“The killer in me is the killer in you, my love”: Predstava o uspomeni na ljeto i mladost

U Centru za kulturu Čakovec na Svjetski je dan plesa, 29. travnja, premijerno izvedena intermedijalna predstava “The killer in me is the killer in you, my love“. Predstava autorskog dvojca Sanje i Tilla Frühwalda nastala je u koprodukciji CZK Čakovec, Kazališne družine Pinklec, umjetničkog kolektiva VRUM i HNK Varaždin po istoimenom tekstu Andrija Beyelera i u dramaturgiji Marija Kovača. Radnja prati petero tinejdžera koji svoje ljetne praznike provode na lokalnom gradskom kupalištu.

Predstava počinje još dok publika ulazi u dvoranu i pritom nam nagovještava što nas u sljedećih 80-90 minuta očekuje. Izvođači su odjeveni u šarenu odjeću, startasice, kratke majice i kupaće kostime, dok scenografiju čine bijeli plesni pod koji predstavlja bazen, velika konstrukcija u ulozi skakaonice/promatračnice te ogroman videozid u pozadini scene, a na pozornici se nalaze i rekviziti poput ručnika i prozirnih posuda u koje izvođači umaču noge i glave. U dugom se uvodu, praćenom repetitivnom glazbom, petero izvođača svaki za sebe bavi aktivnostima iz kojih izvire dosada i nedostatak ideja kojima bi popunili slobodno vrijeme ljetnih praznika.

Petar Cvirn šutkara loptu po dvorani, Karolina Horvat leži na sredini pozornice i “sunča” se, Andreja Jandrić puže po samom rubu pozornice, a Bruno Kontrec šeće u krug po pozornici, šireći nervozu svojim hodom. Matija Kezele, koji igra Cvirnovog mlađeg brata, najuporniji je i najmaštovitiji u razbijanju ljetne dosade pa tako trčkara na sve strane, mete pod, igra tenis, baca avion ili puže poput guštera (i radi to sjajno). Već u tom uvodu, u kojem se zapravo ništa ne zbiva, možemo razabrati profile likova, a Kontrecov nervozni hod ili Jandrićino previjanje postaju lajtmotivi izvedbe njihovih likova.

Uz radnju na sceni paralelno se prikazuje videoprojekcija, snimljena u jednom zaista dugom pokretnom kadru. Video je snimljen na napuštenom varaždinskom dravskom kupalištu, nekada omiljenom ljetnom okupljalištu svih generacija. U videu kraj bazena stoje, sjede i šeću Zdenko Brlek, Marija Krpan, Jagoda Kralj Novak, Darko Plovanić i Zvonko Zečević, inače glumci iz ansambla varaždinskog HNK. Oni glume iste likovi, samo što su se puno godina kasnije okupili na mjestu koje im je obilježilo jedno razdoblje života, a sada s tom funkcijom više ne postoji, već se tamo nalazi ruševina izgubljenog vremena, nostalgije i uspomena. Kad se kamera napokon zaustavi, u kadar po prvi puta uđe svih petero glumaca, a u istu se formaciju postave i izvođači na sceni. Time završava poduži uvod, svojevrsni nijemi prolog, a sama radnja na sceni može se interpretirati kao njihovo prisjećanje tog davnog ljeta, ponovno proživljavanje događaja iz mladosti – prvih ljubavi, prijateljstva, partyja, cigareta…

U spomenutoj se formaciji petorka iz dna pozornice kreće prema publici, da bi se na rubu okrenuli, potrčali nazad i sekvencu ponovili ispočetka, tako više puta, što je zaista zgodno koreografirano. U prvom ponavljanju samo hodaju, zatim dodaju pokrete poput popravljanja odjeće ili frizure pa vade sunčane naočale, a negdje pritom i progovoraju te nas uvode u priču. Saznajemo da su Cvirn i Kezele braća, a Kontrec je Cvirnov najbolji prijatelj. Njih dvoje uglavnom pričaju o curama, što je mlađem Kezeleu neshvatljivo i nezanimljivo, ali su praznici pa ga moraju voditi sa sobom na bazen. Momke pritom najviše zanima zgodna Horvat koju pak muči kupovina novog badića, koji joj ionako treba samo za sunčanje jer se na bazenu ne kupa, čini se da ne zna plivati. Suprotno samouvjerenoj Horvat, Jandrić misli da je debela i ne želi pokazati svoje tijelo, već ga skriva ispod oversized veste s kapuljačom pa se tako ni ona ne kupa.

