„A Hero’s Death” (Fontaines D.C.): Post punk živi vječno
Prošlo je malo više od godinu dana otkad su se Fontaines D.C .predstavili s „Dogrelom” koji me je odmah osvojio i podsjetio na zlatno razdoblje garage rock i post punk revivala s početka ovog milenija.
Fontaines D.C. dolazi kao spasitelj post-punka krajem prošlog desetljeća, u vrijeme kada je pokret polako koračao u fazu zaborava. „Dogrel” je znakovito predstavio estetiku radničke klase njihovog rodnog Dublina. Toj estetici su dodatno vizualno pridonijeli i sami članovi benda predvođeni Grianom Chattenom, odlikovani pomalo nemarnim stilom u vidu kariranih košulja, predimenzioniranih second hand majica, širokih hlača i ‘Marta’. Tako su uspjeli oživjeti duh boemskih metropola s kraja 70-ih i početka 80-ih godina i približiti ih mlađim generacijama.
Otpor društvenim normama
Za razliku od „Dogrela”, koji dočarava Dublinsku svakodnevicu i odnos benda prema istoj, „A Hero’s Death” je intimniji album koji je više okrenut unutarnjim težnjama. Otvaranjem s I Don’t Belong, Grian se odupire socijalnim normama iluzorno prikazanim u stihovima ‘I heard him serving as a soldier In the annexe of the earth, threw himself before a bullet, and threw the medal to the dirt, hear the man’s word’. I Was Not Born može poslužiti kao tematski nastavak I Don’t Belong gdje stihom ‘Cause I was not born into this world too do another man’s bidding’ dobivamo svojevrstan otpor konformizmu baš poput scenarija iz „Fight Cluba”. Ipak, najemotivniji trenutak događa se u You Said koja iznosi njihovu najintimniju ljubavnu poemu. Gitare su tu nešto prigušenije i čišće što pridonosi razvitku topline i iskrenosti.
Melankolija kao motiv
Nasuprot očekivanjima, „A Hero’s Death” je u konačnici ostavio nešto malo manje vedar ton u odnosu na „Dogrel”. Prva polovica albuma obiluje snažnim distorzijama u ritmu Joy Divisiona. Televised Mind je možda ponajbolji primjerak utjecaja utjelovljen u melodičnim noise gitarama koje tvore jednu pravu post-punk poslasticu i zbog toga mi je jedna od ponajboljih stvari s albuma.
Love is the Main Thing prenijela melankoličan Ianov duh s „Unknown Pleasuresa” u produkcijski dorađeniju verziju. Poruka ljubavi je prilično ironično prikazana kao postulat nečega što je utemeljeno per se, a da u stvarnosti uopće ne osjećamo poriv za istom, samo imamo želju zadovoljenja društvenih normi gdje je ljubav univerzalna istina.
Bijeg od stvarnosti proživljen je u Lucid Dreamu, koji je naglašen glasnijim i nešto nemirnijim gitarama, neodoljivo podsjećajući na lucidni, uvijek konfuzni san. Strah, nemir i neizvjesnost uvučena je u Living in America koja je predvidjela trenutnu američku socio-političku situaciju.
Glazbeno sazrijevanje
„A Hero’s Death”, koliko god nije išao u smjeru „Dogrela”, pokazao je određenu dozu glazbenog sazrijevanja. Osim u personalnijim tekstovima, odmak je vidljiv u tome što su ublažili raštimane punk gitare koje i dalje prati distorzičnost, no one su melodičnije nego u prvijencu. Iznimka od pravila je A Hero’s Death, ujedno i prvi singl s albuma. Uvod singla neodoljivo podsjeća na Last Nite i prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je da ćemo slušati još jedan garage rock album, no prevarila sam se.
I drago mi je što sam se prevarila jer Fontaines D.C. kao svoje najveće uzore navode The Strokes i The Libertines čiji zvuk poprilično prevladava na „Dogrelu”, čak je Boys in the Better Land svojevrsna posveta Libertinesovom Boys in the Band. Tu su i balade Oh Such a Spring, Sunny i No koje su za moj ukus pomalo dosadnjikave, no cijenim angažman oko balada kada je u pitanju punk bend jer je poznato da agresivnije gitare nisu baš oduševljene prigušenim zvukom. Balade mi se čine urađene s primarnim ciljem bacanja naglaska na probleme lakog gubitka posla s kojima je suočena radnička klasa. Uostalom, to je ujedno i glavni lajtmotiv Fontainesa protegnut kroz Sunny.
Stil pisanja je sada već dobio i svoj pečat budući da je i u Hero’s Deathu istaknut prilično jednostavan i repetitivan refren koji je simpatično nonšalantan i, koliko god takvi refreni nisu najidealnije rješenje s glazbene strane, toliko su meni s druge strane prirasli srcu.
Jednostavno. I Don’t Belong je tako lijepo ukomponiran u letargičnu cjelinu koja me začudo ne uspavljuje, nego ostavlja jednu dozu spokoja. Zbog svega navedenog usudila bih se reći da je „A Hero’s Death” nadmašio odličnog „Dogrela” i mislim da ćemo se dosta družiti u nadolazećim kišovitim jesenskim danima.
