Ziherov inventar – Memorabilije: Koja je tvoja najdraža fizička uspomena s koncerta?

Koliko puta vam se dogodilo da ste posjetili neki dobar koncert i poželjeli posjedovati nešto što će vas jednog dana fizički podsjetiti na odličan provod, vrhunsku atmosferu, izvrsnu svirku ili jednostavno onaj osjećaj da ste na kratko vrijeme bili dio nečeg predivnog?

Sigurno ste barem jednom s polukleptomanskom nakanom u džepu na nekom koncertu planirali otimanje nečeg toliko bezvrijednog i nepotrebnog da vam se činilo kao da je taj predmet zapravo odabrao vas, a ne vi njega. Možda ste bili dovoljno sretni pa uhvatili bendovsku ostavštinu nakon koncerta, izgubili zub, pramen kose ili slezenu hrvajući se za set listu ili skoro nekom iskopali oko hvatajući tu prokletu trzalicu. Ziherova glazbena redakcija sve je to prošla i sa smiješkom na licu prisjetit ćemo se nama najznačajnijih momenata vezanih uz posjećene festivale, koncerte i manje svirke.

Pred vas smo stavili svoje najdraže memento predmete i podijelili uspomene koje nas uz njih vežu. Krenimo u obilazak osobnih malenih trofeja i priznanja vrhunskim glazbenicima koje nitko nikad neće vidjeti.

JEGEROV VIJENAC KAO GLAVNI SUPUTNIK (Piše: Patricia Pajk)

Skupljam sve i malo sam hrčak što se tiče gluposti s festivala i gigova. Najčešće su to karte ili akreditacije, ali često su to i neke totalne gluposti kao na primjer naljepnica od garderobe u klubu.

Kad odvrtim film šest godina unazad, shvatim da je 2010. bilo sasvim u redu reći da ideš van u Best, možda zato što su to bili zadnji trzajevi Besta kakvog nas se većina želi sjećati. Još uvijek imam ulaznice za party na kojem je nastupao Umek i Eric Prydz ili pak Benny Benassi. Tamo sam i platila dvije tekile sto kuna, jednu djelomično prolila po karti, što je i vidljivo na slici, a tada je bio kraj svijeta, ne još toliko zbog tekile (koja nije nešto bolja od najjeftinije u bilo kojem supermarketu, ali je eto piješ u Bestu) nego zato što je karta uništena – mladost glupost. Sad bih vjerojatno bila tužna jer ju nisam odmah popila. I gdje su ti dani kad je bilo cool ići u Best?

Fast forward to 2012. To je bila bogata godina. Prvo sam na ljeto otišla na Exit festival što je bilo odlično iskustvo, onda sam otišla još 2013. godine i zasitila se. Tamo sam igrom slučaja upoznala jednu od bitnijih osoba u mom životu, mog najboljeg prijatelja. Od prvog dana smo navlačili jedan poklonjeni jegerov vijenac, on je bio naš glavni suputnik. Njegove svrhe su nebrojene, a samo neke od njih su: klasični vijenac, znojnik, narukvica, zaštita od prašine na tvrđi, krpa kad ujutro pojedeš masni burek kad se spustiš s tvrđe i očito je bio glavna meta čikova… Doslovno je išao gdje god smo mi bili, kao pokazatelj koliko smo blesavi bili i koliko još jesmo. Jegerov vijenac je i dalje prljav i odvratan u mojoj sobi kao znak početka jednog od najljepših prijateljstava u mom životu. Dino, budi i dalje blesav kao u ljeto 2012., i onda još sva ona ljeta koja smo proveli radeći gluposti.

Godinu sam završila odličnim putovanjem u Berlin gdje sam dočekala Novu u Tresoru. Na to se ne treba ništa dodati osim da sam plesala veliki dio od onih 15 sati koliko sam bila u klubu, a za sve ostalo tu je lineup.

