Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – ‘+-’ (Mew): Prvenstveno plus

05.05.2015. Jan VukasovićFoto: facebook.com/mew

Album zaista neobičnog naziva, „+-“, najnovije je, šesto po redu, izdanje danskog benda Mew. Sastav je to koji na momente stekne veću popularnost, a ponekad završi tek kao underground atrakcija u priznatoj izdavačkoj kući. Žanrovski bi ih mogli strpati u indie rock ladicu, premda vjerujem da bi prog rock više odgovarao – ako bi im već lijepili etikete.

Za Mew sam saznao prije šest ili sedam godina kada sam aktivno tražio nešto slično starijim izdanjima Muse-a, s obzirom na to da su britanski alt rockeri već tad zaglibili u pretencioznim orkestracijama koje mi i nisu naročito pasale. Kada mi je jedan od glazbenih servisa, Last.fm ili Tuneglue, preporučio ovaj bend – nisam bio siguran što da mislim o novootkrivenoj grupi. Problem je bio, naime, u najnjonjavijem vokalu na svijetu od kojeg bi se većini ljudi najvjerojatnije – okrenuo želudac. Međutim, baš kao i prije tih šest ili sedam godina, Mew su me privukli na preslušavanje novog izdanja fantastičnom sposobnošću slaganja pjesama i kombiniranja žanrova poput prog rocka, sentimentalnog indiea i dreampopa. Poprilično čudan proljetni mix, zar ne?

Čudno je, uostalom, riječ koja ih možda najbolje opisuje ako još niste naviknuli na njihov rad. Kao što sam spomenuo, njihov vokal, veličanstveni Jonas Bjerre – usprkos svom tom njonjaju – uspijeva impresionirati sanjivim glasom koji se može rastegnuti poput amebe kroz svaku njihovu pjesmu. Kada ga slušate, i pritom zatvorite oči, možete vizualizirati prizore poput onih u Interstellaru i drugim sličnim SF filmovima. Upravo je to Mew. Putovanje na neko drugo mjesto, u neku drugu dimenziju, gdje vas čeka pomalo uvrnuta kombinacija svega što volite (ili barem svega što ja volim).

Foto: facebook.com/mew

Foto: facebook.com/mew

Prog bendovi se danas čak i previše oslanjaju na tehničku sposobnost sviranja te se s njom ponekad i previše razmeću, ubacujući u svoju glazbu raznolike primjese – od standardnog progresivnog rocka pa sve do metala. Premda je to postao trend, Mew ima drukčiji pogled na kreiranje ovakve vrste muzike. Svi njegovi članovi itekako znaju svirati, štoviše – mogli bi žive pojesti većinu glazbenika danas – ali je sve što je ovaj bend napravio uvijek bilo u službi pjesme, albuma te na kraju, naravno, benda.

To znači da je sve točno onako kako bi trebalo biti, bez puno filozofije, a opet s dovoljno zanimljivih linija od strane svakog glazbenika da ne bi bilo predosadno. Jednostavno briljantno i vrlo pitko. Posebice na ovom albumu koji je u startu bio odlično prihvaćen, možda i zato što je objavljen nakon dulje stanke od šest godina. Ipak, mislim da je tu veliku ulogu odigrao i način na koji je on snimljen jer zvuči uistinu grandiozno, epski i lijepo. Da, zvuči lijepo, lijepo kao cvjetna livada, a opet epski na gotovo opernoj razini, prvenstveno zbog toga što Mew uspijeva malenim dodacima i sitnim repeticijama postići nevjerojatne rezultate. Možda je najbolji primjer pjesma Water Slides, otvorena laganim vokalom, nadograđena klavijaturama i zavodljivim beatom te basom, koja odjednom eskalira, a jedina je razlika što se svi instrumenti – osim jednog – utišaju da bi kasnije svi zajedno krenuli u nešto što uopće ne mogu nazvati žestokim, ali ima veću težinu od većine rokčina koje danas niču kao gljive poslije kiše.

Prva pjesma na albumu je Satellites koja možda zvuči najkonvencionalnije jer pjesmom vlada izrazito zarazan gitarski riff koji me u trenucima podsjeća na zadnji album Biffy Clyro, što je definitivno još jedna stavka koja čini ovaj album nevjerojatno upečatljivim. Biffy Clyro i njihove riffove na stranu, upravo je Satellites bila iskorištena kao najavni singl za ovo izdanje. Obožavatelji su na njega dobro reagirali, a ne mogu vam točno ni definirati što se to puno promijenilo u njihovu zvuku osim da su postali konkretniji i popunili neke manje praznine. Upravo ta mala razlika jest sudjelovanje Michaela Beinhorna na albumu, u ulozi producenta, koji je s njima ranije radio na najhvaljenijem izdanju “And The Glass Handed Kites” iz 2005. godine. Za one koji nisu toliko upoznati s njegovim radom, bitno je napomenuti da je kao producent radio za Red Hot Chili Peppers (i to Mother’s Milk, danas kultni album koji je označio prijelomnu točku u njihovoj karijeri), Violent Femmes, Marilyna Mansona i mnoge druge izvođače. Osim Michaela Beinhorna, na pjesmi My Complications im se pridružio gitarist Bloc Party-a, Russel Lissack. Russelovo je specifično sviranje stvorilo dodatnu draž ovoj skladbi, ali se također savršeno uklopilo u zvuk benda: ne zvuči neprirodno da odskače od ostatka albuma, ali odskače upravo onoliko koliko treba.

Ovaj je diskografski uradak produkcijsko remek djelo. Da, s takvom ću famoznom rečenicom završiti ovaj tekst. Svaka pjesma je besprijekorno ukomponirana i posložena na svoje mjesto na albumu; svaki ton, svaki zvuk, sve što je snimljeno i sklopljeno u pjesmu dovedeno je do one razine koju je bend želio i to je zaista hvalevrijedan i dojmljiv pothvat. Činjenica da su sami prezadovoljni albumom kojeg su kreirali dodaje ovom izdanju notu iskrenosti koja se čuje pri samom slušanju. Premda je Jonasov vokal (kao što sam ranije napomenuo) neopisivo njonjav i tekstovi ljubavni, ovaj je uradak i više nego uspješno prenio sve što su dečki htjeli reći i mislim da će već, ovako rano u godini, završiti na mojoj osobnoj listi najboljih albuma godine. Poslušajte ga i uvjerite se sami, k’vragu.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari