekvence, glazbu (klasičnu, popularnu, uživo izvođenu ili reproduciranu), lutkarstvo, videoprojekcije, pa čak i slikarstvo. Spajajući različite medije u povremeno kaotični izvedbeni kolaž (uzmimo za primjer prizor u Auerbachs Keller u kojem se Geotheov tekst izgovara uz Another One Bites the Dust grupe Queen, dok Mefisto otkriva svoju sadističku prirodu simulirajući gay S&M seks s jednim od svojih sluga), Stemann na taj način nadograđuje dramski predložak te stvara više slojeva značenja, poruka i simbola koji nisu uvijek jasni i razumljivi, no odgonetavanje takvih slika i scenskih rješenja gledatelja nužno ne odvlači od uživanja u predstavi.

Iako je tekst u cijelosti uprizoren, redatelj ukida klasičnu dramsku podjelu likova. U prvom dijelu predstave tako velike dijelove teksta glumci izvode u podužim monolozima koji traju i do 45 minuta te se provlače kroz više prizora drame. Tako prvih 6-7 prizora izvodi Sebastian Rudolph, mijenja ga Philipp Hochmair, a priču zaokružuje Patrycia Ziółkowska. Izgovarajući sve replike oni istovremeno prepričavaju radnju te tumače sve uloge. Razne likove dočaravaju korištenjem dijalekta, promjenom boje glasa, mimikom i grimasama, ali i promjenom rasvjete ili upotrebom rekvizita poput svjetlećih crvenih rogova. Na ekranu iznad pozornice cijelo se vrijeme prikazuje ime scene koja je trenutno na redu (recimo Auerbachs Keller, Katedrala…), što gledatelju pomaže u orijentaciji prilikom izvedbe tako opširnih monologa.

Foto: www.thalia-theater.de

Foto: www.thalia-theater.de

Tek u onim prizorima u kojima se zajedno nađu na pozornici igraju Fausta (Rudolph), Mefista (Hochmair) i Margaretu (Ziółkowska). Za to su odabrane ključne scene poput prizora u radnoj sobi kada Faust i Mefisto sklapaju svoj pakt ili prizora u kojem Margareta Faustu postavlja poznato pitanje o religiji („Nun sag, wie hast du’s mit der Religion“). No radnju „Fausta“ Stemann prepričava i na druge načine pa je tako jedna od upečatljivih scena ona u kojoj Faust susreće Gretinog brata Valentina te ga potom ubije. Scena je režirana tako da cijeli tekst izgovara Ziółkowska (koja tada ne igra Margaretu, no dojam je zbog toga još emotivniji), pritom izvodeći jednostavnu plesnu sekvencu koju paralelno s njom izvodi i plesač Franz Rogowski, na taj način nijemo utjelovljujući upravo Valentina. Kroz ples i pokret on umire bez da se Faust fizički pojavljuje na sceni, a uz ovako maštovito rješenje dojam Geotheovih riječi ostavlja iznimno snažne impresije.

Dok je prvi dio predstave temeljen na izvrsnim monološkim izvedbama spomenutog glumačkog trojca, u drugi se dio značajnije uključuju ostali izvođači te se predstava još više razigra. Tekst se i dalje izgovara u ogromnim monološkim cjelinama, samo što često pada u drugi plan jer ga glumci naprosto čitaju preko mikrofona, dok se nešto drugo odvija na pozornici. Na samome početku drugog dijela na pozornicu izlazi Barbara Nüsse (rođ. 1943) u predivnoj večernjoj haljini i predstavlja se kao Geothe (!) koji je osobno kod redatelja osigurao da tekst neće biti skraćivan. Faust istovremeno leži na livadi, a oko njega cvrkuću lutke suncokreta i pčela koje animira šestero tehničara. Time je Stemann od tehničara učinio izvođače-statiste koji između slaganja i razmještanja pozornice pjevaju, plešu na The Final Countdown, animiraju brojne lutke, a u zadnjem činu prefarbaju cijeli stražnji zid pozornice te ga potom crtežima pretvore u panoramu velegrada poput New Yorka. Animaciju lutaka savladao je i skladateljski dvojac, Thomas Kürstner i Sebastian Vogel, inače Stemannovi redoviti suradnici. Osim što uživo na klaviru i bubnjevima sviraju glazbu koja trip-hop instrumentale kombinira s repetitivnošću kraut-rocka, animiraju lutke koje podsjećaju na Statlera i Waldorfa iz Muppetsa.

