Komentar: Je li „Barbieheimer” zaista spasio kina?

Ne sjećam se kada je posljednji put zrakom (realno, internetom) kolala tolika šiza uoči izlaska nekog filma kao što su to ovog ljeta prouzročila čak dva filma, međusobno tematski dijametralno suprotna, ali publici gladnoj nečega što nisu samo super-heroji očito dovoljna da ih oba prigrli. Mislim da sam takvo iščekivanje posljednji put iskusila nekad u srednjoj školi, stoga sam u potpunosti prigrlila elektricitet, ali ipak zadržala određenu distancu – opekla sam se previše puta. Ovaj naš duo, od milja nazvan „Barbieheimer”, u tom silnom iščekivanju dobio je nimalo lak zadatak – spasiti kina, odnosno pokrenuti lavinu gledatelja koji će zapravo izaći iz kuće, ostaviti streaming servise ugašene i pogledati filmove na velikom platnu.

Znamo da Christopher Nolan smatra da je to i jedini pravi način da se njegovi filmovi gledaju, znamo i da su oba filma doista privukla velik broj gledatelja – neki su čak bili toliko inspirirani da su oba filma pogledali u jednom danu – ali je li ovaj moment u pop kulturi doista spasio naše voljene kinodvorane? Dva-tri tjedna nakon izlaska ovih naslova je možda prerano o tome pričati, ali nisam baš sigurna.

Hollywood na aparatima

Trenutno ništa nije sjajno u Hollywoodu. Usred promocije filmova i njihovih premijera (naročito „Oppenheimera”) glumci i redatelji su odlučivali hoće li se pridružiti štrajku koji u Hollywoodu traje još od svibnja. Prvi koji su se pobunili protiv studija i distributera bili su scenaristi, u potražnji za revalorizacijom svojih primanja.

Distributeri i filmski studiji počeli su smanjivati plaće velikog udjela filmskih ekipa, uključujući scenariste i glumce, ponajviše kao rezultat streaminga – radnicima se smanjila naknada za repriziranje, što je u vremenu televizijskih prikazivanja bilo sastavni dio ugovora. Velika prijetnja radu u filmskoj industriji predstavlja i nepostojeća regulacija korištenja umjetne inteligencije – hoće li neki filmski studio scenaristu dostaviti scenarij napisan pomoću umjetne inteligencije i od njega samo tražiti da ga prepravi, plativši mu pritom zapravo samo tu „lekturu”? Što to znači za kreativnost i njenu vrijednost kao ljudske sposobnosti?

Umjetna inteligencija prijeti i glumcima; moguće je da će filmski studio odlučiti da želi iskoristiti materijal koji već ima i iz toga stvoriti novi, bez potrebe da angažira glumca i plati mu naknadu za rad. U trenutnim ugovorima o tome nema ništa, ergo štrajk.

Prestanak rada i scenarista i glumaca dovodi do prestanka snimanja i napuštanja filmskih setova, što onda znači i produljenje rokova za izlazak blockbustera te pauziranje ili potpuno gašenje nekih projekata. Distributeri i filmski studiji ne vide zbog čega bi trebali povisiti plaće ili regulirati korištenje umjetne inteligencije, već oplakuju profit koji gube ovim štrajkom. No, gube li ga uopće?

Misija: Spasiti kinematografiju?

Uspjeh filmova „Barbie” i „Oppenheimer” pokazuje da studiji itekako još uvijek imaju moć privući publiku, naročito stoga što se oba filma doimaju kao željno iščekivani originalni uradak koji nije samo dio neke franšize nastale prije 10 godina, a kojoj kraja nema na vidiku. Usprkos pokojem štucanju streaming servisa, oni i dalje dosta dobro napreduju, a da ne spominjemo profit koji filmskim studijima donosi roba u obliku igračaka, odjeće, tematskih parkova… Koji ono profit gube?

Upravo bih na ovom mjestu voljela skrenuti pažnju na prvi dio ovoljetne formule za spas kinodvorana, na „Barbie”. Bilo je gotovo nemoguće ne primijetiti da „Barbie” dolazi u kina – od najava za foršpan pa do samih foršpana, preko roza obojene odjeće u dućanima brze mode i rozih hamburgera do samih Barbie the Movie lutaka – Barbie jedino još nije iskakala iz naših pašteta. YouTube je bio pun intervjua s glumcima i s redateljicom koji su objašnjavali sve detalje scenografije i kostimografije filma.

Jednom kad je film izašao, publika je hrlila na projekcije obučena u svakojake roza kombinacije, slikala se u ogromnim Barbie kutijama – drugim riječima, zrakom oko kinodvorana vladala je klasična histerija konzumerizma. Ništa od ovoga ne čudi kada se prisjetimo da je film zapravo naručila upravo tvrtka Mattel, koja je dopustila da se njih same upiše u film kao bezglave morone koji samo trče za profitom, ali uz najmanji mogući rizik iskrenog komentiranja i subverzije.

Ono što više čudi jesu kritike filma – išlo se do tolikih visina da se „Barbie” naziva najsubverzivnijim filmom 21. stoljeća (??) ili pak inventivnim filmom o samom kapitalizmu iz srca kapitalizma. Smatram da su takva čitanja filma čiste bajke jer je od samog početka filma bilo jasno tko zapravo drži sve konce u rukama, a to nije bila Greta Gerwig.

