Intro: “Sve što želim od glazbe je zabaviti se, ako doživim Mišo Kovač trenutak to je definitivni bonus”
Mario Kolgjeraj, na hrvatskoj hip hop sceni poznatiji kao Intro, nedavno je nakon dugih godinu dana čekanja objavio svoj album “Ona”. Povodom toga nismo mogli izbjeći kratak razgovor s njime i proučiti cijeli koncept albuma i vidjeti tko zapravo stoji iza imena Intro.
Kako bi se predstavio ljudima koji još možda nisu čuli za tebe?
Intro, Mario, Max… Imam puno imena na koja se odazivam, jer u svakom krugu ljudi u kojem se krećem me drugačije zovu. U glazbeni svijet sam ušao relativno rano, osnovna, srednja škola.
Je li to oduvijek bio hip hop?
Oduvijek hip hop, možda bi bilo bolje reći ljubav prema rimi. Uvijek sam pisao tekstove, sklapao neke priče, prepričavao što mi se dogodilo pa je to nekako preraslo u hip hop. Počeo sam se družiti s ekipom oko H3S (legendarno online glasilo hip hopa u Hrvatskoj koje je 5 godina dominiralo scenom). Prije toga je sam više slušao Limp Bizkit, Linkin Park, znači više neka rock shema na tragu hip hopa. Generalno gledano, uvijek je to bio hip hop jer mi je nekako najjednostavnije izraziti se pomoću njega.
Nedavno je izašao “Ona”. Kako uopće oslovljavamo ovaj format u kojem je izašao, je li to album, projekt, mixtape?
Stvarno ga svakako ljudi nazivaju, ja ni sam više ne znam što je to točno, ali svakako je projekt. U početku nas je bilo troje – B-it, Macola i ja, većinom bi sjeli u studio i ajmo se sad zajebavat, ja imam neku pjesmu, pa ja snimim svoj dio pa se B-it nadoveže na to. Po mom mišljenju B-it je tu i najviše pridonio, ima izvrsne vokalne sposobnosti. Rad je krenuo kao niz pjesama i onda sam odlučio to zaokružiti u jednu priču. Na kraju je ispao album, ali je i mixtape jer su beatovi posuđeni od razno raznih izvođača.
Sve je snimano u Red Records studiju?
Da, to je Macolin studio i on je zaslužan za mix i master projekta. Nakon što smo B-it i ja odradili svoj dio, odnosno snimili vokale, Macola se ubijao satima i satima da sve to zvuči kako treba. Macola stvarno ubija mix i master. On ima gomilu ljudi koji ne snimaju kod njega, ali ga traže da im odradi mix i master.
Sve nas zanima koliko dugo se to snimalo, jer najava za izlazak albuma je bila prošle godine u jesen i album je trebao izaći do kraja 2014. godine. Gdje je zapelo?
Pola stvari je bilo gotovo već puno prije nego što sam ja najavio izlazak projekta, u smislu da smo mi znali kako će to izgledati, samo ih je još trebalo s papira prenijeti u zvučni zapis. U Hrvatskoj je to tako, većina ljudi koji se bave glazbom imaju i svoj posao, faks, obaveze, nažalost rijetko tko živi od glazbe. Upravo iz tih razloga se to otegnulo, onda sam ja postao malo lijen, pa mi prođe tjedan, dva, tri i odjednom prođe dva mjeseca da nitko nije ništa napravio i tako se to otegnulo na pola godine. Napravio sam i cover, sve je bilo spremno, ali kad smo na kraju sve snimili onda je Macola rekao da mu treba tjedan dana da sve sredi.
Promijenio se i početni cover.