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Osim Nüsse, glazbenika i tehničara-lutkara, izvedbi se priključuju i glumci Birte Schnöink i Alexander Simon. Potonji u prvom činu drugog dijela karikaturalno utjelovljuje naivnog kralja, ali istovremeno i Mefista koji je sada postao uglađeni i slatkorječivi burzovni mešetar, manipulator iz visokih političko-ekonomskih krugova kojeg Stemann koristi za kritiku kapitalističkog sustava. U trećem činu drame, u kojem vrag  nagovara Helenu od Sparte da napusti Menelaja za Fausta, Mefista igra upravo Nüsse, u štiklama, večernjoj haljini i s crvenim rogovima na glavi. Jedino Rudolph neprekidno igra Fausta, dok ostale uloge Stemann odlično prilagođuje potrebi same scene. S obzirom na prirodu vraga, a i kvalitetu svake pojedine glumačke izvedbe, posve je prikladno to što Mefisto u drugom dijelu preuzima različita obličja. Isto je tako izvrsno zamišljeno da lijepu Helenu utjelovljuje upravo Ziółkowska, glumica koja je igrala i Faustovu prvu ljubav, čime se između tih likova uspostavlja simbolična veza.

Jedna od urnebesnijih scena ona je u kojoj pijani Mefisto (Hochmair) teoretizira o postdramskom kazalištu i pritom daje jednostavnu, ali prikladnu definiciju: postdramsko kazalište je ono koje klasične književne predloške spaja s videoprojekcijama i rock glazbom. Jedan od pionira postdramskog kazališta je Frank Castorf, dugogodišnji intendant Volksbühne u Berlinu koji je utjecao na cijelu generaciju njemačkih redatelja, između ostalog i Nicolasa Stemanna. Iako Stemann nije skraćivao tekst ili mijenjao radnju „Fausta“, brojni već izneseni primjeri ukazuju da je riječ o postdramskom kazalištu koje ukida podjelu likova, koristi ples i glazbu te druge intervencije uz koje Geotheov predložak dobiva nove kontekste i značenja. Uglazbljene su i posljednje riječi velike tragedije „Zieht uns hinein“ s kojima svi izvođači, s lutkama u rukama, veselo i raspjevano pozdravljaju publiku nakon osmosatnog maratona, uz melodiju koja se ponavlja u stilu pjesme Hey Jude.

Foto: www.thalia-theater.de

Foto: www.thalia-theater.de

S druge strane, spomenuti Castorf uglavnom u potpunosti razmontira dramski ili književni predložak svoje predstave, ponekad do te mjere da su neke njegove predstave, kao prošlogodišnji „Baal“ Bertolta Brechta u Residenztheatru u Münchenu, bile zabranjene (na zahtjev Brechtovih nasljednika). Castorf najčešće samo preuzme likove, njihove odnose, okvir radnje ili dijelove teksta, što zatim dopuni s ogromnim brojem citata, bilo klasične literature ili popularne kulture. Za njegov je rad karakteristično i to što mu predstave redovito traju duže od četiri sata te što je u kazalište uveo kamere i velike dijelove njegovih predstava publika gleda uživo preko videoprojekcija.

