Recenzija – Duhovi: Prisutnost na koju se ne osvrćemo
U knjizi Duhovi, drugoj prevedenoj na hrvatski, César Aira pokazuje nam neiscrpnost svoje mašte. Pročitati nešto toliko tematski različito od Varama, od toliko plodnog autora, fascinantno je. Isto tako fascinira što svojom metodom bijega naprijed („flight forward“, „fuga hacia adelante“) i načinom pisanja postiže elegantne rezultate, priče s glavom, repom i intrigantnim iznutricama.
Radnja Duhova smještena je na gradilištu stambene zgrade u Buenos Airesu. Nakon početnog kratkog izlaganja arhitekta, bogatih bračnih parova koji dolaze razgledati svoje stanove u nastajanju, zidara, priča se zadržava na obitelji noćnog čuvara Raúla Viñasa, koja živi u budućem stanu kućepazitelja. Oni su Čileanci, i njihovo siromaštvo direktno se suprotstavlja kupcima stanova, i uopće samoj zgradi u kojoj žive. Još jedna različitost kojom se Aira poigrava kroz priču je ona Čileanaca i Argentinaca, oslikavajući jedne i druge tipičnim gestama, načinom govora i izgledom.
Raúl danju radi, sa svojom braćom, na zgradi, njegova žena brine za djecu koja se igraju i trčkaraju po praznim nedovršenim prostorijama, dok najstarija od njih, Patri, sanjari. Obitelj se, taj melankolični ljetni dan kad je upoznajemo, priprema za proslavu Nove godine. Kako se noć bliži, Patri postaje predmetom interesa i pratimo nju i njena razmišljanja. Neprestano se pojavljuje razgovor o „pravim muškarcima“, na koje Patri upućuju njena majka i druge žene.
Polako se, od početka knjige, pojavljuju duhovi prema kojima je naslovljena. U Airinom stilu koji ne objašnjava i konstantno nabacuje neke nove motive, još je apsurdnija njihova pojava. Spomene ih u jednoj rečenici, a onda nastavi s nečim drugim. Kasnije se sve više pojavljuju, oni siromašni, obitelj Viñas, vide ih no ne zamaraju se njima puno. Oni su jednostavno prisutni, čak i na komičan način u suživotu, npr. pomažu pri hlađenju vina kojim se Raúl opija.
„Radilo se o tome da odlučno priđeš duhu i turneš mu bocu u prsni koš; ondje bi stajala, u natprirodnoj ravnoteži. Kada bi se nakon nekih dva sata vratio po nju, bila bi hladna.“
Tek kasnije u priči postaju prisutniji, kad Patri počne razgovarati s njima i zovu je na zabavu. Očito je da su ih svi u obitelji svjesni, no ničim se ne ulazi u problematiku. Apsurdu pridonosi i to što su to neki Airini duhovi, nema kod njih ništa što bi smo očekivali, nisu strašni ni stravični ni zarobljene nesretne duše.
Negdje u sredini knjige Aira nas uvodi u epizodu Patrinog sna, u kojoj raspravlja o arhitekturi, društvu i umjetnosti, opet bez previše objašnjenja, više u bljeskovima. Taj dio, iako možda najodbojniji i najmučniji za čitanje, svojevrsno je svjedočanstvo Patrinoj inteligenciji, i utvrđuje misao da ona ne pripada sredini u kojoj se nalazi. To je zaključeno na samom kraju knjige, kad Patri skoči s vrha zgrade, kako je odlučila ranije te večeri, prihvativši poziv duhova.
Zaključak cijele knjige, mogli bismo reći, koja se kao i druga Airina djela ipak ne može svesti samo na jedan zaključak, dan nam je u zadnjoj rečenici. U Patrinom padu, jedan od duhova ulovi njene naočale iz njene vertikalne paralele, te se vrati do vrha zgrade i da ih Raulu. „Čovjek i duh gledali su se u oči.“
Knjiga je čudna, duhovita, začinjena ironijom i nepredvidiva. Iako je kratka, ne bih je nazvala lakim štivom zbog njene specifičnosti, skakanja s ideje na drugu i zahtjeva koji postavlja čitatelju; da podari jednaku količinu koncentracije svakoj rečenici, i podjednaku dozu važnosti i nevažnosti.