SBTRKT je jedan od izvođača za kojeg nisam sigurna da li više volim njegovu glazbu ili njegov scenski nastup, odnosno vizualizacije. Slušala sam ga 2013. dva puta, jednom na Exitu i drugi puta na Unknownu, a vratio se na moj ljetni lineup ponovo prošle godine u najboljem izdanju, na koncertu otvorenja Outlook festivala u pulskoj Areni. Najbolji dojam mi je ostavio prošle godine, a to je i vjerojatno utjecaj općenito vrhunskog koncerta, koncerta kojeg će teško neki nadmašiti. Ovo moje oduševljenje nije baš pouzdano jer sam to rekla nakon svakog njegovog nastupa.

U Sugar Factoryu (Amsterdam) bila sam u jesen 2014. godine, taman nakon Dimensions i Outlook festivala i grad je bio pun ljudi koji su došli s festivala, a tu večer imam osjećaj da su se svi sjatili upravo u Sugar Factory. Tko je vrtio, koja vrsta glazbe je bila – ne znam, tad mi nije ni bilo bitno, samo sam imala osjećaj da sam si u tom klubu malo produžila festivalsku sezonu te godine i da nisam htjela izaći jer sam se nakon tog putovanja u Amsterdam trebala vratiti u stvarnost. Jedino što je ostalo je ova izlizana kartica od garderobe, a realno pitanje je – je li uopće moja?

Tužna je bila 2015. godina, The Garden festival je doživio svoje deseto i posljednje izdanje, jedna od rijetkih narukvica koje baš i ne želiš skinuti, a znaš da će biti sva prljava i odvratna, ali pričekaš tjedan, dva, tri, čisto jer je zadnji, ali baš zadnji zadnji.

Još tužnije je da sam tu zimu na Illectricity Festivalu slomila zglob i time dovela u pitanje odlazak na skijanje (moja ljubav, osim glazbe, je sport). Hvala onom tamo gore što je ipak sve ispalo dobro i odlazak na skijanje ipak nije bio upitan. Inače jako volim Illectricity i ljude koje okuplja i ljude koji rade na njemu, ali prošlogodišnji ne pamtim baš po predivnim stvarima.

Na kraju, ostaju mi samo uspomene, akreditacije i neizbježni glitteri. Ako se jednog dana krenu opet furati mobiteli i ključevi oko vrata, možda i pokrenem neki dućan s tim trakama, a glitteri su uvijek u modi – najjednostavniji način za prikriti podočnjake.

MLADOST – LUDOST (Piše: Filip Kušter)

Žalosno je da sam tek posljednjih par godina počeo sa sakupljanjem stvari koje su mi ostajale nakon festivala ili koncerata. Tako je u ropotarnici povijesti završio negdje poziv za sud nakon koncerta Manu Chao u Zagrebu 2011., Santanine trzalice nakon Radar festivala i još nekolicina stvari koje znam da su postojale, ali eto – mladost ludost.

Sad kad su godine stisnule i znate da više ne možete pamtiti kao prije, shvaćate da su karte, trzalice, narukvice i ostale stvarčice koje koncerti i festivali donose zlata vrijedne i pospremate ih u sef sa šesnaesteroznamenkastom lozinkom. Stvari priložene na slici većinom su dobivene i uzete u zadnje dvije – tri godine, ali vrlo su mi drage – što zbog samog koncerta i/ili festivala te situacije u kojoj sam se tad nalazio. Iza ulaznice od RHCP-a stoji doživljaj benda kojeg sam u tom trenutku najviše slušao i uzbuđenje nije moglo pokvariti ni to što u bendu nije bilo Frusciantea. Terraneo 2013. je bio zadnji ikad održani, a početni plan da dođem samo na jedan dan, točnije na Prodigy, propao je i ostao sam sva tri dana festivala. Sve bi to bilo dobro da nisam odlučio na licu mjesta kako je vrijeme da čujem Calexico, Wu Tang Clan i My Bloody Valentine. Šibensko sunce početkom kolovoza i kameniti kamp opekli su me za cijeli život i namjestili kičmu tako da još uvijek svake noći prije spavanja provjeravam ima li na krevetu kamenčića.

Disciplina Kitschme bio je jedan od onih old school koncerata u natrpanoj Močvari i svakako zaslužuje biti u ovom kratkom pregledu. Krajem 2014. Pipsi su mi priuštili najbolji koncert nekog domaćeg benda, odsvirali sve što se odsvirati da i u navijačkoj atmosferi uz koju sam bezrezervno vezan odlepršali u noć natjeravši Rippera da nakon 20 i nešto godina otpjeva „Popevke sam slagal i rožice bral…“.

Prošlogodišnji Sziget donio je sedam dana u divljini s beštijama poput Francuza, Iraca, Britanaca i ostalih, ali i sa sveukupno deset odspavanih sati u sedam dana. Da, računao sam. Do zastave nije bilo problem doći, naime, na Otoku slobode teško je ostati praznih ruku, ali na kraju ova zastava je jedna od rijetkih stvari koja je izdržala put natrag. Iza nje stoje nezaboravni koncerti, u prvom redu, Foalsa, Kings Of Leona, Kasabiana i Alt-Ja, a zatim doživljaji kako je to preživljavati u budimpeštanskoj džungli. Zagrebački InMusic uvijek me veseli jer se osjećam kao doma, a opet ima toliko pozitivne atmosfere da se ne osjećate kako ste u Hrvatskoj.  Set listu mi je nabavio dragi prijatelj Tim, koji nije baš toliki njihov fan, a ja sam ju uzeo sa zadovoljstvom. Iako koncert nije ispunio svačija očekivanja, lijepo je imati ovakvu uspomenu s koncerta jednog od najpopularnijih bendova proteklih godina.

POST PUNK ROMANTIKA ILITI HVALA ANDRIJA (Piše: Helena Kezerić)

Noćni broj tramvaja suvenir je s koncerta White Liesa u Velikom pogonu Tvornice kulture 1. prosinca sad već davne 2010. godine. Predgrupa je bio zagrebački rock bend Gretta. Gledajući Grettin nastup tada bila sam oduševljena kvalitetom izvedbe uživo i mračnim zvukom koji je savršeno odgovarao temi večeri. Teško mi je danas prepoznati tu istu Grettu. White Lies odradili su izvrstan koncert koji ću još dugo pamtiti. Nakon koncerta pristali su družiti se s fanovima i zapamćeni su kao vrlo simpatični down to earth bend iako su u tom periodu proglašeni najvećom nadom britanske indie scene i harali su mnogim top listama. Iskreno ne sjećam se kako je došlo do toga da uzmem broj tramvaja sa sobom na putu do kuće, ali kao da sam ikad tražila dodatne razloge da učinim što mi padne na pamet. Sjećam se kolegice Gordane koja me zezala da zvučim kao Nives Celzijus. Znam i da sam imala sa sobom sivu torbu u koju stane cijeli Bangladeš tako da me ne bi iznenadilo da sam te večeri još nešto glomazno odlučila uzeti sa sobom.

House Of Pablo majica nema apsolutno nikakve veze s koncertom koji sam posjetila. Bio je to moj prvi izvještaj za Ziher.hr. Pičke Vrište, Kurve i Gužva u 16 – ercu svirali su u sklopu Good Vibrations programa te kobne prve srijede u ožujku 2014. u Vintage Industrial Baru. Cijela večer je bila jedna od eksplozivnijih Good Vibrations srijeda te godine. Kurve s Tonijem u glavnoj ulozi pripremile su doslovno trganje stranica na stageu. Koji gig! Na kraju se ispostavilo da je ta večer bila vrlo važna za mene iz nekoliko razloga. Kako to sve veći obično ide, nakon svirke smo završili u backstageu gdje je moj dragi prijatelj Markan iz čista mira uzeo neku majicu i počeo me udarati po glavi s njom. Sad tek shvaćam kako je to bio skroz simpatičan moment jer je on to radio cijelo vrijeme dok sam se ja trudila voditi ozbiljne razgovore s Pericom pa mi je u jednom trenutku dodijalo i poput mahnite furije zgrabila sam mu tu majicu iz ruke i spremila ju u torbu. Nakon desetak minuta Markan je pronašao novu zanimaciju kojom me može zaokupiti, ali bila je prevelika da mi stane u torbu. Ujutro pri prebacivanju stvari u poslovnu torbu shvatila sam da je majica kod mene. Markan je rekao da ju zadržim i tako dolazimo do majice koja zauzima mjesto u top 5 najdražih merch odjevnih komada u mom ormaru. Ovo je ujedno i jedna od rijetkih stvari koje sam dobila od Markana, a da ih nije tražio natrag.

Osmi Mart u Akc Atatcku 2014. Opet taj punk, ali ispada da sam na punk koncertima bila najopuštenija. Koncert pod nazivom punk rock horror fešta  – i to bez premca. Ovog puta redom su nastupali The Rock Flock, Saučešće, Petar Punk i Goatmare and the Hell Spades. Podivljala masa, hrpa masnica, lijepih djevojaka i prolivene pive obilježili su prvi dio koncerta, a onda je krenuo totalni kaos s mrtvim cvijećem koji je priredio Petar Punk. Ove plastične ruže su ujedno bile i prvo službeno cvijeće koje sam ikad dobila u životu od osobe suprotnog spola koja mi nije rođak što je zapravo bilo malo tužno u mojoj dvadeset četvrtoj godini, ali Bože moj, pa ne živimo više u svijetu Fulira da me prije nedjeljnog ručka dočekaju karanfili na stolu. Odlična ekipa, super raspoloženje i after party za DJ pultom uz Cunami Crew izazvali su pravi mali plesni maraton. U nekom trenutku sam na podu primijetila biblijsku pjesmaricu koja je bila osamljena u lokvi smrdljivog Lowenbraua. Spasila sam ju od grijeha i sigurnog nereda i danas uz plakat velebnog događaja skuplja prašinu na mom ormaru i svako toliko mi izvlači osmijeh na lice.

Ovo je bio početak listopada 2014. i svirka u Zelini na bazenima uz Mašinka, Muscle Tribe of Danger and Excellence, Biciklić i vrlo vjerojatno još poneku divotu od benda, ali ostatak nisam zapamtila. Ovdje se radilo o spontanom vikendu i neplaniranom izlasku jer sam zapala u svježu postprekid depresiju. Moj najbolji prijatelj i osobni spasitelj iz svih mogućih i nemogućih nedaća, Andrija pokupio me nakon 9 radnih sati u paklu administracije i odveo zajedno s Markanom u standardnom izdanju, raspjevanim Pericom i pojačalom koje ja od milja zovem Transformers na hvatanje zadnjih zraka sunca u vikendicu na periferiji grada. Red čobanca, red roštilja, pa ponovno čobanca i spremni smo za koncert. Set liste su uspomene na nastup sreće zvane Mašinko i spačke koje se Šimeku pripremaju u zadnji čas u obliku set liste s nazivima kafića ili vrsta glavica zelja umjesto pjesama koje se izvode. Trzalicu sam pronašla na stolu u backstageu nakon koncerta i uzela jer je bila lijepa i zelena. U međuvremenu je dobila i svoju kutijicu s plišanom podstavom za slučaj ako jednog dana saznam da je pripadala jednom od prijatelja koji je u međuvremenu stekao status zvijezde.

Brucošijada FER – a 2014., točnije jedno od brojnih hodočašća Kinoklubu s Rokom. Nabrijavanje po hodnicima i odbrojavanje do te sekunde kad se nikad prežaljena četvorka popela na stage i izazvala opće ludilo. Ne treba vam poseban razlog zašto bi obožavali Kinoklub. ‘Henganje‘  i ‘Ajmo Klinci‘ savršen su soundtrack bili za volanom, na suvozačevom mjestu ili pozadi s raspjevanom ekipom. Svaka njihova svirka poseban je doživljaj na ovaj ili onaj način. Set lista, stiker henganja koji sam maznula Dedi (ako se dobro sjećam), ‘stalci za slamke’ aka otvarači piva vesele ekipe s Martinovke i nečiji filteri u pratnji upozorenja da su nečiji drugi filteri pri kraju. Ne znam što je to sa mnom i tim upozorenjima ali baš ih imam rad. Sve ove sitnice podsjećaju me na ludi provod, još jednu odličnu FER – ovu brucošijadu, gledanje Tommya Wiesaua i njegove The Room u vrištećim stanjima i odlazak kući cijelim putem pjevajući Nisam Lud u promuklom dvoglasju.

