„Blonde”: Neprekidna i prazna patnja fiktivne Marilyn Monroe

Filmski prikaz života slavnih ličnosti u zadnjih je pet godina doživio procvat, iznjedrivši biografske filmove o Freddieju Mercuryju, princezi Diani, Nini Simone, Elvisu Presleyju, Eltonu Johnu i sada, nezaobilazno, o Marilyn Monroe. Uz princezu Dianu, ova ikona pop kulture vjerojatno je doživjela najveću nepravdu u sad već gotovo bolesno neprestanom prepričavanju njenog života. „Blonde”, u režiji Andrewa Dominika, zadaje još jedan težak udarac reputaciji slavne holivudske dive.

Općenito je karakteristika (navodnih) filmskih biografija da plošno i vrlo jednostavno prikazuju svoje subjekte, uglavnom se ili fokusirajući na njihovu plemenitu borbu za svoje snove ili njihovu patnju usprkos velikom bogatstvu i uspjehu koje dostignu. Dominikovoj Marilyn ne nedostaje ovog potonjeg.

I bogati plaču, pretpostavljam

„Blonde” svoju gotovo trosatnu priču započinje najpoznatijom slikom glumice, Marilyn Monroe u bijeloj haljini rastvorenoj povjetarcem oko njenih golih nogu iznad otvora podzemne željeznice. Okružuje ju gomila muškaraca i bljeskanje fotoaparata, što čini savršen uvod u ostatak filma – gledamo Marilyn iz perspektive drugih, nikad je zapravo ne upoznajući.

U filmu gledatelj dobiva presjek glumičinog nesretnog ranog djetinjstva, nesretne filmske karijere i nesretnih ljubavnih veza, tijekom kojih je primorana nekoliko puta proći kroz patnju krahova ljubavnih veza i pobačaja, bilo vlastitom odlukom ili višom silom.

Ne može se ne pomisliti na glumicu Anu de Armas i njenu emocionalnu dobrobit, jer žena ne prestaje plakati tijekom čitavog filma. Ako vam nije jasna poruka, i stanovnici Hollywooda plaču.

Tipizacija tragične ženske ikone

Tijekom književne i, kasnije, filmske povijesti ženski likovi poput lika Marilyn Monroe u ovom filmu završavaju tragično zbog svojih odluka ili postupaka. Andrew Dominik je izradio ogromni transparent na kojem tvrdi da je njegov ženski lik, iako prekrasan i naizgled naširoko voljen, zaslužio ono što je dobio upravo zbog svojih odluka i postupaka. Najprije se Marilyn prikazuje kao produkt nasilja koje kao Norma Jean doživljava u djetinjstvu te nedostatka i fabriciranja očinske figure, a onda se na to nadovezuju njena filmska karijera kao Marilyn Monroe i odluke uglavnom vezane za ulazak u različite ljubavne veze, niti jedne od njih sretne.

Dominik ni u jednom trenu ne zagrebe dublje od onoga što se o Marilyn već desetljećima govori, dapače, taj površinski narativ samo učvršćuje i Marilyn u potpunosti oduzima mogućnost samostalnog djelovanja. Ona je produkt svojih muškaraca i medija. Film prikazuje samo najpoznatije scene iz filmova u kojima je glumila, tako da i oni koji nisu pogledali niti jedan film u kojem ona glumi mogu prepoznati o čemu se radi, a onda se prebacuje na njeno infantilno nabacivanje muškarcima u kojima navodno traži svog “taticu”.

Gotovo je neugodno pratiti kako se od kompleksne osobe stvara jedan veliki klišej i fetiš. Jedina svrha lika Marilyn Monroe je da se pomisli kako je usprkos uspješnoj filmskoj karijeri bila duboko nesretna te kako je i dalje u svakom svom nesretnom trenutku bila božanstveno prekrasna. Takav plošni prikaz kompleksnih ženskih likova, bilo stvarnih ili fiktivnih, polako postaje zamoran, predvidiv i u konačnici uvredljiv.