To se dogodilo u tom razdoblju dok je Macola finalizirao sve s mixanjem i masterom. Jednu večer mi je bilo dosadno pa sam malo prčkao po photoshopu i shvatio da sam upravo napravio bolji cover. Bio mi je bolji i nekako zaokružio cijelu priču zbog onih tekstova unutra, to jest bookleta. Ona pozadina prvo nije bila crna, bila je u skladu s cijelim onim starim coverom, ali mi je to nekako sve bilo smeđe, žuto… Taj prvi cover je zapravo graffit sa zgrade u kojoj živim, privuklo me jer to sve izgleda nekako tužnije, sjetnije, melankolično, ali mi je sve postalo previše u zemljanim tonovima i onda sam prebacio sve to u crnu boju pa mi je to sve bilo pretamno. U razgovoru s Nikolinom, koja je pisala popratne tekstove za booklet, došao sam na ideju, pošto je ovo projekt, da stavimo sve to na daske, u smislu predstava i nastupa. Na kraju je na front coveru frontstage, na back coveru backstage, a u bookletu daske. To sam napravio zadnji dan mixanja došao i rekao da imam novi cover.
Kad smo već spomenuli Nikolinu, ona je autorica popratnih tekstova u bookletu. Kako je došlo do ideje i kako je zapravo sama Nikolina ušla u priču?
Budući da je digitalni oblik, kod nas se to rijetko radi, ali ja se nadam da ima ljudi koji su odvojili vremena i pročitali taj booklet. Ideja je zapravo izašla iz onog školskog pristupa: “Što je pjesnik htio reći?”. Kad netko posluša pjesmu, ona ne govori direktno o tome svemu, ali uz tekst ako ga netko pročita će reći: “aha, na to se mislilo”. Puno ljudi može svaku stvar interpretirati drugačije, kako god se oni osjećaju dok ju slušaju, možda ne onako kako sam ja zamislio, što mi se zapravo i često događa. Meni je uspjeh kad čujem kako je netko doživio moju traku ili album, da li na način na koji sam ja to doživio ili na potpuno drugačiji, nebitno. Kada mi netko tako nešto kaže to je jednostavno osjećaj koji ne mogu izraziti riječima. I meni se zna dogoditi da slušam nečije pjesme i to me inspirira da napravim nešto, tako da se nadam da ću i ja nekoga jednog dana inspirirati ili ako ništa drugo bar da se zapita na trenutak o nekim dijelovima svog života ili nekog bliskog sebi. Meni se jednom dogodilo da sam fulao tekst, bilo je nekih pedesetak ljudi i to mi je priča koju ne zaboravljam – ja sam stao, a publika je nastavila. Ja sam još mali umjetnik i kad ti se tako nešto dogodi osjećaš se kao Mišo Kovač.
Drugačiji je pjesma koja se bavi temom koja je trenutno jako aktualna u svijetu – diskriminacija. Repaš o svim mogućim vrstama diskriminacije, a trenutno svijet trese ludnica većinski religijske i rasne diskriminacije. Koliko pratiš vijesti vezane uz te događaje i koji je tvoj pogled na cijelu situaciju?
Osobno volim raznolikost u svemu, znači ona ideja budimo svi isti, jebeš to, jer kad bi svi bili isti kakav bi to svijet bio? Ono što ja želim potaknut ljude je da otvore oči i shvate i prihvate da postoje drugačiji ljudi. Ja sam bio svakakav, imao sam period života kad sam bio “glupavi” klinac i o homoseksualizmu sam znao samo ono što sam čuo od nekoga uz neizbježne predrasude, u jednom trenutku ispadne da mi je prijatelj homoseksualac i ja sam samo na to rekao ok, boli me briga, jer ja sam njega i dalje gledao istim očima. Bio sam sretan, sretan jer mi je netko povjerio nešto jako intimno, privatno, to je nešto neprocjenjivo, zahvalio sam mu što je imao toliko povjerenja u mene. U toj situaciji sam shvatio dosta stvari o sebi samom, mišljenja i stavovi se mijenjaju. Kad ti netko kaže što bi ti da ti se dogodi to i to pa svi odgovaraju ja bi ovo, ja bi ono, moj odgovor je – gle ne znaš, dok ne dođeš u takvu situaciju. Kad shvatiš da te neke stvari u korijenu ne mijenjaju i da je tvoj odnos s nekim na temelju njegove rase, odjeće, vjere ili bilo čega drugog i dalje isti, onda si nadjačao sam sebe i neke svoje predrasude.
Što se tiče današnje situacije sa Sirijom, gledao sam koliko ima ljudi koji zapravo ne znaju što se točno događa, ja se osobno mogu staviti među te ljude, ali sam barem dovoljno pametan da neću reći ništa ili ću barem reći nešto pozitivno.