E sad, ovo je nešto posebno. Ovo je uspomena s koncerta koji je za mene promijenio viđenje bendova na svirkama uživo. Nakon ovog koncerta za mene više nikad ništa nije bilo isto. U malom pogonu Tvornice kulture krajem svibnja 2015. svirali su standardno dobri Brutovci kao predgrupa bendu …And You Will Know Us By The Trail Of Dead… Još jednom Andrija je u svemu tome imao prste jer me dovukao na koncert tvrdeći da će mi se ovi ludi Teksašani jako svidjeti i da to nikako ne smijem propustiti. Kao i obično, imao je pravo. Nevjerojatna energija, svaki atom snage utrošen u tu ludu svirku, znoj po prvom redu publike, izmjenjivanje članova benda na instrumentima i mini performansi basista nekolicinu nas su doslovce ostavili u čudu poput nekog šašavog lika iz crtića. Set lista pjesama koja je zapravo bila namijenjena mojoj kolegici Nikolini, ali je frontmen greškom automatski na posveti upisao moje ime jer sam ju držala u rukama samo na tren, susretljivi članovi benda koji su nas počastili pićem, boca pive koju sam pila, a čak mi je bila fina (osobno nisam neki pivopija) i stručak lavande koji sam ubrala na putu do koncerta, a dio njega poklonila frontmenu kao znak zahvale i sjećanje na Hrvatsku podsjećaju me na koncert koji mi je promijenio život u svakom smislu riječi. …And You Will Know Us By The Trail Of Dead… je jedan od najpodcjenjenijih bendova na svijetu i smatram da svatko tko cijeni glazbu treba doživjeti koncert ovog benda, a Andriji ću biti vječno zahvalna što me nagovorio da svjedočim nečem tako neizmjernom.

PRIČA O PROJEKTILU NA INMUSICU (Piše: Ema Bašić)

U početku me spoznaja da čuvam više mentalnih uspomena s koncerata/gaža nego materijalnih stravično deprimirala pa je pisanje ove priče imalo tužan početak s memorabilijama tek raritetnih uzoraka karata, a s druge strane ironično jer mi je posao radijskog voditelja često omogućio pohođenja različitih glazbenih lokacija. No, onda sam se naglo dosjetila jedne zanimljive priče i stvarčice koju čuvam u ladici. Naime, prošlogodišnji (2015.) INmusic pamtim po svemu i svačemu: glazbi, preskupoj vodenastoj pivi, kebabu bez kebab-mesa, vrlo ugodnom Placebu kao iznenađenju festivala, ali i projektilu. Mrak, zvukovi glazbe dopiru u moje uši, ljuljanje lagano uz pivu, partner, prijatelji, nepoznate osobe, mjesečina, gomila blata i ja. Di ćeš bolje, u danom momentu osjetila sam to. Krenula je klasična i NAJBOLJA navlakuša Placebo koncerata – interludij u Kate Bush cover Running Up That Hill s teasanjem o Infraredu. Iako opuštena zbog pive, naglo sam se razveselila kao malo dijete i zaključila da se ipak isplatilo ići na INmusic i da Placebu i njihovom toncu treba dati povišicu, ili barem gavrilovićku. Kadli eto, usred mog opusa emocija i žara nešto me pogodi u zatiljak. Zbog par kapljica nije zaboljelo, no izbacilo me iz transa. Okrenuh se da vidim ‘ko me to zviznu, ali nikoga tako blizu (‘ko bi rekao za jedan festival) nije bilo. Pogled uputim prema podu (valjda zbog tužnog trenutka) i ugledah, ove koje vidite na slici, dekadentne stajliš slušalice. Podignem ih s poda, počnem urlati od smijeha na činjenicu da netko pod a) – nosi slušalice na festival žive glazbe, b) –  da me isti taj projektil pogodio. Potražismo okolo nas sretnog, ili možda nesretnog vlasnika… ne znam, slušalice su zaista barok svog vremena pa ih možda nije volio i zato ih je bacio. Nikoga nismo našli, a slušalice su ostale u torbi.

Kasnije sam probala rade li – i rade perfektno. Doduše nisu baš najkvalitetnije jerbo je zvuk više vani nego u ušima, ali za jedan takav raritetan projektil to je idealno. Eto, to je kratka zgoda o projektilima na INmusicu.

