novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Đorđe Balašević: Nostalgična varaždinska zimska noć

Foto: Ivan Agnezović / Varazdinski.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Nakon više od četiri godine, Đorđe Balašević vratio se u Varaždin gdje je 26. prosinca u Gradskoj športskoj dvorani održao veliki Božićni koncert. Kako je i sam naglasio tijekom koncerta, bio je to njegov posljednji koncert s ovakvim programom, ujedno i jedini u regiji, stoga ne čudi što su ulaznice rasprodane, a što je publika stigla iz svih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja. Gužve ispred dvorane bile su ogromne, iako su neki ulazi bili znatno prohodniji od drugih, a organizatorima najbolje nije sjela ni satnica koncerta.

Umjesto u najavljenih 20 sati, Balašević i pratećih 16 glazbenika zasvirali su u 20:50, na sreću svih fanova koji su duže čekali ulaz u dvoranu. Koncert je otvorio s pjesmom Ne volim januar uz riječi „to je najzimskija pesma koju znam“, prisjećajući se nekih prošlih, hladnijih i snježnih Božića. Ubrzo je na pozornicu poletjelo i desetak plišanih bijelih zečeva, kao što to tradicionalno biva na pjesmi Neki novi klinci. Balašević ih je prvo sve pokupio i čuvao u naručju do kraja pjesme, a zatim ih je predao tamburašima koji su s njima okitili jelku. Kako bi napravili mjesta, kuglice s jelke porazmjestili su po čitavoj pozornici, šarmantno uređenoj s nekoliko retro plinskih svjetiljka i klupa.

Poznato je da nas kod Balaševića između pjesama čekaju brojne priče, a toga nije izostalo ni u Varaždinu, iako ih je prema kraju koncerta sve više kratio kako se slavlje ipak ne bi previše odužilo. Pozdravio je najstariju kćer Jovanu koja je prije nekoliko dana rodila dijete, posvetio je par riječi jedinoj ljubavi svog života Oliveri, narodnjačku glazbu proglasio je pranjem mozga, a često se vraćao na svoje, što je posebno naglasio, fiktivne likove, prvenstveno Vasu Ladačkog. No, na iznenađenje mnogih (i razočaranje brojnih), Priču o Vasi Ladačkom ovoga puta nije ispričao. Našalio se da će polako početi zaboravljati tekstove svojih pjesama baš na primjeru te legendarne balade, nadamo se da će nam je ipak još koji put zapjevati.

Foto: Ivan Agnezović / Varazdinski.hr
Foto: Ivan Agnezović / Varazdinski.hr

Unatoč tome, mislim da nitko ne može reći da je izašao razočaran s tog tri i pol sata dugog koncerta, za što je itekako zaslužan odličan orkestar. U osnovi ga čine dva sastava. S jedne je strane klasičan bend predvođen pijanistom Aleksandrom Dujinom, s kojim Balašević surađuje još iz dana kad su svirali u bendu Rani mraz. Tu su još i basist, bubnjar te sjajan gitarist Ivan Zoranović, koji je umjesto Đoleta otpjevao Svirajte mi Jesen stiže, dunjo moja, a ovog su puta bili pojačani i Nikšom Bratošem na drugoj gitari, koji je već više puta gostovao na njegovim koncertima, a u Varaždinu je odsvirao cijeli koncert.

S druge je strane tamburaški sastav (prima, tri brača, kontra, bas i čelo) koji je jednostavno briljantan. Velik broj od otprilike 35 izvedenih pjesama aranžiran je tako da tamburaški instrumenti dolaze do izražaja. Teško je opisati samopouzdanje, lakoću i međusobnu uigranost s kojom momci izvode slavne pjesme, pritom ni trenutka ne skrivajući vlastito zadovoljstvo u muziciranju. Ovo je tamburaška glazba u svom najboljem izdanju, a kao takvu istinski ju je užitak slušati. Cijeli orkestar zaokružuju solisti – genijalni Gabor Bunford na saksofonu i klarinetu, Ignac Šen na violini, dok smo nešto manje čuli harmonikaša i trubača, koji je zasvirao tek na bisu, no zato je dvoranu ostavio bez daha solažama na Lađarskoj serenati i tradicionalno završnoj Odlazi cirkus.

Setlistu su, naravno, činile pjesme iz cijele karijere, iako je nešto veći naglasak bio na zadnjim studijskim albumima, Dnevnik starog momka (2001) i Rani mraz (2004) s kojih je bilo izvedeno po 4-5 pjesama. Dobro je kreirana dinamika koncerta s blokovima laganijih i nježnijih balada nakon kojih bi uslijedile pjesme bržeg tempa i plesnijeg ritma. Tako su se jedna na drugu nadovezale Boža zvani Pub i Ljerka, zatim D-mol, Bezdan i spomenuta Jesen stiže ili pak Djevojka sa čardaš nogama i Slabo divanim mađarski uz posebno razigrani orkestar i bravurije na violini.

Foto: Ivan Agnezović / Varazdinski.hr
Foto: Ivan Agnezović / Varazdinski.hr

Jedna su za drugom bile izvedene i Život je more, za koju se Balašević prisjetio da ju je pjevao na svom prvom koncertu u Varaždinu 1980. godine kada je bio na odsluženju vojnog roka, te Oprosti mi Katrin, a te su pjesme izdane i kao ista singlica. Općenito je cijeli koncert bio dosta brzog tempa, bili to rockerski trenuci s društveno angažiranom Krivi smo mi ili tamburaška završnica koncerta uz Mirku, Aco braco i Kao rani mraz.

U pjesmarici kakvu posjeduje Balašević svatko ima svog favorita, no neke pjesme, poput Lepa protina kći i Ringišpil, jednostavno animiraju cijelu dvoranu na zajedničko pjevanje. Uz takve trenutke, u koncertu se izdvojila još jedna pjesma, a to je bila iznimno nadahnuta izvedba Olivere za koju je ponajprije zaslužno virtuozno nadigravanje između Dujina i tamburaša, da bi se stopili u gromoglasnom finalu pjesme.

Kao što je Balašević i sam rekao, svaka budala može jednom oduševiti publiku, no rijetke budale mogu deset puta ne razočarati. O Balaševićevim se koncertima nikad ne može govoriti o razočaranju, a iako je rekao da novinarima na pitanje sprema li što novoga odgovara da to ne radi već 30 godina, ipak svakim koncertom pripremi malo iznenađenje. Stvar je u detaljima.

Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari