Recenzija – Kosac: Kako na elegantan način prikazati surovu stvarnost

Hrvatska poslijeratna depresija svaki put se iznova pokazuje kao odličan misaoni konstrukt oko kojeg nastaju velika filmska ostvarenja. Posljednji od njih je film Zvonimira Jurića koji je izgradio visoka očekivanja od publike, budući da ga je kritika nagradila Zlatnom arenom za kameru, glavnu mušku ulogu te sporednu mušku ulogu te Oktavijanom za najbolji film u nacionalnoj konkurenciji prošle godine.
Radnja se razvija kroz tri lika i njihove priče prateći linearna zbivanja u kasnoljetnoj noći u slavonskom selu kako bi dala okosnicu zbivanja i predočila lik Ive, žeteoca s prebivalištem u kompozitu.
Nokturalna atmosfera u prvim kadrovima čini se kao nagovještaj nekog drugog žanra, sa ženom koja stoji sama na cesti, autom praznog rezervoara te misterioznim noćnim žeteocem. Mirjana (Mirjana Karanović) prisiljena je zamoliti pomoć od Ive (Ivo Gregurović) koji ju odvozi na lokalnu benzinsku crpku. Napetost se povećava kada radnik na pumpi Mirjani zabrinuto otkriva kako je Ivo prije 20 godina odležao zatvorsku kaznu zbog silovanja.
Kadar kukca koji se bespomoćno valja na leđima nagoviješta kafkijansku atmosferu, međutim redatelj likove nimalo ne dehumanizira već ih prikazuje u njihovim najranjivijim obličjima zadržavajući osjećaj bespomoćnosti do samoga kraja, vješto izbjegavajući tjeskobu komičnim odmorima, ne gubeći pritom gradaciju filmske napetosti.
Odluke koje Mirjana mora donijeti propitkuju moralna stajališta publike te zahtijevaju od nje da se stavi u njenu kožu te se ona kao lik, osim činjenicom da dolazi iz nekog drugog mjesta, odmiče iz Ivine tipične sredine svojim postupcima bez predrasuda, koje bi mnogi smatrali hrabrima.

Radnik na benzinskoj, Josip ( Igor Kovač) mučen strepnjom za Mirjanu koja se obećala vratiti na njegovo radno mjesto no nije, upada u neprilike na proslavi rođenja nećaka. Upravo u tim scenama film rastvara mentalitet ljudi pritom ne ulazeći u dublju karakterizaciju ovoga lika.
Treća osoba koju upoznajemo je policajac Krešo (Nikola Ristanovski) koji potaknut Josipovim pozivom prekida Ivu pri ispijanju čaja s Mirjanom na osnovi pogrešnih insinuacija. Film s jedne strane reprezentira težak život građana, borbu sa svakodnevicom i siromaštvom, zatočenost u krugu kojeg nije lako napustiti, no istovremeno i prezentira sredinu koja ne oprašta ničije pogreške bez obzira koliko vremena je proteklo, a policajac se koristi kao oblik legitimne moći kako bi se spriječila repetitivnost.

Ivo je čovjek otuđen od društva koji je prihvatio svoju nemoć te živi usamljenim životom, dan za danom, naviknut na osude, te koji se u trenutku kada je konačno spreman promijeniti nešto i otvoriti se jedinoj osobi koja ga nije u samom početku odbacila, nalazi pred zidom, očito s predubokim temeljima da ga sruši na bilo koji način osim na sebe i okonča tu perpetuiranu bol.
Scenarij zaslužuje sve pohvale jer ne zamara iscrpnim dijalozima već prebacuje težnju na osjećaje, vješto baratajući radnjom u igri napetosti i duhovitosti. U prilog toj igri ide i vrhunska fotografija vrlo osvještena u potrebi za total planovima u funkciji oslikavanja atmosfere, i krupnim kadrovima koji priskaču u pomoć karikiranju kada se ono ne može izreći riječima i glumom.
Kosac je kao platno oslikano isprepletenim pričama pod zajedničkim okvirom, privlačno zbog igre svjetlijih tonova, rezignacije i moralnih izazova – gotovo katarzična pojava pristupačna za masovnu, ali i zahtjevniju publiku. U ovom slučaju, nagrade uistinu govore same za sebe.