Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Sarajevska kronika: Umjetnost i domaća posla na pretposljednjem danu SFF-a

23.08.2014. Hrvoje Korbar
Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Foto: ziher.hr/Tina Ozmec-Ban

Nakon prilično šokantnog govora Kena Loacha prilikom dodjele nagrade fondacije Katrin Catrlidge kojim je pozvao na bojkot izraelske kulture i akademskih aktivnosti, četvrti dan našeg posjeta Sarajevu počeo je posjetom Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, koji je zbog neriješenog statusa i neisplaćivanja plaća radnicima zatvoren za javnost. Iako se često susreću s lažnim medijskim napisima u kojima ih se naziva kriminalcima, teroristima, grupom građana koja je zauzela muzej i slično, njegovi djelatnici i dalje, nakon 32 mjeseca bez plaće, zdravstvenog i mirovinskog rada, ulažu napore u očuvanje velike kolekcije tog muzeja. Razgovor i reportaža iz muzeja očekuje vas na Ziheru kroz nekoliko dana, a dotad smo odlučili priložiti fotografiju jednog od transparenata na pročelju muzeja, koji je možda i najbolji odgovor na ono što je Ken Loach govorio.

Foto: sff.ba

Foto: sff.ba

U kulturnom tonu nastavili smo i popodnevni izbor filmova. Nakon izvrsnih dokumentaraca o egipatskim prosvjedima i ljubavnim zgodama i nezgodama mladih inžinjera, odlučili smo pogledati film Projekt: Rak slovenskog redatelja Damjana Kozolea koji nam je promaknuo na Motovunu. Iako Ulay u Sarajevu, za razliku od Motovuna, nije izveo performans, film je doista ugodno iznenađenje zbog specifičnog spoja dviju priča – paralelno prati Ulayjevu bolest i oproštaj od prijatelja te kronološki prikazuje najbitnije trenutke njegovog stvaralaštva. U slučaju bilo koje druge osobe, takav film bio bi na tankoj granici između osjećaja patetike i sućuti, dok je u ovom slučaju način na koji se Ulay nosi s potencijalno smrtonosnom bolesti fascinantan. Ulay se naime odlučio tijekom godinu dana liječenja oprostiti od svih svojih prijatelja i kolega, uključujući i planetarno poznatu Marinu Abramović s kojom je bio u vezi 12 godina. Film izvrsno dočarava Ulayjevu smirenost i posebnu karizmu kojom zrači čak i u teškim trenutcima poput kemoterapije. Takvom pristupu zasigurno je pridonio i pristup koji Ulay prakticira u svojem radu – on je izrazito spontan, sklon improvizaciji i sam je istaknuo kako nije htio da u filmu bilo koja emocija bude odglumljena. Izvrstan je i omjer onog što Ulay govori sam o sebi i onog što o njemu govore njegovi prijatelji umjetnici, kustosi i povjesničari umjetnosti. Nadam se da će se ovaj film naći i na programima  još nekih domaćih festivala i neovisnih kino dvorana, budući da se doista radi o velikoj posveti umjetnosti, ali i Ulayjevoj fascinantnoj volji za životom.

Foto: sff.ba

Foto: sff.ba

Večer smo završili novim filmom Jasmile Žbanić, jedne od najuspješnijih bosanskohercegovačkih redateljica čija je Grbavica 2006. nagrađena na filmskom festivalu u Berlinu, a i film Na putu ušao je u natjecateljski program istog festivala, jednog od najuglednijih u Europi. Iako mi je bilo potpuno jasno da njen Otok ljubavi nije nimalo nalik na njene prethodne uratke, očekivao sam ponešto sofisticiraniji film. Vrijedi napomenuti kako gledajući ovaj film nikako nisam mogao ne biti subjektivan, budući da već neko vrijeme gajim averziju prema domaćim komedijama s jakim lokalnim koloritom i humorom koji je neodvojivo vezan uz njega. Film ne pretjerano originalnog zapleta (bračni problemi tijekom ljetnog odmora na idiličnom otoku) pomalo je osvježio moment homoseksualnosti, ali sve je u tom filmu – već viđeno. Ni glavni likovi nisu dobili dovoljno prostora da se prikažu malo detaljnije, dok niz epizodnih uloga samo stvara nepotreban košmar. Humor filma uglavnom je utemeljen na raznim dosjetkama, gegovima i sličnom, što nažalost ne odgovara mom osjećaju za duhovito. Malo koji dijalog u filmu mogao bi se okarakterizirati kao interesantan i duhovit, a čak i kad to jest, on je neodvojivo vezan uz bosansko/dalmatinski/balkanski/regionalni mentalni sklop, što apsolutno nikom tko nije s ovih prostora ne može biti duhovito.  Čitav film nosi dobra uloga Ermina Brava, koji je u toj situaciji doista napravio najviše što se moglo, dok se među epizodnim ulogama ističe Igor Lučev, već stalni suradnik Jasmile Žbanić, koji igra šarmantnog pjevača zabavne glazbe koji je usput, zamislite, homoseksualac. Otok ljubavi nije katastrofalan film, ali naprosto nije pokazao ništa što već na ovim prostorima nije nekoliko puta snimljeno. U svakom slučaju, vrijedi pohvaliti festival koji je posvetio mnogo prostora regionalnom filmu, iako se u službenom natjecateljskom programu festivala nalaze tek dva filma s prostora bivše države.

Komentari