To je ono što smo mi htjeli reći s tom pjesmom, ako želiš nešto reći svijetu kreni od sebe prvo. Velika stvar je tako nešto reći, a još teže ju napraviti, ali to je jedino rješenje.
Tvoje mišljenje o francuskim zastavima na Facebook profilima?
Nisam ju stavio iz razloga jer neće utjecati na ništa, ali lijepo je dati bilo kakav znak podrške. Puno je bilo rasprava o tome, mnogo je ljudi trošilo energiju na rasprave tipa: to nije bilo fer jer bombardiranja ima svuda u svijetu i ispada da su drugi životi manje vrijedni, po meni je previše energije uloženo u takav pogled na situaciju. Moje mišljenje vezano za te ljude i takve komentare da radije šute i budu susosjećajni prema svima. Mi trenutno pričamo na jednom ugodnom kauču u ugodnoj atmosferi, a ljudi negdje ratuju, realno što mi trenutno možemo napraviti? Ništa. Što se tiče Francuske, mi smo više upoznati s njihovim svijetom nego s na primjer Turskom. Novine su općenito medij koji forsira mišljenje ljudi, htjeli mi to priznati ili ne, siguran sam da su novine pisale o nekim drugim bombardiranjima da bi ljudi suosjećali s tim, ali nisu mogli jer nije bilo toliko informacija o tome. Tu večer kad su bili napadi, ja sam otišao spavati prije toga, idući dan kad sam upalio kompjuter svugdje je iskakalo Francuska i Pariz, a ni jedan drugi dan se nisam probudio i vidio na primjer bombardiranje u Nigeriji. Pitanje koje se postavlja – jesam li ja kriv što meni mediji nisu dali tu informaciju?
Koji izvor informacija koristiš: internet, novine ili TV?
Osobno ni ne gledam TV jer doba je ADSL-a, ako ti se sluša glazba, gledaju serije, filmovi ili što već, možeš, imaš pauzu i ne moraš čekat reklame da bi otišao na wc. Tako izbjegnem reklame, s kojima se realno susrećemo svuda, vijesti koje me ne zanimaju i trudim se čim manje čitati negativne vijesti. Uvijek ima odličnih i pozitivnih vijesti, od razno raznih otkrića, donacija do uspjeha sportaša, a toga ima malo u medijima, ljude to ne zanima. Ljudi vole taj jad, vole kad se osjećaju loše da vide da je još nekom loše pa mogu reć: “a, dobro nisam sam”, ili: “meni je teško, ali njima je gore yes!”, kao neki maleni uspjeh. Meni taj mentalitet nije jasan.
Prilikom slušanja albuma pjesma Ogledalo mi je ostala u glavi, pogotovo s linijom: “U cistama sreće rasli tumori su tuge”. Od kuda ideja za tako metaforičkim stihom?
Macola to voli, on zna piknut tako nešto. Zapravo cijeli projekt prati nju, tko god ona bila, koja je ostavila dečka s kojim je imala sve jer je htjela nekakve promijene, nešto bolje, na kraju je igrom slučaja ostala s likom koji ju nije poštovao niti malo. Nažalost, puno žena prolazi kroz tako nešto, ja sam na primjer imao prijateljicu koja je bila u tako nekoj situaciji, sada više na svu sreću nije. Ona je bila s dečkom koji je nju tukao i onda kad bi joj netko to rekao i osudio to, ona bi rekla da on nju voli, meni je s njim super i ja sam s njim sretna. U tim njenim malim trenutcima sreće je bilo toliko tuge koja je rasla. Ti glumiš da si sretna, ali na kraju dana daj se okreni i pogledaj se u ogledalo, ne voliš prati ogledala jer ne želiš se vidjeti, odnosno ne želiš vidjeti to što si postala.
Uzeo si beat pjesme The Worst od Jhene Aiko za svoju stvar Trebam te. Da li je slučajnost da ona u pjesmi govori “I don’t need you” dok tvoja pjesma u hooku ima “trebam te”?
