Recenzija – ‘High’ (Royal Headache): Emocionalni rollercoaster na australski način
Prva asocijacija kada čujete riječ punk vam vrlo vjerojatno nije ljubav, barem ne u onom klasičnom, srcedrapateljnom smislu. Upravo je ljubav gotovo jedina tematika kompletnog drugog albuma Royal Headache, australskih lo-fi punkera, što zapravo i nije veliki odmak od njihovog prvijenca iz 2011., barem što se lirike tiče. U svojoj kratkoj karijeri momci su već bili pred raspadom, samo da bi se ponovno okupili, a policija im je morala zaustaviti nastup jer su podivljale obožavateljice poželjele prenijeti situacije iz tekstova u stvarnost, bez pristanka autora. Ovako sklopljeno u jednu rečenicu bez nekog šireg konteksta nije teško pomisliti da se radi o nekakvom popularnijem bendu, a ne o koncertnoj atrakciji gotovo isključivo vezanoj za svoj rodni kontinent na drugom kraju svijeta.
U svojih kratkih pola sata trajanja, „High“ pokazuje sve dobre strane benda te bi čak i jedna pjesma više bila jednostavno – previše. Album otvara up-tempo numera My Own Fantasy te se na njoj može odlično čuti koliko je bend promijenio svoj pristup produkciji. Puno čišći i manje lo-fi zvuk im na određenim dijelovima odlično ide uz ruku, posebice način snimanja basa što je omogućilo instrumentu da zauzme svoje zasluženo mjesto u cjelokupnom zvuku sastava i otkrije svoj pravi potencijal, a to su zaista kvalitetne i zanimljive linije, bez obzira na njihovu tehničku jednostavnost. Instrumentalno gledano, Royal Headache su se odlično našli te je album krcat catchy melodijama ali i frenetičnim rifovima na koje se podjednako može plesati po sobi ili mlatiti u australskom ekvivalentu Medike. Još jedna zanimljiva dimenzija ovog albuma jest ona emocionalna zbog ljubavne lirike koja se bavi gotovo svakim svojim aspektom: gubitkom, žudnjom pa čak i opsesijom zbog neuzvrećnih osjećaja. Pjevač Shogun svoje tekstove vrlo vješto prenosi slušatelju kroz nekoliko stilova pjevanja, odnosno kroz već klišejizirani zvuk punk bendova iz sedamdesetih te soul. Kombinacija ta dva stila daje odlične rezultate na svakoj pjesmi, a većinu ih čak i vodi. Soul se odražava kroz dionice otpjevane vrlo visoko u ključnim trenucima poput refrena, često popraćenih fuzzom obojenim gitarama.
Od svih pjesama na izdanju, najviše iskače Wouldn’t You Know, nevjerojatno radiofonična numera otpjevana u maniri Stevieja Wondera i slične družine. Na žalost, apsolutno presladunjav i cheesy tekst kvari kompletni ugođaj stvoren ugodnom instrumentalnom podlogom i dobro odrađenim vokalima.
„Baby, baby, wouldn’t you know,
’cause you ain’t never had love,
so what would you know,
what a little love can do“
Tekst poput ovog ne bi smio biti napisan u 2015. godini, ma koliko dotično djevojče nemalo pojma o ljubavi i srodnim temama. Uz gore navedenu, još se Garbage i Electric Shock mogu navesti kao nešto zanimljivije pjesme, prva zbog drugačijeg aranžmana od ostalih pjesama te gotovo iskonskim prezirom natopljenim vokalima, a druga jer se ne bavi ljubavnom tematikom već eskapizmom. Ostatak albuma su standardne i vrlo kvalitetno odsvirane lo-fi ljubavne himnice od kojih je High, uz singl Caroline, najkvalitetnije odrađena, bez puno filozofiranja.
Uspješnost ove ploče može se promatrati iz više perspektiva, jedna je definitivno evolucija benda na bolje, prihvaćanje kvalitetne produkcije u okvirima lo-fi glazbe, ujednačavanje zvuka svih instrumenata tako da se sve ne svodi samo na gitaru, i više nego dovoljno lakopamtljivih dionica te pjevni, povremeno i himnični refreni. Uz te klasične „kategorije“ valja spomenuti da je „High“ album koji može privući podosta širu publiku od svog prethodnika iz 2011. Zvuk je dovoljno punkerski da se to čuje odmah na prvu, no opet dovoljno pitom da ne bude agresivan, a na momente manjkava lirika ispravljena je gotovo virtuoznom uporabom ne prevelikih vokalnih sposobnosti. No, cijelu ploču nose osjećaji, od cmoljavih tekstova preko opsesivnih trkeljanja do besramnog pljuvanja po bivšima, „High“ je emocionalni rollercoaster na koji se nije teško usuditi popeti zbog jednostavne forme u koju je upakiran. Album je na kraju krajeva zabavan, na momente zanimljiv, a možda čak i dobra podloga za pijane lamentacije o bivšim djevojkama u tri ujutro. Zar vam išta više treba od jednog lo-fi punk benda?