U svibnju sam u Volksbühne u Berlinu imao prilike pogledati Castorfovo uprizorenje „Kockara“ F. M. Dostojevskog, pet sati dugu predstavu s tek jednom 20-minutnom pauzom. Castorf je radnju smjestio u Las Vegas i Baden-Baden, na početku predstave glavni lik Aleksej Ivanovič (Alexander Scheer) izgovara slavne uvodne rečenice romana (i filma) „Fear and Loathing in Las Vegas“ Huntera S. Thompsona, a cijelu predstavu prati glazba The Rolling Stonesa čiji blues nevjerojatno dobro odgovara atmosferi kockarske opsesije. Čak i lik Madame Blanche (Margarita Breitkreiz) mašta o Jaggeru i Brianu Jonesu, dok dio scenografije čini tapeta s fotografijom članova Stonesa iz sedamdesetih (uz neonski natpis „Leben ist tödlich“, Život je smrtonosan). Osim Stonesa, u predstavi svira i Five Strings Serenade Mazzy Star koja pak odlično odgovara nesretno-intenzivnom toplo-hladnom ljubavnom odnosu Ivanoviča i njegove Poline Aleksandrovne (Kathrin Angerer) koji je, uz onu kockarsku, nit vodilja novele.

Foto: www.volksbuehne-berlin.de

Foto: www.volksbuehne-berlin.de

Desetak likova novele igra devet glumaca, od kojih je jedan cijelu predstavu u kostimu krokodila jer je Castorf u predstavu ugradio i kompletnog Dostojevskovog „Krokodila“, pripovjetku o čovjeku kojeg je krokodil živog progutao, ali koji je u njegovoj utrobi odlučio nastaviti živjeti i baviti se svojim birokratskim poslom, što se u predstavi koristi kao kritika konzumerizma. Uz izrazito živahne grupne prizore poput onoga u kockarnici kojeg sat vremena gledamo preko videozida, kroz izvedbu se nižu dugi iscrpni monolozi koji su također sastavni dio Castorfova rada. U ovoj su predstavi, zbog te kockarske ovisničke atmosfere, monolozi posebice manični, bilo da je riječ o filozofsko-političkom monologu o istočnom odnosno slavenskom pitanju o podrijetlu Slavena (kojim se bavio i sam Dostojevski) ili monologu glavnog lika koji 10-15 minuta nevjerojatno frenetično i energično opisuje svoje kockarske partije.

Osim Castorfovog redateljskog utjecaja, slični se motivi i redateljska rješenja mogu prepoznati i u vlastitim Stemannovim radovima. U travnju je u Münchner Kammerspiele praizveden novi tekst Elfriede Jelinek „Wut“ (Bijes) u Stemannovoj režiji. „Wut“ je dramski esej bez podjele likova i fabule, rasprava o religiji, terorizmu i nasilju u 21. stoljeću. Slavna dobitnica Nobelove nagrade za svoj je najnoviji tekst inspiraciju pronašla u prošlogodišnjem napadu na pariški ured satiričkog časopisa Charlie Hebdo te u izbjegličkoj krizi, a u njemu je izrazito antireligijski nastrojena, okrutno i optužujuće nemilosrdna prema svim religijama.

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Stemann je ovaj teško prohodan tekst (njemački su ga kritičari nazvali „čudovištem“) na scenu postavio kao i „Fausta“, kroz niz opširnih monologa, gotovo pa recitacija, dopunjenih s glazbom i raznolikim redateljskim zahvatima. U nekim scenama glumci monologe izvode sjedeći ili stojeći na prosceniju uz direktan kontakt s publikom, a u nekima ih izgovaraju u mobitel, asocirajući tako na internetske objave terorističkih skupina. Kao što se u „Faustu“ pojavljuje Geothe, tako se u „Wut“ pojavljuje Jelinek, a prema njima i sebi samome kao redatelju Stemann je veoma ironičan, ali na poprilično duhovit način, što je također karakteristika njegova rada. Tako se u „Wut“ cijelu predstavu odbrojava koliko je stranica ostalo do kraja predstave, dok u „Faustu“ crtaju bijele pruge na crnim plohama kraj pozornice za svakih sto izgovorenih stihova drame, kako bi publika mogla znati koliko dugo to još mora „trpjeti“.