P.S. Ukoliko poznajete vlasnika ili ste i sam vlasnik slušalica, rado ću vam ih vratiti. Nije da mi nisu poslužile ovako u ladici kao draga uspomena (barem neka kad već slabo čuvam materijalne kao što rekoh), ali tko zna što sad nesretni vlasnik radi bez njih…. Možda sluša koncerte za promjenu, a ne glazbu na mobitelu. Šalim se, javite se slobodno.

IZ SRCA DALMACIJE U SRCE ISTRE (Piše: Anja Nežić)

Rijetko mi je što draže od odlazaka na koncerte i skupljanja svakojakih koncertnih memorabilija. Ima tu set-lista (i čistih, ali i onih zgaženih, otuđenih s pozornica i podova), karata, majica, narukvica i ostalih potrebnih i nepotrebnih sitnih životnih radosti. U mojoj se koncertnoj povijesti mogu naći i razni kartonski znakovi za parking, veliki najavni plakati, festivalska kartica za plaćanje za koju sam možda jednom (zadnju večer prošlogodišnjeg Exita) mislila da sam je izgubila pa je onda našla u džepu kada sam stavljala robu na pranje (dakle, u istoj se povijesti očito mogu naći i neiskorišteni dinari zauvijek ostali na kartici).

Neko sam vrijeme redovito kupovala majice kao suvenire pa mi je tako do danas jedna od najdražih, a i najudobnijih ona s Terranea 2013. Ima i svoju priču, naravno! Kamp, napravljen na najnepogodnijem mogućem tlu za kamp, zabijanje šatorskih klinova u golo kamenje, a sve na +30 stupnjeva. Milina! Bilo je to dobro ljeto, dobar festival i dobra fešta. No u moru svih tih raznoraznih suvenira, jedan ipak pamtim kao najdraži. A kad ti je nešto najdraže, onda, ako niste znali, to izgubiš. Roger Waters na splitskom Poljudu iste te dobre 2013. i njegov spektakularni The Wall mjesto su, agent i vrijeme radnje. Benefit je, osim činjenice da je to jedan od najboljih koncerata na kojima sam bila, komad The Walla koji sam u torbici iz srca Dalmacije donijela u srce Istre. Toliko sam se dobro brinula o njemu da sada plovi bespućima kreativnoga nereda moje sobe i skriva se na nekom sigurnom mjestu na koje sam ga pospremila da se ne bi izgubio. Foto dokaz dobit ćete kada se sjetim koje je to mjesto i gdje se nalazi. Dotad mi vjerujte na riječ i prepričane uspomene! I idite na koncerte jer koncerti su ljubav!

VINO ILI OCAT ZA SALATU (Piše: Antonio Timko)

E sad, neke posebno sentimentalne priče nemam…

Ajmo od početka nekom mojom privatnom logikom. Budući da i sam sviram bubanj, bubnjarske palice su mi oduvijek bile nešto što sam obožavao dobiti na koncertu. Imao sam ih puno puno više od ove tri na slici, ali ove sam izdvojio jer su definitivno najvažnije u mojoj zbirci. Ostale sam uzimao pa kasnije s njima svirao jer palice nisu UOPĆE jeftine, ili sam ih potrgao ili poklonio. Te mi palice, jasno, nisu predstavljale ništa u životu. No ove tri su posebne. Krećemo od vrha. Prva palica pripada Jacku Lawrenceu – Brownu, bubnjaru White Liesa. Palicu sam dobio na jedinom njihovu posjetu Zagrebu, a s tog koncerta imam više stvari do kojih ćemo ubrzo i doći. Između ostalog, moram spomenuti i majicu koju sam kupio na tom koncertu i nosio sve ove godine koju više ne nosim jer bi se u suprotnom u potpunosti isprala i izgledala kao još veća katastrofa nego što sada izgleda. Uglavnom, bio sam na tisuće koncerata u životu, ali za ovaj ću i dalje svima tvrditi da mi je bio najbolji u životu. Zato ovu palicu volim.