Kada korporacije nanjuše profit, ne preže se ni pred čim

Istina, „Barbie” ima svojih sjajnih trenutaka i na momente je humor zapravo smiješan. Imala sam priliku film gledati u kinu s grupom djevojaka za koje sam mislila da su tek izašle iz osnovne škole, no kada su se upalila svjetla, ispostavilo se da su, nažalost, puno starije – one su našu dvoranu počastile zvijezdama usred projekcije, trčanjem od vrha do dna dvorane, puštanjem Aquaine „Barbie” i apsolutnim histeričnim vrištanjem na i najmanji pokušaj filma da bude humorističan.

Istovremeno, društvo nam je pravila i grupa sredovječnih žena koje su apsolutno umirale od smijeha na gotovo sve što je izašlo iz usta Ryana Goslinga i na pojedine (za mene) promašene gafove. Doduše, u ovom kinu poslužuju alkohol pa sam nekako sklona vjerovati da je to kumovalo ovakvom iskustvu.

Međutim, ono što želim reći jest da imam dojam kako se ovaj film kuje u zvijezde, iako nam zapravo gotovo susramno propovijeda svoju poruku umjesto da nam je prikaže, da se fokus daje izvanrednoj i apsolutno camp scenografiji nauštrb manjkavosti u radnji i da se govori o subverzivnosti od koje u filmu na istinski način nema gotovo niti grama, naročito kada se uzme u obzir tko su tvorci filma.

Bez obzira na to koliko je ovaj film oku ugodan i zabavan (što mu ne poričem), on je i dalje produkt industrije nostalgije koja nas sada već godinama truje jednim te istim naslovima na kojima smo odrasli, ali „s pomakom”.

Mattel je vidio što je Disney postigao u svojoj Operaciji Nostalgija i rekao, hej pa to možemo i mi! Mattel već kuje planove za 16 novih naslova za svoj Mattel Cinematic Universe. Možda su dopustili Greti Gerwig i Noahu Baumbachu da se dozirano našale s vodstvom Mattela, ali ovo nikako nije potez koji će spasiti kinematografiju ili promijeniti njen smjer.

„Barbieheimer” i algoritam naš svagdašnji

Kao posljedica toga što izlaze na isti dan i činjenice da izlaze u dobu interneta, „Oppenheimer” je praktički postao dio „Barbie”. Internetom se raspravljalo o redoslijedu gledanja filmova, raspredalo se o čitavom planu dana, o modnim kombinacijama za posjet kinu, glumci i redatelji oba filma dali su svoje mišljenje o tome što i kada gledati, a Greta Gerwig i Margot Robbie su se u dobrom starom camp postmodernom stilu fotografirale s ulaznicama za „suparnički” film.

Sve je to nastalo kao rezultat algoritamski dobro potkovanog memea. U vremenu kada je gotovo sramotno iskreno uživati u nečem što te interesira, izlazak ova dva filma pretvorio se u jedan veliki marketinški vic. No, taj je vic urodio plodom i svakodnevno izranjanje novih memeova ponukao je publiku da prigrli šašavost i ludost uz samo malu dozu ironije i tek će vrijeme pokazati kako ćemo gledati na ovaj trenutak u povijesti pop kulture.

Što se spašavanja kinodvorana tiče, ako trenutni holivudski štrajk ne urodi plodom i ne protrese mogule filmskih studija i distributera, teško da će „Barbie” ili Nolanovo plemenito zalaganje za uživanje u filmovima na velikom platnu ponukati publiku da nastavi posjećivati kinodvorane. Zašto platiti već sada skupe kino ulaznice, naročito kada se radi o multiplex dvoranama, za besadržajne filmove koji su zapravo (pre)dugačke reklame za velike korporacije i njihove proizvode?

Ne vjerujem da će i najzagriženiji ljubitelji superheroja htjeti i moći održati korak s neprekidnim izlaskom filmova koje je već sada teško razlikovati, a sigurno će presušiti i izvor nostalgije kada krenu u filmskom obliku oživljavati i najmanji proizvod iz djetinjstva milenijalaca.

Nolan je zapravo ovdje iznimka kao etablirani redatelj kojem se dopušta da eksperimentira i tjera vodu na svoj mlin ambicioznim projektima, jer može okupiti velika glumačka imena, već ima izgrađenu bazu obožavatelja i gotovo kultni status, odnosno u očima filmskih studija nije viđen kao neki rizik. Redatelji koji tek trebaju doći do takvog statusa teško da će u trenutnoj klimi moći doći bez da ruke zaprljaju nekom franšizom, a već je i sada to teško moguće.

Raznolikost umjetnosti

Osobno, najuzbudljiviji dio filmske industrije neočekivani su i zatomljeni uspjesi potpuno neovisnih projekata za koje je jasno da su rezultat autorove ljubavi prema filmskoj umjetnosti (khm, „Everything Everywhere All At Once” od lani, primjerice), a takvih je projekata u široj distribuciji kino dvoranama sve manje i manje; najčešće su prikazani na filmskim festivalima koji su nedostupni široj publici i u art kinima bez neke velike pompe, dok cineplex kina uglavnom svoj fokus daju onome za što vjeruju da će privući najveći dio publike, a često ispadne da je to razvodnjena juha jednog te istog.

Situacija je slična u čitavom spektru umjetnosti – podrškom manjim i neovisnim kinima, knjižarama i galerijama osiguravamo raznolikost izražavanja i veću prohodnost ideja te, nadam se, veću umjetničku slobodu. S time bi se onda odgajala i publika sposobna kritički sagledati ono što konzumira, s razvijenim senzibilitetima za tu raznolikost u izražavanju, a ne za „raznolikost” kakvu nam korporacije guraju sad već neko vrijeme.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.