Recenzija – ‘Currents’ (Tame Impala): Lagano plutanje niz struju
Svašta je tijekom godina izašlo iz glave Kevina Parkera, svojevrsnog masterminda koji već nekoliko godina upravlja psihodeličnim strojem zvanim Tame Impala. Od prvog istoimenog EP-ja pa na dalje, Parker iza sebe ima hordu fanova diljem svijeta spremnu progutati svaki uradak koji izbaci, a s obzirom na gotovo izvanserijsku kvalitetu prethodna dva albuma, to je sasvim u redu. Voljeli ih ili ne, Tame Impala su uspjeli preuzeti cijeli neo-psihodelični pokret i odvesti ga za stepenicu više, gotovo na granice mainstreama, a to je veliki uspjeh.
Sasvim je prirodno da se nakon nekoliko vrhunskih izdanja očekivanja povećavaju, a bend eventualno počinje osjećati neku vrstu pritiska, no to nije slučaj kod Parkera i družine. Ako ste čitali intervjue kojih u zadnje vrijeme ima podosta, mogli ste primijetiti da je dotični gospodin nevjerojatno “sčilana” osoba koja se ne zamara previše stvarima, a to se i čuje. No, stvari se u jednom trenutku jednostavno moraju promijeniti, a toga su naše male impalice i više nego svjesne te su pokušale skočiti još malo više nego inače i zamalo su uspjele. Zamalo. Uvodna Let It Happen bez sumnje je jedna od ponajboljih pjesama koje su ikada napisali, bilo u dugačkoj studijskoj/album verziji, bilo u znatno kraćoj live verziji. Parker je također postao poznat po specifičnom sviranju gitare, odnosno efektima natopljenom tonu koji je ponekad teško razlikovati od kakvog syntha, a upravo pažljivim doziranjem svog “signature move-a”, u ovom slučaju najmanjim mogućim rifićem, može se puno toga postići.
Sada kada sam napisao cijeli paragraf o tome što je tako dobro, bilo bi vrijeme da posvetim objašnjavanju naslova. Naime, usprkos činjenici da je minimalizam vrlina, pretjerani minimalizam može srozati kvalitetu svake vaše zamisli, baš kao i pretjerivanje, a čini se da je ovo prva ploča Tame Impala na kojoj su se malo izgubili. Ono što sam maloprije naveo kao najveća odliku na albumu – također je i najveći problem. Parker kao da je zaboravio svoje gitare i potpuno se prepustio masnim, funkom natopljenim bas linijama i toplim sintovima zaboravljajući pritom instrument koji mu najbolje leži. Prva polovica ovog albuma je gotovo savršena, kao kada po zimi legnete u topli krevet i tonete u san, sporo i toplo, bez ikakve brige, no u jednom trenutku ćete ili zaspati ili se ustati odmoreni.
Pa, od ovog ćete vrlo vjerojatno utonuti u san tako dubok da će Parker i ekipa izbaciti još pokoje izdanje dok vi nunate. Nedostaje mu uzbuđenja i promjene, previše je jednoličan, uz inzimku završne numere New Person, Same Old Mistakes u kojoj su zarazne i suptilne synth melodije jednostavno previše zanimljive da bi ostale nezamijećene. Ostalo je jednostavno… nebitno? Ne ostavlja onaj gorak okus album fillera, ali opet je većina albuma previše nebitna da bi išta ostalo u sjećanju. Kao da uzmete najprosječniju Tame Impala pjesmu ikada i složite od nje cijeli album, niti se ne trudite, samo slažete po šabloni.
Ovu ploču se može smatrati tranzicijskom u (za sada) kratkoj diskografiji. Na “Currents” se našlo podosta dobrih ideja, pomalo sličnih onima na najnovijem albumu Unknown Mortal Orchestra, no u nešto “težem” obliku bez dijelova koji razbijaju monotoniju. Dobro je da su momci shvatili da ne mogu vječno isfuravati isti zvuk te da se potrebno mijenjati, makar imali hordu fanova koji vas podržavaju u više-manje svemu. Ovo nije loše izdanje, izmiksano je na sad već standardno ultravisokoj razini kvalitete, zvuk koji je željen je na kraju i postignut. Problem je što ne zvuči dovoljno definirano i zanimljivo. Ako nastave raditi albume u ovom smjeru gdje dvije do tri pjesme nose cijeli album, a ostalo je u najbolju ruku neupečatljivo, mogu se slobodno iz Tame Impala preimenovati u Lame Impala.