Stemann i Jelinek podsjećaju na Pariški masakr 1961. kada je francuska policija ubila preko 100 Alžiraca koji su na pariškim ulicama mirno prosvjedovali protiv rata u Alžiru. U predstavu uvodi i lik Isusa Krista koji saziva party na koji dolaze Buda, hinduistički bog Ganeš, Zeus, Djed Božićnjak i Flying Spaghetti Monster, što se izuzetno dobro poklapa sa samom dramom koja kritizira opću religioznost, a sama scena istovremeno izaziva salve smijeha. Nakon dva sata predstave otvaraju se vrata gledališta te publika može izaći na pauzu, čak i kupiti piće te se s pićem vratiti u gledalište. No na sceni glumci i dalje čitaju dijelove teksta, a zatim u drugoj polovici pauze na scenu izlaze Stemann i muzičari Kürstner i Vogel te čitaju odabrane tekstove iz dnevnih novina, a na neke naslove improviziraju i pjesmu, uz Stemanna na gitari. Ovakva spontanost nije često viđena u kazalištu, no publika na to odlično reagira, a događaji o kojima se na dnevnoj razini izvještava iz Njemačke i svijeta odlično podupiru traktat Elfriede Jelinek o bezumnosti nasilja i strahu koje ono, ali i mediji sa svojim izvještavanjem, stvara u društvu.

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Foto: www.muenchner-kammerspiele.de

Interakcija s publikom postaje još izravnija kada se pred kraj drame publiku pozove da se pridruži glumcima na pozornici. No, prvo tehničari u policijskim uniformama iznesu skenere na pozornicu te gledatelji moraju proći kroz njih žele li doći na pozornicu – neke gledatelje pritom ne puste proći, bez ikakvog objašnjenja. Kada je otprilike trećina ljudi prošla, odjednom zatvaraju „granični prijelaz“ i ostale dalje ne puštaju. Iako je sve izvedeno duhovito, uz smijeh od strane publike i izvođača, prizor se nedvosmisleno referira na izbjegličku krizu u kojoj se neke ne pušta preko granice i u kojoj se, nakon što su tisuće prošle proteklih mjeseci, granica odjednom zatvorila svima preostalima. Uz dvojicu glazbenika i Stemanna (koji cijelu predstavu svira gitaru), predstavu izvodi sedmero glumaca iz ansambla Münchner Kammerspiele, od kojih se mora izdvojiti Juliu Riedler, ne samo zato što izgleda nevjerojatno slično Nini Violić (pogledajte ovdje). Ova mlada 26-godišnja glumica iz Salzburga idućih će godina zasigurno postati velika njemačka, a možda i internacionalna kazališna i filmska zvijezda, stoga zapamtite njeno ime.

Misao za kraj – njemački novinar i kazališni kritičar Peter Michalzik u svojoj je knjizi „Gebrauchsanweisung fürs Theater“ (Upute za upotrebu kazališta) Franka Castorfa prozvao najvažnijim njemačkim kazališnim redateljem i autorom u posljednjih 25 godina. Michalzik kaže da kazalište prije i poslije Castorfa nije isto te da se svi redatelji, glumci i gledatelji dijele u dvije skupine: one koji su prihvatili promjene i nastavili djelovati u skladu s njima te oni koji se prave da je sve isto. U koju bismo skupinu mogli uvrstiti hrvatsku kazališnu scenu i publiku? Možda samo treba podsjetiti da spomenuti glumački trio iz „Fausta“ (Rudolph, Hochmair, Ziółkowska) s jednom predstavom odigra veću minutažu u jednom danu nego što neki glumci zaposleni u hrvatskim kazalištima odigraju cijele sezone.

Komentari