“Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad” (HNK Split): Strah i mržnja maloga čovjeka

“Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad” Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita gostovala je na ovogodišnjim Danima satire, a izvedena je u Zagrebačkom kazalištu mladih. Riječ je o izvrsnoj predstavi i duhovitom, proročanskom tekstu – a takvih uvijek nedostaje. “Aziz” pokazuje što se događa kada strah i netrpeljivost prerastu u mržnju i okrutnost – događa se bolest društva na svim njegovim razinama. A baš protiv te bolesti mali čovjek danas ne poduzima ništa.

Prema motivima drame Bertolta Brechta “Pir malograđana” pokojni Predrag Lucić napisao je crnohumornu tragikomediju “Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad” koja je premijerno izvedena u kolovozu 2017. na Splitskom ljetu. Dino Mustafić potpisuje režiju, a Željka Udovičić dramaturgiju ove odlične predstave čiji je najveći adut, uz solidne glumce, upravo njezin dramski predložak. Na svadbi malograđana – dobrostojećih pripadnika nekog višeg srednjeg sloja – zapravo je dosadno, nižu se tračevi, ogovaranja i preispitivanja ionako lažnog morala već pripitih gostiju. Dar iznenađenja stiže pred ponoć, u obliku plesača-zabavljača koji bi trebao razonoditi mladenku, a onda i ostale uzvanike.

No ispod zlatnoga omota u kavezu krije se nepoznati tamnoputi mladić, nimalo raspoložen za ples i zabavu, vjerojatno doveden na silu. Ispočetka uplašeni gosti zaključuju kako im ga je netko podvalio, a strah s vremenom raste pa postaju uvjereni kako će ih neznanac sve pobiti, jer on je tamnoput, musliman i prema tome, sigurno terorist opasan eksplozivom. Ono što slijedi porazna je slika vremena i svijeta oko nas. Ne neke druge, daleke i egzotične, već upravo naše – civilizacije razvijenog Zapada. Na strah gostiju nadovezuju se predrasude i poluinformacije, zapravo neznanje, a ono uvijek vodi u propast.

Groteskna slika triju biblijskih mudraca koji dolaze riješiti problem prerasta u histeriju, a likovi na sceni formiraju pravu liniju obrane koja će ih spasiti od čovjeka s kojim se ni na koji način ne žele sporazumjeti. Ponašanje ljudi koji stoje na braniku naše civilizacije rasističko je i ksenofobno, potkrijepljeno (stvarnim) izjavama uglednih europskih političara koje paralelno čitamo s desetak TV-ekrana. Nema nam pomoći, jer nemamo hrabrosti, a pobjeći u nasilje, ali samo kada smo u čoporu istomišljenika, naravno da je lakše. Ipak, može se čuti i glas čovjeka koji misli da tako ne valja, da je stranac jednostavno stranac, jer o njemu niti ne znamo više. Takav pojedinac doslovce je ušutkan pa privezan za drvo.

Glazba u predstavi rad je Tamare Obrovac. Osim dobrih, no možda predvidivih istočnjačkih instrumentala za ples mladoga Aziza, valja spomenuti i songove, nalik Brechtovima, koji u cijelosti prate radnju. Efektnu scenografiju (veliki stol, prepun kič sitnica i crveni tepih) potpisuje Dragutin Broz, a kostime Lejla Hodžić.

Čitav glumački ansambl igra solidno i točno, no dvoje ipak zaslužuju posebne pohvale. Nepoznatog mladića Aziza tumači Nikša Arčanin koji u predstavi, i to gotovo na kraju, izgovara točno dvije rečenice: jednu na mikrofon, a drugu snimljenu iz offa. Sve ostalo ostaje na njegovoj gesti i mimici, koje su točne, stilizirane i promišljene. Vrhunski uvježban ples elegantan je i doveden do savršene nenametljivosti. Nikša Arčanin pokazao je što znači i kako se koristi tijelo u kazalištu.

Nives Ivanković igra ženu bogatog starijeg alkoholičara, seksualno iskompleksiranu damu koju godine polako stižu pa im se suprotstavlja zavođenjem mlađih muškaraca i šmrkanjem kokaina. Premda je riječ o liku iz (gotovo) sapuničke podjele, Ivanković igra šarmantno i zna zavesti publiku, a ona joj je na zagrebačkoj izvedbi uzvratila pljeskom usred izvedbe, što se ne viđa često. Iako je riječ o duhovitoj dosjetki izrečenoj u pravo vrijeme (“Zašto da stradamo i mi koji ništa nismo čitali?”), ona kod Nives Ivanković zvuči još bolje.

Predstava “Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad” sablasno je aktualna, hrabra i dojmljiva. Komad u maniri Brechtova epskog teatra koji ne dozvoljava gledatelju da se opusti i potiče ga na osobnu, ali i širu društvenu promjenu. Sjajno je to što niti u jednom trenutku ova izvedba ne bježi u estradizaciju, nisu joj potrebni hrvatski (ili bilo koji drugi) simboli, pjesme ni političari. Aziz i njegovi gosti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kada, a sve dok je ovakvih predstava ostaje vjera da je teatar mjesto umjetnosti, ali i osviješenog humanizma.

Lucićev je humor u prvom redu moralan, dotjeran, ali razumljiv svakome, grubo pogađa u sridu i kazuje istinu – društvom vladaju neuki ljudi, plaćeni da misle da brane civilizaciju Zapada i vrijednosti koje su sami izmislili ili interpretirali kako im odgovara, gazeći pritom one drukčije, jer drukčiji nužno znače opasnost. Možda bismo se kičastim gostima s Brechtova pira i mogli smijati, da nisu strašna, istinita preslika društva u kojem živimo. I kako zaključuje pripiti gost: “Toliko stvarnosti nema ni u najbolesnijem snu!” Takvom društvu nema spasa niti na onome svijetu, od njih čak i anđeli – naš Gabrijel i njihov melek Džibril – dižu ruke.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.