Recenzija – “Visoka modna napetost”
Visoka modna napetost savršen je primjer potpunog promašaja politike Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), film koji je zapeo na pola puta između ‘art’ filma i populističke eksploatacije. Davši ga u ruke neprovjerenom redatelju (koji je i scenarist i producent filma) i odrekavši se bilo kakve kreativne kontrole, HAVC mu je efektivno potpisao kino osmrtnicu prije nego što se uopće pojavio u kinima. Dapače, ovaj tekst o filmu ne biste niti vidjeli da se nije dogodila slučajna jednodnevna projekcija u jednom od digitaliziranih nezavisnih kina, na kojoj sam bio sam. Kako ćemo onda imati autorsku kinematografiju, ako financijeri imaju kreativan upliv? Možda je bolje pitanje, kako ćemo imati ikakvu kinematografiju bez publike u kinima?
Kako Visoka modna napetost nema nešto što se u klasičnom smislu može nazvati pričom, može se reći da okosnicu radnje čini nastojanje načelnika male otočne općine Pere Lumbarde (Goran Navojec) da svome mjestu priskrbi status grada. Unutar samog filma, međutim, pratimo i cijeli niz sporednih događaja, od dolaska talijanskog modnog kreatora i njegova dečka (Petar Mišo Mihočević i Miran Kurspahić) do dnevnih aktivnost Perine braće, Čobija (Bojan Navojec) i Bubija (Mijo Jurišić). Uz sve to, Šovagović kroz cijelu priču proteže jedan vrlo čudan komentar globalnog zatopljenja, čineći film krajnje nekoherentnim i nemogućim za praćenje.
Narativ se pred gledatelja iznosi slobodnim povezivanjem tih raznoraznih scena, bez nekog posebnog smisla, budući da Šovagović skače s jednog lika na drugi, često trošeći vrijeme na radnju koja ne ide apsolutno nigdje, već samo služi kao poligon za njegova stajališta o društvu, politici i generalnim opservacijama o životu. Dramaturgija kao da jednostavno egzistira, nema razvoja radnje i likova, a motivacija za njihove odluke samo je njima poznata, jer se događaju stvari koje prečesto nisu uopće objašnjene. Šovagović i njegovi suradnici na scenariju, Ivica Đikić i Robert Perišić, ovim filmom nisu pokazali apsolutno nikakve scenarističke instinkte, što se najbolje vidi u pojedinim scenama gdje glumci posežu duboko u vreću starih prokušanih trikova, kao što su nemotivirano urlanje jednih likova na druge te sada već potpuno otrcano „pauziranje“ scena da se prvo zapali cigareta.
Raspon replika pokriva sve od generalija kao „najteže je živjeti s vlastitim umom“ do pokušaja da se šalama progovori istina kao „nije ti jasno, jer si normalan“, a sve zvuče krajnje neuvjerljivo zbog same prirode filma, ali i opće nezainteresiranosti glumaca da u svoj rad unesu bilo kakvu živost. Glumci jedan drugog ne slušaju, već kao da glume na autopilotu, svi muški likovi imaju istu kadencu izgovora, a tonalne promjene u žanru glume svakog pojedinog lika nakon određenog vremena postanu naporne za pratiti.
Jedina svjetla točka u cijelom filmu je Goran Navojec, koji iz gospodina Lumbarde izvlači maksimum, pokazujući komičarski instinkt ali i mogućnost da od poprilično beživotnog scenarističkog materijala napravi nešto životno i svježe. Mijo Jurišić ovdje pokazuje da komedija definitivno nije žanr u kojem se najbolje osjeća, dok Marija Škaričić, također odlična glumica, u ovom filmu gotovo pa da statira te se uklapa u općenit dojam o filmu koji nije do kraja promišljen i realiziran.
Visoka modna napetost također pati i od žanrovskih problema jer ih tijekom samog filma promijeni nekoliko, a sve, čini se, jer čvrsta odluka o tome kakav će ovo film uistinu biti nikad nije donesena. Tu se vraćamo na poprilično bizarno uključivanje komentara o globalnom zatopljenju u ovu ipak poprilično redikuloznu i lokacijom definiranu priču. Sadržajnih obračuna toga tipa u filmu ima još, no oni ne generiraju dinamiku u tom sadržaju, već samo naglašavaju da jedan ili drugi element u ovom filmu ne bi trebao postojati. Ali kako Šovagović nije odabrao kakav će film raditi, svi su pronašli svoje mjesto unutra. Dodatnu otegotnu okolnost čini krajnje začudan odabir da se dio filma prikaže crno-bijelo, a drugi u boji, opet bez nekog očitog razloga i estetskog opravdanja, osim da se igra s gledateljevim strpljenjem.
Šovagovićeva režija uklapa se u košmarsku atmosferu cijelog filma, gdje redatelj nastoji apostrofiranjem lajtmotiva životinja i naočigled sveprisutnih muha nešto reći, ali poanta tih vizualnih akcenata bježi mu zbog prekomjerne i proizvoljne upotrebe istih. Oslanjajući se na rad poslovično izvrsnog direktora fotografije Mirka Pivčevića, scene filma koje nisu crno-bijele izgledaju dobro te su kompozicijski čiste, dok njegov rad u crno-bijelim scenama zbog toga pati, budući da je gotovo cijeli film sniman na otvorenom pod bliještećim suncem, ostavljajući prisutnost duboke crne tek u tragovima.
Stoga se na kraju nameće pitanje, što je ovdje pošlo po krivu?
Negdje ispod ovih nekoherentnih slojeva besciljne priče, mogu se pronaći neke natruhe ponešto kompliciranih odnosa između troje braće Lumbarda, ali to su samo natruhe. „Apsurdistanska“ postavka osnovne linije priče o promicanju sela u grad ovdje služi samo kao okvir te nije nikako razrađena i dovedena na arhetipsku razinu teme dvoboja sela i grada, koja je sada već pomalo ustajala u hrvatskoj kinematografiji. Šovagović kao redatelj i scenarist čini sve da film učini gledatelju teškim za praćenje svojim bizarnim kombiniranjem žanrova, stila i tona. Narativno meandriranje bez ikakvog ritma i tempa te proizvoljno podizanje i spuštanje motiva tijekom trajanja filma pokazuju da dugometražni film sa svojim zadatostima predstavlja krivi odabir za Šovagovićevu želju za izražavanjem i komentiranjem društveno-političkih pojava koje ga interesiraju.
Napisao: Damjan Raknić