Druga je palica koju sam dobio na drugom posjetu Blood Red Shoesa Zagrebu. Ne sjećam se više niti koja je to godina bila, ali sjećam se da sam dobio palicu nakon čega smo otišli pričati s bubnjarem. Nakon što smo pročakulali, zamolio sam da mi palicu potpiše te da je da i gitaristici da mi je i ona potpiše. I eto. Tako sam dobio još jednu palicu, a drugu možda dobijem već ovog lipnja na Reflektoru.

Treća pripada Repetitoru. O ovoj palici ne znam puno. Ne sjećam se ni kako sam ju dobio niti točno kada, ali znam da je imam i da je Repetitorova.

Trzalice. Njih isto imam na tisuće i njih prati slična priča kao i palice. Najdraže sam sačuvao, a ostale sam potrgao, poklonio ili potrošio svirajući. Opet, te mi nisu bile drage ili sam imao dupliće. Tri od ove dvije već jako dugo stoje na mojoj polici. Jedna je s legendarnog koncerta Rise Againsta na Inmusicu 2010. godine, a druga pripada Sum 41-u. Rise Against bio je poseban bend za nas klince i vjerujem da još uvijek i jest. Sjećam se da sam počeo svirati instrumente koje danas sviram slušajući njihovu glazbu i kada su došli bilo je to malo ostvarenje sna. O koncertu Sum 41-a me ne smijete ništa pitati. Ne znam jesam li tada imao petnaest godina uopće, ali sjećam se da smo upoznali bend i long story short = karta s autogramima. Ova siva, treća je s nedavnog koncerta Subwaysa u Zagrebu. To je isto bio koncert kojega sam jako dugo čekao i bio je nevjerojatan. Bilo mi je još draže jer sam na taj koncert išao s istim ljudima s kojima sam išao i na White Lies i na Rise Against te tako zaokružio veliku trojku bendova koje svi volimo. Iako, ima tu još stvari koje moramo poslušati ili već jesmo poslušali.

Papiri. Njih imam najviše i sve koje sam izdvojio su mi jebeni. Ovaj izdvojeni ne znam zašto je izdvojen. Nisam razmišljao kada sam slikao. To je potpisan papir s potpisima članova benda Two Gallants. On je isto bio krajem prošle godine i jedan je u nizu ovih koje sam posjetio s istom ekipom. Genijalan koncert, genijalni ljudi. Ovaj papir dolje u lijevom uglu isto ima priču. Papir sadrži setlistu Bambi Molestersa s jednog totalno nasumičnog giga u zagrebačkom Profilu. Tada sam uzeo setlistu, a par godina nakon odlučio sam ponovo otići na Bambije (kao i svaki put uostalom) samo sam ovaj put rekao – a zašto ne bih uzeo tu setlistu? I uzeo sam je. I dobio sam ju potpisanu. Odmah pokraj Bambija stoji pola teksta pjesme White Liesa Power And Glory. Taj tekst sam također dobio na koncertu, a pjevač ga je imao jer je bend došao predstaviti zadnji album pa nije bio siguran da će upamtiti sve stihove. Otac mi ga je jednom prilikom malo pošarao i od tada nitko osim mene ne zna gdje je. Papir, ne stari.

Od papira još želim izdvojiti setlistu Blood Red Shoesa također potpisanu na istom koncertu. Prilično sam siguran da pripada prijateljici, ali više se ne sjećam. U sredini je samo jedna od valjda tri setliste Repetitora, a lijevo je jako mi draga setlista s Lakinog zagrebačkog koncerta također krajem 2015. godine. Njega jako dugo čekam i znao sam da sam nešto od njega morao dobiti. No, kako sam već stariji i pametniji, nije mi se dalo čekati da mi setlistu i potpiše tako da ću ga to žicati sljedeći put. U skroz gornjem desnom kutu nalazi se setlista Juliana Casablancasa koja je također potpisana. Strokese jako volim, a Casablancas je u Zagreb došao sa svojim solo projektom. Nakon koncerta prešli smo cestu i otišli do auta prijateljice, otvorili prtljažnik i sjedili, cugali i slušali Strokese sve dok Julian nije izašao i potpisao nam sve što smo mu rekli da potpiše. Dobili smo i sliku s njim i čak smo ga TRI puta taggali, ali šupak nije reagirao.