Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Glazba

Recenzija – ‘How Big, How Blue, How Beautiful’: Spiritualno putovanje Florence Welch

05.06.2015. Tim HrvaćaninFoto: facebook.com/florenceandthemachine

Florence + The Machine nakon višegodišnje su se pauze vratili s trećim studijskim albumom „How Big, How Blue, How Beautiful“, izdanim 29. svibnja u Njemačkoj, a 1. lipnja u UK. Florence Welch je nakon albuma „Ceremonials“ iz 2011. uzela dužu pauzu, potrebnu da sastavi novi album. Dok joj je prvi album „Lungs“ bio dosta neuravnotežen i šarolik, prošli je album bio izrazito mračan. Na njemu su glazbeno dominirale orgulje, a Florence se bavila smrću i mitologijom, no i s tim se temama uspjela probiti na broj 1 brojnih ljestvica najprodavanijih albuma i pripremiti za sveopći hype koji je prati i ove godine.

„HBHBHB“ njen je najosobniji i najintimniji album, izgrađen na kontrastu – pjesme se s glazbene strane čine iznimno pozitivnima, veoma pjevnih melodija i ritmova uz koje je lako zaplesati, dok kroz stihove Florence i dalje vodi borbe, suočava se s prekidom i uči kako živjeti i voljeti. Tematski se maknula od smrti. Umjesto da bježi od svijeta, na ovom ga albumu pokušava shvatiti, što želi sugerirati samim naslovom albuma. Glazbeno, novitet u zvuku benda i lajtmotiv cijelog albuma su puhači. Upravo je zbog puhačkih dionica angažirala producenta Markusa Dravsa kako bi zvuk albuma učinio grandioznim, dok je same puhačke aranžmane radio Will Gregory, član  indie pop dvojca Goldfrapp.

Mnogo ovih tvrdnji potvrđuje već prvi singl, a druga pjesma na albumu, What Kind of Man – temom se nastavlja na pjesmu Kiss With a Fist s prvog albuma, na koju podsjeća i žešćim zvukom, daleko žešćim od cijelog prošlog albuma, od kojeg je pak preuzeta mračna, gotovo prijeteća atmosfera i orgulje u uvodu pjesme. No, tu glazbenu poveznicu prvo razbija veoma upečatljiv riff, a potom puhači te odlična ritam sekcija, koji su izvrsna podloga za Florenceine stihove o nezdravoj vezi u kojoj je ovisna o tom ‘kind of man’  i ne može mu se oduprijeti, iako nabrijani glazbeni dio sugerira potpuno suprotan ishod priče. Struktura pjesme je nekonvencionalna, bez klasičnih strofa i refrena, izuzev stiha „What kind of man loves like this“ koji bi mogao biti tematski lajtmotiv albuma. No, ostatak albuma glazbeno nije poput ove pjesme.

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Na ovom je albumu Florence uvela nešto što sam ja nazvao Florence-pop pjesmom – gotovo su akustične, imaju iznimno bogat aranžman, dobar instrumentalni uvod („udicu“), standardnu strukturu i nadasve odličan refren koji je već na prvo ili eventualno drugo slušanje zarazan. Ovo posljednje mislim zaista ozbiljno, nema lošeg refrena u 48 minuta albuma. Tim se pjesmama nema što prigovoriti jer su veoma kvalitetne, a Florence je autorski dovoljno zrela i maštovita da se glazbeno ne ponavlja. Vjerojatno iz tog razloga album ne otvara What Kind of Man, nego singl Ship to Wreck, pjesma koja je dovoljno pop i pjevna da se vrti na komercijalnim radijskim postajama uz mogućnost da postane hit, a da ostane na sigurnoj i kvalitetnoj udaljenosti od ostatka svjetske „pop“ produkcije.

Na tom su tragu i Caught te Third Eye. U prvoj je, nešto laganijoj, i dalje proganja muškarac kao u What Kind of Man, samo što više nisu zajedno, već ona neprestano razmišlja o njemu, osim u snovima za koje bi željela da postanu java (toliko o tome da ne želi bježati od stvarnosti): „And I’m caught / I forget all that I’ve been taught / I can’t keep calm, I can’t keep still / Pulled apart against my will.“ U Third Eye Florence tješi samu sebe i pred kraj albuma konačno donosi tračak optimizma: „Hey, look up / You don’t have to be a ghost / Here amongst the living“.

Long & Lost je nešto slabija, odnosno manje upečatljiva, najmanje plijeni pozornost, a ujedno  je najkraća na albumu, iako i dalje sasvim korektna pjesma kakve bi mnogi htjeli u svojoj pjesmarici. Ranije spomenuti puhači u uvodu pjesme Queen of Peace zvuče pomalo latinoamerički, na tragu mariachija, što je još jedna dimenzija koju je Florence uspjela stvoriti u svom svijetu.

