Recenzija – ‘…And star power’: Kaotična kolekcija glazbenih epoha 20. stoljeća u režiji Foxygena
Pripremite se za vremensko putovanje. Foxygen nas kroz svoju uvodnu traku s albuma „… And Star Power“ uvlači u crvotočinu koja nas vodi kroz glazbene epohe 20. stoljeća. Tu je euforični Lou Reed tik do zlatnog šuta, karikirani vokal Jima Morrissona, zombie verzija Syda Barretta, a povremeno se pojavljuje i Elton John na klaviru.
Dvadeset i četiri pjesme u trajanju od otprilike sat i pol donose nam različite ekscese po pitanju utrpavanja svih mogućih glazbenih uzora ovog benda u jedan album. Nakon uvodne, slijede pjesme How can you really i Coulda been my love, dvije potencijalne uspješnice koje donekle mogu parirati kao slabije verzije Shuggie i No destruction s prošlog izdanja, a za koje su već izdani videospotovi. Tu je i kraj pjesmama za koje mogu povlačiti paralelu s prošlim albumom, jer su ostale ponešto drugačije.
Ipak, koncept albuma sličan je kao i kod prethodnog, „We Are the 21st Century Ambassadors of Peace & Magic“ – reinterpretacija postojećih glazbenih šablona iz nekih davnijih vremena San Francisca i glazbenog života na američkim obalama. Kako me prošli album u potpunosti osvojio, očekivala sam da će i novo izdanje biti prepuno lako pamtljivih hitova prikladnih za bezbrižno šetanje gradom te sam odlučila ovaj album preslušavati na mp3-u putem do fakulteta. Bila sam u nevjerojatnoj zabludi.
Kakofonični intro kojim počinje Cosmic Vibrations najavljuje da album nije namijenjen za takve pothvate, već za nešto potpuno drukčije. Ova nas pjesma Morrissonskim vokalom priprema za halucinogeno doživljavanje realnosti kroz oči Foxygena, benda koji je ove godine prošao kroz mnoge probleme kao što su otkazivanja turneja zbog ozljeda i izbacivanje nekadašnje članice zbog neugodnih ljubavnih napetosti. Sam France, frontman benda, sa svojom novom šarenom frizurom fizički podsjeća na Delirium iz Sandmana, a album je i karakterno čudnovat poput ovog lika iz kultnog stripa Neila Gaimana. Možda zato i ne čudi što on više zvuči kao kolaž refleksija neuratovneženih osoba, nego kao konzistentna cjelina.
Pjesme Star Power I,II,III & IV mogle bi samostalno funkcionirati kao EP. Overture, koji nas u stilu pop quiz jinglova iz 60-ih uvodi u pjesmu What are we good for, negdje na pola puta između Lou Reeda i Stoogesa, a s gostujućim vokalima Kevina Barnesa (Of Montreal), nastavlja se na instrumental Star Power Nite. Cijeli ovaj ulomak albuma završava s pjesmom Ooh Ooh, koja zvuči kao da je pobjegla negdje iz psihodelične faze Beatlesa. Ukratko, zbog ove četiri pjesme poželjeli bi ste otputovati svemirskim brodom negdje u bespuće svemira i u bestežinskom stanju slušati zvukove imaginarne radiostanice koju vam emitira Foxygen.
Treći dio albuma rezerviran je većinom za instrumentale ili skladbe u kojima generalno ne dominiraju vokali, odnosno tekstovi. Wally’s Farm zvuči kao karaoke matrica Mac De Marca, dok Hot Summer pomalo vuče na njujorški Suicide ili na Crampse. Prvi dio šizofrene Cold Winter/Freedom bi ponajprije očekivala čuti na nekom drone koncertu, dok drugi zvuči kao demo snimka izvučena iz podruma neke zvijezde iz sedamdesetih. Can’t contextualize my mind svojim naslovom najbolje pokazuje što se dešava na ovom dijelu albuma.
Naravno, ima tu i melodičnijih trenutaka kao što je laganica Cannibal Holocaust i lo – fi balada The Game, a pri kraju albuma se cjelokupna atmosfera smiruje zahvaljujući gostujućim vokalima Wayne Coynea (The Flaming Lips) u pjesmi Everyone needs love. Posljednja pjesma Hang dolazi kao svojevrsna sinestezija inače vrlo neorganiziranog albuma, a možda nam njen outro najbolje poručuje što su glazbenici imali na umu dok su ga stvarali: „Music, music, music, music! That’s all!“ Citat koji nesumnjivo zaokružuje kolekciju ovih nasumično nabacanih glazbenih isječaka.
Album „… And Star Power“ nema predispozicije za album godine kao što je imao prethodni, no pruža u potpunosti drugačije iskustvo. Kada ga poslušate nećete znati sve lyricse napamet, ali će vam pružiti uvid u kaotičan i pomračeni um članova ovog beda, Sama Francea i Jonathana Radoa. Najbolje ga je preslušati bez ikakvih očekivanja, ležeći na perzijaneru pod prigušenim svijetlom i prepustiti Foxygenu da izmjenjuje svoje kaleidoskopske glazbene prizore. Jer možda iz prve neće imati previše smisla, ali nakon pomnijeg preslušavanja i tu će se pronaći pokoji skriveni dragulj između nesuvislih naslaga nerazumljive buke, premda u ekstremno manjoj mjeri nego na prošlom albumu.