Tih petero likova publici su poznati društveni tipovi, no ne pretjerano stereotipizirani. Horvat je popularna cura koju dečki vole gledati, ali i ona voli njihovu pažnju. Cvirn je frajer koji se pravi važan skokovima u vodu, što je odlično režirano jer se u trenutku kada je on na skakaonici uključuje video s njim kako skače i roni u stvarnom bazenu. Ne treba dugo da se Cvirn i Horvat počnu intimnije družiti i dopisivati, niti publici da shvati kako taj wannabe sportaš i “barbika“ nisu neki genijalci pa njihove osobnosti najbolje opisuju pjesme Sexy and I know it odnosno Barbie girl, na koje plešu i međusobno se zavode. No vanjština i fizički izgled nit su vodilja i drugih likova. Jandrić je tako, u kontrastu s Horvat, ona nepopularna cura iz škole koja igra odbojku kako ne bi morala skinuti majicu i kupa se predvečer, kada nema puno ljudi. Odlično je režirana sekvenca u kojoj sa sebe skida majice, izvlačeći ih ispod one spomenute veste s kapuljačom. U toj sceni do izražaja dolazi njezin scenski pokret, a grč s kojim pleše govori o nesigurnosti njenog lika sobom i vlastitim tijelom.

Dok je Cvirn predvodnik muške bande, Kontrec je onaj vjerni sidekick s kojim se puše prve cigarete, odlazi na prve partyje, priča o curama pa i listaju pornografski časopisi te masturbira, no on nikad nije u prvom planu, uvijek će Cvirnu prepustiti “slavu” – i djevojku. Kontrec je također onaj malo čudnjikavi i naporan član društva pa tako neprestano ispituje Cvirna da mu čita poruke od Horvat (što njega naravno živcira) i želi se svakodnevno družiti, dok se drugi nakon nekog vremena zasite međusobnog društva. Kontrecov je ispušni ventil plivanje pa tako svakodnevno prepliva više kilometara, što također odgovara njegovom živčanom hodu s početka predstave i konceptu njegovog lika kao atlete. Kezele je glumački najzreliji član postave pa je tako i na sceni najzaigraniji, što je već spomenuto u uvodu. Za razliku od Cvirna i Horvat kojima je to tek ljetna romansa, Kezele se to ljeto prvi put zaljubio, u Jandrić s kojom se jedini potrudio družiti i bolje je upoznati.

Diskurs likova je svakodnevni, sa značajnom upotrebom slenga, kajkavskog dijalekta i psovki kako bi se svijet mladih činio što prirodnijim. Izvođači o sebi, drugima i njihovim doživljajima pričaju kao da prepričavaju dnevnički zapis – “zašto je morao povesti svog brata”, “majka mi nije htjela kupiti novi badić“, “neću mu još reći za sebe i drugoga“ ili monolog Jandrić u kojem priča kako, kada ne može spavati, odlazi jesti u kuhinju, a nakon toga vagati se u kupaonicu. U grupnim scenama prevladavaju kratke replike, no u malo je scena to izravan i smisleni razgovor dvoje sugovornika. Više se čini kao da svoje osjećaje – Jandrić o hrani i debljini, Horvat o prekidu s Cvirnom ili Kontrec o prijateljstvu – ispovijedaju publici, umjesto svojim prijateljima. Taj osjećaj dodatno naglašavaju scene u kojima sebe snimaju videom pa njihove ispovijesti, u obliku vloga, postaju javne. S time bi se mogla povući paralela oko uporabe društvenih mreža danas, koje služe kao ispovjedaonica ili dnevnik – gdje sam bio, s kim, što sam radio/jeo/pio…