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Najbolje su pjesme one u kojima se najviše zaigrala – naslovna pjesma te najnoviji singl Delilah, izrazito plesna numera koja poziva na ples, a u kojoj ona sama pleše s mitološkom Dalilom, nevjernom ženom koja je svom suprugu Samsonu odrezala kosu i time mu oduzela svu moć. Pjesma ja Florencein način oporavka od prekida, uz ples, pills i another drink: „Cause I’m gonna be free and I’m gonna be fine (Maybe not tonight)“. Posebna je čar pjesme to što je napravljena kao dijalog, izjave Florence i odgovori njenih vlastiti misli ili strepnji. Pritom nije sama sebi obični back vokal, već gotovo da pjeva u duetu sa sobom ili u dijalogu s korom sebe kao u nekoj antičkoj tragediji.

Naslovna je pjesma pak inspirirana horizontom i nebom LA-a, grada kojeg pomalo opisuje uvodnim stihom: „Between the crucifix and the Hollywood sign, we decided to get hurt“. Te se riječi zapravo odnose na nju i njenog dečka, koji su u tom gradu zaglibili pred prekidom veze: „We’ve opened the door, now it’s all coming through / Tell me you see it too / We opened our eyes and it’s changing the view“. Čitavu pjesmu ponovno nose izvrsni puhači, koji posebno do izražaja dolaze u epskom instrumentalnom outru u kojem asociraju na soundtrack filmova antičke tematike. Upravo je taj outro prva dionica koju je Florence napisala za ovaj album (zbog čega su puhači toliko prisutni na albumu), a nju je iskoristila i kao najavu u prvom videu u veljači. Ove je obje pjesme napisala s Isabellom Summers, članicom benda, klavijaturisticom koja je doprinijela i pjesmama Dog Days Are Over, Cosmic Love i No Light, No Light.

Dvije su pjesme suprotnost ostalima – Various Storms & Saints i St. Jude, a nije slučajnost što obje imaju svece i oluje u naslovu (St. Jude je bila oluja u Britaniji 2013.). Obje su laganog tempa, u potpunosti ogoljenog aranžmana. Prvu prate gitara i gudači, a drugu orgulje. U tim pjesmama Florence najmanje viče, najmanje demonstrira svoje vokalne sposobnosti, nema one njene ekspresije na koju moraš ustati i zaplesati, već te poziva da sjedneš u neki miran kutak i pustiš je da ti pripovijeda o kaosu, o prekidu ljubavi, traženju smisla i trunki nade. Njene su riječi sugestivne kao nikad dosad, u njima se najviše razotkrila, u potpunosti otvorila svoju intimnost slušatelju.

Uz spomenutu What Kind of Man, najžešća je zadnja pjesma na standardnoj verziji albuma, Mother, čiji refren oživljava slavne dane hard rocka u karakterističnom Florenceinom pristupu. Pjesma počinje ritam mašinom u koju se uključuje već pohvaljena čvrsta ritam sekcija, a prednjači pomalo funk dionica bas gitare. Majka iz naslova pjesme je majka priroda („Mother, make me a big tall tree“), kojoj se Florence prepušta na kraju svog spiritualnog putovanja kako bi prerasla ovozemaljske emocije, odnosno patnje.

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Foto: facebook.com/florenceandthemachine

Tematsku koncepciju cijelog albuma zaokružuju stihovi „Oh Lord won’t you leave me / Leave me just like this / Cause I belong to the ground now / I want no more than this“ uz koje kreće gotovo trominutni instrumentalni outro u kojem Florence i bend uvode analogne sintesajzere te prelaze u psihodeliju, a završni je trenutak doslovna eksplozija koja rockerski zvuk benda pretvara u elektroniku – je li to sugestija onoga što slijedi idućim albumom? Mother je jedina pjesma na albumu koju je producirao Paul Epworth, producent albuma „Ceremonials“. Ovom je pjesmom, kao i naslovnom, Florence napravila iskorak u cijelom svom stvaralaštvu pa se one izdvajaju kao najbolje na albumu, iako ostale nimalo ne zaostaju za njima.

Florence Welch je sa svojim najintimnijim napravila najbolji album u dosadašnjoj karijeri. Pokazala je veliki razvoj i napredak i kao tekstopisac i kao skladatelj, igrajući se s novim formama i mogućnostima, a pritom zadržavši prepoznatljivi zvuk benda. Uz to sve postigla je zvuk koji će biti rado slušan na radijskim postajama jer je pitki pop sa zaraznim pjesmama, premda je svoj autorski integritet Florence u potpunosti zadržala. Vjerujem da je ovo već sada ozbiljan kandidat za album godine, a doista je šteta što autoricu i njen bend ipak nećemo u Hrvatskoj moći vidjeti uživo u naponu snage.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 4.111 out of 5)

Komentari