Recenzija – ‘Suputnici’: Arsenov hommage suputnicima-šansonjerima
Arsen Dedić – legenda hrvatske glazbene scene, ali i hrvatskog pjesništva, za koje je nagrađen Goranovim vijencem, nastavlja s radom i u osmom desetljeću života. Njegov novi album, Suputnici, zbirka je Arsenovih prepjeva njegovih glazbenih suputnika, kantautora i šansonjera, među kojima su Jacques Brel, Charles Aznavour, Gino Paoli, Leonard Cohen, Drago Mlinarec i nedavno preminuli Kemal Monteno. Većina ovih prepjeva već je izdana na nekima od mnogobrojnih Arsenovih albuma, ali nije naodmet čuti ih ovako okupljene na jednom albumu uz pratnju pijanista Stjepana Mihaljineca. Na albumu gostuje i Arsenova životna suputnica, Gabi Novak, i njihov sin Matija Dedić, vrsni jazz pijanist. Zanimljvo je da su svi prepjevi na albumu Arsenovo djelo osim prepjeva Lennonovog Imagine i Aznavourove pjesme Žena je samo žena.
Album otvara pjesma Nema sretne ljubavi Georgesa Brassensa prilično pesimističnog tona, uz pratnju klavira umjesto gitare u originalnoj Brassensovoj pjesmi. Već na samom početku vidljivo je da su pjesme nešto bržeg tempa od njihovih originala, što se možda može opravdati drugačijom melodijom hrvatskog jezika. I to je jedino što se u prepjevima gubi, budući da su Arsenovi prijevodi/prepjevi izvrsno prenijeli atmosferu i sadržaj pjesama. Šteta je što je ubrzana i jedina pjesma koju Arsen pjeva u izvorniku, a to je Vedrai, Vedrai Luigija Tenca – takva “zbrzanost” jedina je ozbiljnija primjedba na ovaj prilično korektan album. Na albumu se nalazi i pjesma Arsenovog prijatelja Gina Paolija Moja ljubav ima, s kojim je 2009. održao zajednički koncert u Tvornici kulture, a koji je prepjevao njegovu uspješnicu S okusom soli.
Arsenovi suputnici su i Drago Mlinarec i Kemal Monteno, čije je pjesme Prolazi jesen i Dušo moja također uvrstio na ovaj album, a potonjoj možemo, s obzirom na nedavnu smrt Kemala Montena, pripisati posebni emotivni trenutak. Moram priznati da mi Arsenova verzija Lennonovog Imagine nije najbolje legla, možda zbog stihova koji na hrvatskom jeziku zvuče prilično banalno, ali isto tako i da me iznenadila Arsenova verzija Cashovog Hurt pod naslovom Rana, koja izvrsno zvuči i uz klavir, u verziji lišenoj country prizvuka. Ugodno otkriće ovog albuma je Balada o heroju talijanskog kantautora Fabrizija de Andrea, koja svojim sadržajem (i originalnim, a ne ovim klavirskim aranžmanom) gotovo podsjeća na Brechtove songove. Jedina Arsenova autorska pjesma na albumu jest duhovit Daljinski upravljač koju izvodi s Gabi Novak, a koji podsjeća na pjesme koje je Arsen nedavno objavio u zbirci Kapi za oči, izrazito ironičnog i mračnog tona na kojoj je Gabi svojim vokalom potpuno zasjenila Arsena. Album je zaokružen Brelovom Pjesmom umirućeg, iako je zapravo sam dokaz kako u Arsenu definitivno još ima snage za rad.
Jedino što nedostaje ovom albumu naslovi su originalnih pjesama – neke su prilično poznate, kao što je Brelova Ne me quitte pas ili pjesma Josepha Kosme na stihove Jacquesa Preverta Les feuilles mortes, dok je nekima već teže ući u trag. Konstanta su pak jednostavne, ali precizne klavirske pratnje i Arsenov već poznat, gotovo recitativni stil pjevanja, koji bi oni koji Arsena vole (uključujući i mene) mogli slušati bez prestanka. Možda ne bi bilo naodmet da se uz sve klavirske aranžmane ponekad čuje i neki komorni orkestar ili harmonika koja bi šansonama dala francuski štih, ali ovako smo dobili Arsenov štih čitavog albuma, a recenziju mogu samo završiti željom da ćemo ovu kolekciju uz poneki Arsenov evergreen uskoro čuti i uživo.