Tri sata mlaćenja prazne slame

„Blonde” status seks-bombe svog subjekta shvaća previše doslovno. Film vrvi živopisnim seksualnim scenama koje graniče s neukusom. U nekoliko se navrata pokušava prikazati nešto umjetničkog karaktera korištenjem zanimljivih specijalnih efekata, ali bez puno uspjeha. Lice glumice Ane de Armas u stalnom je fokusu, a poseban se naglasak stavlja na scene u kojima se lik zlostavlja, bilo seksualno, fizički ili verbalno.

Marilyn je, a onda konsekventno i Ana de Armas, svedena na svoje tijelo, što se nerijetko u filmu i eksplicitno izražava. Ako glumica ne nosi neki općepoznati kostim Marilyn Monroe, onda je (polu)gola. Infantilnost se lika dodatno naglašava i stidljivim, zavodničkim šaputanjem protagonistice te je impresivno koliko je dugo Ana de Armas uspjela održati taj ton. Njena je izvedba impresivna u svakom slučaju, iako je po scenariju svedena na karikaturu.

Film je ispresijecan i neobičnim scenama kompjutorski prikazanim fetusima koje Marilyn nosi, s kojima ona priča i čija je uloga u njoj i u gledateljima izazvati osjećaj krivnje, uprijeti prstom u njene odluke i reći joj „tako ti i treba”.

Kao treći kut u tragičnom trokutu Marilynog života u ovom filmu su scene njenog zlostavljanja same sebe – nadrogirano i pijano bauljanje po prostoru oko sebe, živčani ispadi tijekom snimanja i djetinjasto zazivanje nepoznatog tatice od Marilyn čine ispraznu dvorsku ludu. Uzrok njenog drogiranja je bol koju ona osjeća, ali ta se bol ponovno ne istražuje dublje od same činjenice da je bol prisutna i da je ona ne želi osjećati. Stoga, nelagoda koju te scene izazivaju nema efekt katarze, a ne donose ništa ni u sadržajnom smislu.

Ima li išta biografsko u ovom biografskom filmu?

„Blonde” ulazi u mutan teritorij znanja o stvarnom životu Marilyn Monroe – njena navodna veza sa sinom Charlieja Chaplina, njena navodna veza s Johnom F. Kennedyjem te njeni navodni pobačaji zapravo nemaju čvrste temelje u stvarnosti, već su samo spekulacije.

Kada fiktivno djelo, jer to „Blonde” upravo i jest, uzima takav materijal za pričanje svoje priče, bitno je kako mu pristupa. Ovaj film ide toliko daleko da tijekom jedne scene pobačaja kod operacijskog stola postavlja dva agenta FBI-ja, uz sve insinuacije takvog postavljanja scene.

Ljudski um ima tendenciju ovakav materijal uzimati zdravo za gotovo – blještavo upakirana linearna priča o svima poznatoj osobi s dovoljno scena poznatih iz medija bit će shvaćena kao istina, gotovo kao dokumentarac, dok je u stvarnosti produkt mašte. Stoga je bitno tijekom pripovijedanja stvoriti dovoljno veliki odmak od stvarnosti, izgraditi jasan vlastiti izmišljeni svijet oko poznate osobe te iz stvarnosti samo posuđivati elemente koji će pomoći u pričanju redateljeve priče o poznatom subjektu radnje.

„Blonde” u konačnici gotovo zanemaruje stvarnu borbu s mentalnom bolešću, nesretnim ljubavnim životom i diskriminacijom koje je prava Marilyn Monroe prolazila tijekom svog života i od njih stvara blještavi spektakl, poput predugačkog i napuhanog članka u tabloidu. No, uvjerena sam da će povremene crno-bijele scene, nepresušne suze Ane de Armas i tendencija Hollywooda da uživa u pričama o samom sebi i svojim mukama ovom filmu donijeti nekoliko nominacija za Oscar.

U konačnici, ono što je dobro u ovom filmu jesu Nick Cave i Warren Ellis koji su napisali originalnu glazbu, a koje u većini filma zapravo ni nema. Nosimo se s Marilyn i njenom patnjom u bolnoj tišini.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.