U početku predstave, u sceni u kojoj zajedno hodaju prema prosceniju, oni djeluju kao kolektiv, oni su grupa prijatelja koja uživa u ljetu i zajedno se zabavlja. No njihova se klapa kroz ljeto raspada, prijateljstva i veze pucaju te na kraju ostaju svi sami, stoga ni ne mogu svoje osjećaje podijeliti međusobno. To je još jedno upozorenje današnjih vremena u kojima su ljudi, posebice mladi, sve više otuđeni i prepušteni sami sebi, a istovremeno, paradoksalno, virtualno nikad bolje povezani.

Zadnjih je pola sata predstave svojevrsni outro u kojem je međusobna interakcija likova svedena na minimum, a u kojem prevladavaju monolozi te dojmljiva plesna sola Horvat i Jandrić. No čini se kao da to finale traje jako dugo i nikako da završi, zbog čega se ritam predstave u potpunosti izgubi. Suvislost predstavi vraća zadnja scena, u kojoj Kontrec svoj hod postupno ubrzava do trčećeg koraka, uz pratnju pjesme Disarm The Smashing Pumpkins i stihove “the killer in me is the killer in you, my love”.

Cijela je predstava temeljena na kontrastu – starost na videozidu naspram mladima na sceni, grupni prizori nasuprot monolozima. Scene su same po sebi duge, kao u filmovima Sofie Coppole, no postignuta je dobra dinamika kroz izmjenu sporih, statičnih prizora s repetitivnim pokretima sa scenama koje prati plesna glazba, intenzivna rasvjeta poput one u klubovima, puno pokreta i akcije. Dinamiku postiže čak i scena u kojoj Kezele kupuje cigarete, što prepričava dugim monologom, koje potom gotovo u tišini puše on, Cvirn i Kontrec. Dobro je iskorištena i rasvjeta u postizanju dinamike i podcrtavanju atmosfere radnje, kao u sceni partyja ili drugim scenama u kojima se radnja priča kroz pokret i postupke likova, a ne govorom.

Predstava koristi i sve trikove suvremenog teatra – sveprisutna upotreba mikrofona na koji tek povremeno govore, što nema neku narativnu važnost, te videoprojekcije, pri čemu se prethodno snimljene snimke, poput one na dravskim bazenima, kombiniraju s projekcijama uživo iz dvorane putem ručne kamere. Likovi snimaju video selfieje ili pak snimaju vodu iz onih spomenutih posuda za vrijeme uranjanja nečije glave ili kose, čime se također postigla dinamika predstave i naglasila najavljena intermedijalnost.

Predstava “The killer in me is the killer in you, my love” najavljena je kao predstave za mlade, za uzrast 14+, kojima progovara zrcaleći im njihovu svakodnevicu, u kontekstu ljetnih praznika. Kombinacija plesnog i dramskog teksta uz neka zaista maštovita koreografska i scenska rješenja te upotrebu glazbe i široj publici poznatih motiva mogli bi postići dobar uspjeh, pogotovo kod mlađe publike, ako ih neće “dekoncentrirati” kupaći kostimi, pokoja psovka, scene ljubljenja ili simuliranje masturbacije.

Možda najbitnija poruka predstave je ta da ćemo u budućnosti, za nekih 20-30 godina, drugačije gledati na stvari koje sada radimo i proživljavamo. Nešto što nam je trenutno neizmjerno važno u budućnosti možda uopće neće igrati ulogu u našim životima, a najčešće su to sitnice zbog kojih si uništimo ljetne praznike, prve ljubavi, prijateljstva ili partyje. S te su strane autori u predstavu odlično uklopili videoprojekcije s veteranima varaždinskog glumišta te tako podvukli crtu o suodnosu mladosti i iskustva.