Prvo sam radio na jedan potpuno drugi beat i snimio pjesmu, ali sam odlučio da mi nije to to pa sam snimio na drugi beat, ali mi onda refren nije pasao tamo, a bio je totalno drugačiji refren nego što je finalni. Onda sam rekao da ću to iskoristiti jer sam bio inspiriran upravo tim njenim “I don’t need you, I don’t need you”.
Jesi li se ikad iskušao kao producent?
Vrlo rado bi da mi to ide, ali nažalost nemam uho za to. Nemam tu neku žicu, trapav sam u tom dijelu. Ja kad gledam malo kako ekipa zna svirati gitaru, ja se divim. Moj vrhunac je kad sam na glazbenom na fruli naučio svirati Oda radosti. Antitalent sam za instrumente.
Vratimo se malo u prošlost. Što se dogodilo s projektom Tandem, iza kojeg ste stajali ti i Oggi?
Oggi je sazrio. Obojica smo iz Dugog Sela koji je mali grad, tamo nema puno ljudi koji slušaju alternativnu glazbu. Naletio sam na njega igrom slučaja, ja sam tada već radio glazbu, a on je rekao da bi htio početi, i tako je krenulo. Dolazio bi kod njega i u sobi bi krenuli raditi glazbu na neki mikrofončić. Tu se on već dosta razvio. Mi smo snimili cijeli album, sve je gotovo, ali eto nikad nije izašlo. Mi smo brijali na neku pozitivnu briju, repali smo o nama. Snimili smo nekih 13, 14 pjesama, ali je onda Oggy rekao da ništa od toga jer su zadnje tri, četiri stvari bile toliko bolje od ostatka jer je on napredovao u tih godinu dana pa se to jako čulo i onda smo odlučili to ne objavljivati. Objavili smo tri, četiri pjesme koje su negdje na netu. Tu smo stali i mislili krenuti ponovo, ali sam ja krenuo raditi svoj prvi mixtape “Mikrofonija” koji smo radili kod Skarra i tu se nama počelo dosta ljudi javljati da bi radili s nama i to mi je oduzimalo puno vremena jer bi puno više radio s drugim ljudima nego što bi radio na sebi. Oggi se u tom periodu počeo dosta družiti s Jantarom koji mu je na kraju odradio jedan veliki dio na njegovom albumu “Zvuk tračnica”. Tu se to negdje ohladilo, mi smo opet krenuli s neke tri pjesme, ali to se rasplinulo, vrijeme je napravilo svoje, možda i moja lijenost, ali neovisno o tome mi smo i dalje super frendovi.
Tko je još aktivan u glazbi od te tvoje početne ekipe? Znamo da je Oggi stao s glazbom.
Dosta ljudi s kojima sam krenuo su stali, Skarr, Antonija i Adrijana kao Double A, Macola snima tu i tamo, uskoro bi trebao izaći jedan njegov projekt, ali on se većinski posvetio svom studiju. Od te moje stare ekipe može se reći da sam samo ja još aktivan, ma da u zadnje dvije godine nisam napravio puno, ali već sad sam krenuo s drugim projektom u kojem će bit nekih 7 stvari, jedan maleni EP. Bit će to malo drugačije nego “Ona”. U jednom trenutku sam čak i stao s pisanjem i imam jednu stvar posvećenu tome na nadolazećem EP-u, to pisanje mi je jako nedostajalo. Najviše tekstova napišem u autu, pukne me inspiracija dok slušam nešto na radiju, nekih 6, 7 linija, dođem doma sjednem i razradim to do kraja.
Kad smo na temi odlazaka sa scene, kako je završila priča s Hip Hop Unityem?
