Spartacus i Cassandra: Priča uvijek pobjeđuje suhoparne činjenice

Priče uvijek imaju prednost nad činjenicama – statistika o romskim zajednicama u Europi, podaci o broju siromašnih, broju beskućnika – nijedno slovo na crnome ekranu, nijedan fakt ma koliko šokantan bio, ne uspijeva izazvati empatiju i prizvati želju za (ono što volimo zvati) ‘boljim sutra’, kao što to mogu jedno, dva ili tisuća lica koja istupe pred kameru i u nekoliko nadolazećih minuta ispričaju svoju priču.

Osim što je ta ukorijenjena potreba za narativom, ispovijedi drugoga bića, za osjećajem pripadnosti i povezivanja s drugime ili Drugime, skriveni dragulj dokumentarnog filma, ona je uopće temelj bilo kakve vrst komunikacije bilo da se ista kanalizira kroz umjetnost ili kroz nešto drugo. Ioanis Nuguet, autor dokumenatarnog filma Spartacus i Cassandra prikazanog u sklopu Supetar Super Film Festivala, pridružuje se tom društvu što je prepoznalo aljkavost gruboga fakta i nadomjestilo ga s (u ovom slučaju) tragičnom ‘poezijom’ života.

Spartacus i Cassandra prvenstveno su djeca, potom brat i sestra, a negdje dalje na toj listi identiteta su i Romi. U Francuskoj koja je potencijalno samo jedno od privremenih boravilišta buntovnog Spartacusa i odlučne Cassandre susrećemo ih na raskolu života. Djeca oca alkoholičara i majke između čijeg srca i svijeta ne stoji nikakav zaštitni zid (pa je se i olako proziva ludom), nalaze se na raskrižju i biraju put – obitelj na cesti ili prilika za edukacijom i krovom nad glavom koji za njih može biti samo tuđinski. Camille, mlada akrobatkinja njihov je privremeni skrbnik, ali može li tako ostati zauvijek – čak i onda, pita se Spartacus, je li to život koji bi on trebao živjeti? Istrgan od korijena i prisiljen da se integrira u drugačijeg, zaboravi otkuda potiče i zaniječe onog čija je krv dok mu nitko drugi taj identitet neće izbrisati s spiska. Ni onda kada Spartacus postane civilizirani građanin, obrazovani Francuz, integrirani s velikim ‘i’.

Nijedan čovjek na svijetu ne zaslužuje da bude siromašan, da nema što za pojesti, da je ostavljen da živi kao pas u vlastitoj kaljuži – govori Spartacusov glas preko kadrova nekog boljeg života koji (konačno) žive on i Cassandra, smješteni u primjerenu kuću. Samo nekoliko minuta filma prije njihovo prijašnje sklonište okružila je policija, traže papire; papire u onom najdoslovnijem smislu, one koje potvrđuju da imaš pravo egzistirati na tlu uspostavljenom imaginarnim granicama. I cijeli svijet odjednom postaje duboko ironičan jer papir je početna točka na putu k hrani, ali on sam po sebi ne garantira ništa – on je puka potvrda da postojiš, tek toliko da bi sustav mogao utvrditi da si gladan, on nije jestiv.

Cassandra sanja sobu, Spartacus bi želio pripadati, njihov se otac boji ostati sam, majka također, Camille je dobri duh koji se nadvio nad situaciju – odjednom iskače taj pojedinac koji prije svega želi dostojanstvenu egzistenciju, pojedinac koji je ujedno sebičan, ali koji i onda kada to postane, ne može zaboraviti drugoga jer Egzistencija je opća, ona pripada svima. Spartacus i Cassandra su svjesni, kako ona to i sama govori, da će moći početi živjeti tek onog dana kad im njihovi roditelji to dopuste, kad ih puste u to ‘bolje sutra’. I sve je to pomalo okrutno, bolno i puno suza i za one što puštaju, i za one što su pušteni jer teško je podnijeti to ‘za sutra’, kad svi živimo u ovome što je ‘sada’.

Kanaliziran kroz glasove Spartacusa i Cassandre što se prelijevaju preko ekrana i kameru iz ruke čije realistične bilješke presijecaju poetizacije onog što jedino Spartacus i Cassandra mogu sačuvati – djetinjstva, Nuguetov film nudi jedan maleni prozor u život najmlađih pripadnika zajednice za koje smo sudbinu i stavove zapečatili, stereotipizirali. Negdje ispod te želje da suosjećamo s njegovim protagonistima, Nuguet je slučajno ili namjerno, ispoljio apsurdnost sustava koji onda kada i pomaže, ne čini to. Negdje ispod svega prozvao je sve nas koji živimo komforno unutar pravila što smo ih sami zadali, što ruke pružamo samo onima što se zajedno zatvaraju s nama u tu istu kutiju – jer mi smo oni što među svojim zidovima jedu, spavaju i koegzistiraju s drugima i zaboravljamo da ni pas ne zaslužuje gladovati na cesti te da na koncu da bi bio pas, ne mora nužno biti pudla.