Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – “The Getaway” (Red Hot Chili Peppers): Dvogodišnjak s revolverom

01.09.2016. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/ChiliPeppers

Kada Peppersi uđu u studio to je kao da dvogodišnjaku date pištolj u ruke. Što god da se dogodi, bit će u vijestima. Iako su tijekom svoje velike i plodne karijere svijet upoznali s nizom novotarija i na brojne načine modernizirali i proširili vidike glazbe, ovaj put nisu imali previše toga za reći. Možda čak i bolje reći – ništa. Peppersi su na putu u bezdan, reći će mnogi, još od posljednjeg “I‘m With You“, a ovo im je izdanje samo ubrzalo kretanje k tom neminovnom udarcu u dno koji će ih kad tad zadesiti. Iako su Red Hot Chili Peppersi doista jedan od bendova koji zaslužuju značajno mjesto u povijesti glazbe, ovo pak izdanje tom mjestu neće ni prići blizu. Stoga je bolje da uopće ne razmišljamo što se desilo s onim dvogodišnjakom s revolverom s početka ove priče.

Nije to to bez Frusciantea

Peppersi se s odlaskom Johna Frusciantea jesu promijenili, a da se nešto takvo neće desiti bilo je i nerealno i nemoguće za očekivati. Frusciante je genijalac; o tome je nepotrebno i raspravljati. Njegovim je odlaskom nastala velika rupa koju je bilo potrebno što prije i što bolje pokrpati. Peppersi od tog trenutka za mene postaju drugačiji bend jer je svima bilo jasno da je Fruscianteova uloga u Peppersima bila ogromna, a zato i teško zamjenjiva. Na gitaru je ubrzo došao Josh Klinghoffer koji je dugi niz godina bio desna ruka Frusciantea, a koji je uz svoj pozadinski rad u Peppersima uspio osnovati i niz bendova u kojima je pokazao punu raskoš svog talenta.

No unatoč zavidnoj vještini i pozamašnoj povijesti, Klinghoffer se odjednom našao pred većim zalogajem nego što je mogao zagristi. Zamijeniti jednoga od najvećih. U svakom slučaju, Klinghoffer je bio stavljen u veoma neugodnu poziciju jer sve su oči svijeta u jednom trenutku bile uprte u njega, a logična pitanja koja su se nametala bila su hoće li Josh uspjeti zamijeniti Frusciantea i što će biti od albuma. Ružno je za reći, ali, očekivano, Josh nije uspio, već se na “I’m With You” osjeća ta ogromna kočnica s kojom je Josh startao. Ovo mu, naravno, nitko ne može zamjeriti.

the getaway

Foto: facebook.com/ChiliPeppers

Kada govorimo o “I’m With You”, moramo reći da to nije loš album ako ga izvadimo iz konteksta diskografije Red Hot Chili Peppersa. To je izdanje koje je u potpunosti uspio izvući Flea. Jedino je on bio inspiriran na tom studijskom izdanju, što je primjetno u gotovo svakoj pjesmi, a neke bas linije s tog albuma zanimljive su upravo zato što su izašle iz njegovog standardnog slap stila za čiju je popularizaciju on jedan od najzaslužnijih. Ovdje ističem Factory Of Faith zajedno s Look Around. Stoga je “I’m With You” zahvalno proučavati samo zbog ove jedne osobe, što je na kraju rezultiralo čisto solidnim izdanjem. Što se onda desilo s “Getawayom”?

Ni Flea nije svemogući

Na cijelom posljednjem izdanju osjeća se velika doza neinspiriranosti. Kako je Flea uspio sam izvući “I’m With You”, tako niti on nije mogao spasiti ovo izdanje. Dok su Peppersi oduvijek bili bend koji je apsolutno prštao energijom koja je izlazila iz svakog pojedinog instrumenta, na ovom se albumu desilo nešto u potpunosti suprotno. “The Getaway” stoga nije album, već javno kastriranje. Pjesme koje su ‘jače’ zvuče mlako, a one sporije čine se neinovativnima; kao da smo ih čuli već tisuću puta. “The Getaway” mi je zato bilo teško poslušati do kraja. Album nema ništa čime bi me privukao, čime bi me kupio i nagovorio na ponovno slušanje. Bezidejnost ovoga izdanja čujna je već od prve pjesme, a neinspiriranost i više negoli akutna.

the getaway

Foto: facebook.com/ChiliPeppers

Red Hot Chili Peppers za mene su uvijek bili bend koji bih slušao kada bih se želio nabrijati. Zato su stvari poput Suck My Kiss ili Tell Me Baby oduvijek bili temelji moje playliste koju bih slušao kada bih išao na ispit, kada bih spremao kofer prije odlaska na put ili kada bih se generalno želio nabrijati. Nije bez razloga jedan od najvećih MMA boraca odabrao upravo Can’t Stop za pjesmu s kojom bi ušao u arenu prije borbe. Peppersi su uvijek pružali nezamjenjivu umjerenu agresiju i gotovo dodirljivu energiju. Uz te pjesme nije moguće stajati na mjestu, već se naleti energije moraju osloboditi iz tijela čim prije jer bi slušatelj u suprotnom poludio. “The Getaway” nije ponudio ni komadić toga i zato i jest ovoliko, ružno je reći ali, loš.

Josh Klinghoffer kao svijetla točka albuma

Bend se s godinama mora mijenjati, rasti, istraživati i eksperimentirati, no ova promjena u koju su Peppersi uskočili toliko naglo neće biti pozdravljena od strane brojnih fanova. U redu je da bend pokuša pronaći novi izričaj, no druga je stvar ako im to neće poći za rukom. Samo najveći uspjeli su raditi ovakve nagle promjene kakvu su Peppersi pokušali prodati, a još je rjeđima to i uspjelo. Zato su i dobili status legenda. Peppersi se u ovoj promjeni nisu snašli, već se dobiva dojam da su album napravili samo zato da ga naprave. Umjetničke, glazbene ili kreativne porive na ovom albumu nećete naći ni u tragovima.

Jedino što mi se na ovom albumu dopada je angažman Josha Klinghoffera. Nakon pitomog udjela u “I’m With You”, Klinghoffer je na ovom izdanju dobio više prostora i očito je da polako, ali sigurno pušta kočnicu i postaje dijelom benda, a ne samo neki čovjek koji u pozadini svira neki neprimjetni instrument. O ostatku teško da se može naći pozitivna riječ. Najjednostavnije za reći je – to više nije to. Sve ovo polako postaje prebijanje mrtve mačke i, iskreno, nisam siguran kako će Peppersi ovaj udarac preživjeti. Koliko god mi je bilo drago da su nakon Fruscianteovog odlaska nastavili svirati, nakon ovoga albuma moram priznati da mi i nije toliko drago. Jadan onaj dvogodišnjak iz naslova ove recenzije.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 3.222 out of 5)

Komentari