Mislim da je došlo do zasićenja, zasićenja sa svih strana. Osobno sam htio neke promijene koje se možda nisu mogle ostvariti u poslovnom smislu, a tu se onda dosta ljudi odlučilo prebaciti na hiphop.hr gdje je Oli Doboli došao i rekao da nam daje portal i da radimo što god vas volja, što je divna stvar. Mi smo na Hip Hop Unityu imali slobodne ruke raditi što želimo, ali jednostavno sam se zasitio možda i zato što sam tri godine bio tamo. Tako sam ušao na hiphop.hr . Oli i ja imamo isključivo poslovni odnos, ja njega ne znam dobro privatno, u smislu da se mi družimo i viđamo na kavama. To je bilo jedno divno doba hip hopa u Hrvatskoj, imali smo tri portala Unity, hiphop.hr i Hip Hop Base, i uz to su bili aktivni forumi gdje si za svaki tekst mogao pitat nekog što misli i dobiti neki feedback. Na tim forumima sam zapravo i upoznao većinu ekipe koja je bila u hip hopu, tamo bi dogovarali neka druženja. Danas toga nema, danas svatko može snimit pjesmu i to odmah ide na internet. Sad kad nekom komentiraš stvar odmah si hejter. To će valjda tako uvijek biti, reperi najviše ne vole repere, ja mislim da toga nema u drugim žanrovima koliko kod nas. Ta mržnja ponekad nije ni konstruktivna, čisto onako iz dosade.
Da li slušaš trenutno megapopularne High5 ili Kukusovce? Oni kod nekih izazivaju ekstazu, a kod nekog hejt, koji je tvoj stav?
Ja redovito idem na njihove koncerte i dečki su mi ludo zabavni, tako da ih definitivno ne hejtam. Osobno ne preferiram američki trap, oni čak ne briju, nego je to ozbiljno, to je njihov život. Srpski trap je puno napredniji od našeg, gledano s produkcijske strane, i glazbe i videa, oni su ozbiljni u tome. Ovi naši to više doživljavaju kao neku zajebanciju, barem ja to tako doživljavam, mene to opušta. Hoću li ja to doma slušati na repeat? Definitivno neću, ali volim si pustiti ponekad.
Koga još slušaš s naše scene?
Fetbojsi su sad izbacili novi album, nedavno Oni. Većinom slušam američki rap, naše ne bi rekao da slušam, više preslušavam. Naravno, od naših Edo Maajka, Frenkie, Tram11 i ostale legende ne trebam ni spominjati da slušam. Bio sam poprilično veliki kolekcionar CD-a, imao sam stvarno gomilu toga, sve što se moglo kupiti, ja sam kupio. Dosta ekipe je prestalo raditi glazbu, kao što sam već i rekao, ali eto trenutno je kod nas iskočila ta trap scena. Dosta ljudi se diglo raditi trap ili su krenuli s otporom, to jest taj trap je crap pa ću ja sad njima pokazati kako se to radi. U zadnje dvije godine se toliko ekipe pojavilo, scena se probudila. Sinke je sad izdao EP koji mi se sviđa, Khan sad svakih tjedan dana izbacuje po jednu pjesmu, Blackout Lounge se vraća sa svojim žurkama, 40Industry su izbacili svoje projekte. Pendreku sam prije izlaska svog albuma očitao bukvicu, a zapravo sam sebi pljunuo u usta, jer je on rekao da album ide van na Božić, sjećam se da sam bio doma i svakih pola sata refreshao stranicu da poslušam album jer sam poslušao par stvari i zvučale su mi dobro. Prošla su dva dana i album još nije bio vani pa sam mu rekao da je neozbiljan hahahaha…
Pošto si rekao da slušaš većinski američki hip hop, što bi rekao East ili West?
East ili West, joooj, to je so 2005 question. Po odjeći bi se reklo East (jakna i majica). U autu trenutno imam Logica, G Eazya, Kirk Knighta, novi album Dr Drea i još svašta nešto. Kad sam krenuo tek slušat hip hop East Coast je bio jako popularan jer je to bio boombap, ali meni je nekako Dreov zvuk uvijek više pasao, ali nikad se nisam priklonio ni jednoj ni drugoj strani.
Jesu 2Pac i Notorious živi?
A, gle, 2Pac je, 2Pac živi vječno. Gdje god da je, uživa, al nije izbacio dugo ni jedan album, a trebao bi.
Koji je tvoj cilj s glazbom?
Zabaviti se, to je ono što ja želim od glazbe, samo to. Da na kraju dana mogu reć da sam uživao, radio sam glazbu, a i 90% prijatelja koje danas imam bave se glazbom. Ljudi s kojima svaki dan imam kontakte su bili na neki način prisiljeni raditi nešto kroz glazbu, a na kraju krajeva i svakog prijatelja sam nagovorio da mi snimi jedan verse.