Recenzija – Her: Ona dira gdje zna da treba
Ona je “najfinije” napisani i režirani film u karijeri Spikea Jonzea. Jonze nikad nije bio konvencionalan redatelj, što se najbolje vidi i u njegovim prethodnim Being John Malkovich i Where the Wild Things Are, te u ovoj romantičnoj drami uspijeva izbjeći klišeiziranje usamljenog pojedinca, koje bi bilo podložno ovom tipu žanra. Ona je izrazito realna priča o čovjeku srednjih godina koji živi u svijetu gdje tehnologija pruža više opcija od čiste ljudske konekcije.
Ona je logičan nastavak distopijskog Metropolisa Fritza Langa te Blade Runnera Ridley Scotta, Ona je hommage Kubrickovoj Odiseji i HAL-9000, Ona slavi atipične ljubavi kao što je i ona u Eternal Sunshine of the Spotless Mind.
Ona prati Theodorea (Joaquin Phoenix), pisca koji se pokušava pronaći u vrijeme teškog razvoda od voljene žene (uloga predivne Rooney Mare). Theodore pronalazi utjehu u prijateljstvu sa svojim novim OS-om (operativnim sistemom), imenom Samantha (glas Scarlett Johansson). Između njih dvoje razvija se veza, kako prijateljska tako i ljubavna, i to u svijetu gdje imati svog OS-a postaje društvena norma.
Njena premisa možda zvuči bizarno na papiru, no sama izvedba je daleko više slađa nego čudna. Film zrači toplinom i inteligencijom, s dovoljnom količinom domišljatog humora koji mu osigurava laku notu. Dijalozi posjeduju poetičnu, no hirovitu kvalitetu koja nudi pogled na ljubav za koju nikad ne biste mogli zamisliti da dolazi od aparata i njegovog softvera.
Postoji jedno sitničavo oskarovsko pravilo, a to je da “glasovi” ne mogu osvojiti ovu razvikanu nagradu. Da nekim slučajem nema tog pravila, Scarlett Johansson bi za koji tjedan ponosno stajala na pozornici Dolby Theatrea u Los Angelesu, ponosno držeći svoj prvi primjerak. Kao nikad do sad Johansson nam pokazuje esenciju svojih glumačkih mogućnosti, i to isključivo putem mikrofona kroz koji dočarava ne samo inteligentni operativni sistem, već pravu osobu, punu čuđenja i znatiželje. Johansson nas vodi za ruku kroz priču, jednako kao što Theodore vodi Samanthu kroz njen novi “život”. O impresivnom nastupu Joaquina Phoenixa ne može se napisati dovoljno hvale. U pomodnom trendu mlaćenja majmuna na Leonarda DiCapria i Matthewa McCounagheyja, zanemaruje se možda najbolji glumac današnjice. Naspram ovih velikana, Phoenix ne može doma odnijeti svog zlatnog kipića, no zahvaljujući rijetkim i briljantnim nastupima poput ovoga, nikad nam neće ni dosaditi.
Ona je jedna od najboljih ljubavnih priča koje sam pogledala u dugo vremena. Izgubiti se u ovom divnom scenariju realna je mogućnost, budući da te vodi kroz ljubav, tugu, sreću, bol, krivnju i zbunjenost. Ona dira gdje zna da treba, postavlja najinteresantnija, ali i najkompleksnija pitanja o tome što znači biti ljudskim bićem i što znači živjeti. Ona je intimna i dopušta nam pogled u evoluciju ljubavi, koja postoji i van fizičke utjelovljenosti. U trenutku oslobađanja “prisutnosti”, glas je onaj koji zavodi, i to ne u seksulanoj nijansi, već u onoj brižnoj, koja dolazi iz prave ljubavi, one našeg srca, a ne našeg tijela.
Filmu se pomalo zamjera sporost, te da zanemaruje zlatno filmsko pravilo: “Pokaži, nemoj prepričavati”. Albert Einstein jednom je prilikom rekao kako je postalo strašno očito da naša tehnologija premašuje našu humanost. I složit ćemo se, sama poruka filma nije naročito originalna niti nikad viđena, no Spike Jonze nam ju komunicira na takav inovativan i jedinstven način da je svaka moguća kritika u potpunosti zanemariva.
