Recenzija – Pride: Solidarity forever!
Možda neće svakoga tko će otvoriti ovaj tekst isključivo radi filma zanimati malo povijesti o kojoj će biti riječi u sljedećim retcima, međutim, potrebno je kontekstualizirati radnju koja je u pitanju: osamdesete su godine, britanska je premijerka jedna divna kreatura pod imenom Margaret Thatcher, neoliberalka poznata po sustavnom gaženju radničkih prava i privatizaciji svega postojećeg. Rudari organiziraju veliki štrajk 1984. godine protiv zatvaranja rudnika koji je trajao godinu dana, koji je neuspješno završio i koji je simbolički utjelovio početak novog razdoblja divljeg kapitalizma. U Londonu se organizira gay pride, u vrijeme kada je homofobija jača i opasnija, a LGBT zajednica nije toliko eksponirana kao danas. U tom kontekstu, mogli bismo reći in medias res, počinje radnja Pridea.
Pride je film redatelja Matthewa Warchusa snimljen 2014. godine, a koji se bavi stvarnim događajem: iskazom solidarnosti između mladih londonskih gay aktivista, inače deklariranih socijalista i komunista, i rudara u štrajku iz Dulaisa u južnom Walesu. U tu su svrhu aktivisti oformili grupu LGSM (Lesbians and Gays Support the Miners) i počeli prikupljati novac za radnike koji im je u štrajku bio prijeko potreban. U svemu tome ističe se vodeća uloga Marka Ashtona (kojeg u filmu izvrsno tumači Ben Schnetzer), jednog od glavnih organizatora potpore, mladića koji je gorljivo zauzimao stav da nema smisla boriti se za prava samo jedne grupe ili partikularne zajednice, već kako se treba ujediniti protiv zajedničkog neprijatelja: vlade Margaret Thatcher, policije i medija. Ostale uloge tumače razni poznati britanski glumci: Dominic West, Paddy Considine, Imelda Staunton, Bill Nighy i drugi.
Pride je na površini jedna topla i simpatična komedija: sve je šareno, muzika je vesela i ima smiješnih i klišejiziranih scena (npr. ona u kojoj se ostarjeli gay muškarac raspojasa na disco glazbu uz začuđene poglede radnika koji, duboko tradicionalistički odgojeni, ni ne pomišljaju da bi muškarac trebao plesati). Međutim, film progovara o ozbiljnim problemima i pitanjima: radničkim pravima, problemom AIDS-a i homofobije, potrebom za solidarnošću.
Tema je filma aktivistička i “ljevičarska”, budući da se bavi LGBT zajednicom i borbom radnika protiv neoliberalne vlade, no iako je u pitanju takva tema i iako su mladi aktivisti u stvarnosti bili otvoreno deklarirani socijalisti i komunisti (Mark Ashton je, recimo, bio član Komunističke partije Velike Britanije) ideja socijalizma i politička opredjeljenja glavnih likova prikazana su suptilno. U fokusu filma jesu međuljudski odnosi, topla priča o suradnji i pomaganju, ali sve to “skriveno” prožima ta ideja snažnog zajedničkog političkog djelovanja.
Poruka filma najbolje je utjelovljena u posljednjoj sceni: nakon suradnje između radnika i gay zajednice, nakon što je LGSM organizirao prikupljanje novca za štrajkaše i nakon što je sam štrajk propao, organizira se gay pride 1985. godine na kojeg dolaze rudari iz Walesa i staju rame uz rame uz članove LGSM-a. Prihvativši i upoznavši probleme jedni drugih, radnici i LGBT zajednica postali su primjer toga kako prava solidarnost treba izgledati. Uz završne kadrove također doznajemo što se dogodilo s glavnim protagonistima: Mark Ashton je umro od AIDS-a u dobi od samo 26 godina, ali je njegova poruka i inicijativa ostala u živom sjećanju i londonske LGBT zajednice i velških rudara, još i danas šaljući prijeko potrebnu poruku: solidarnost zauvijek!
