Kultura otkazivanja ili kako lažni aktivizam truje naše umove

Ah, devetnaesto stoljeće. Vrijeme unakazivanja žena korzetima, seksualne represije i kulturnog prisvajanja. Barem to tako izgleda iz perspektive „predostrožnog” (moj slobodni prijevod riječi woke iz američkog slenga) žitelja 21. stoljeća, uvijek spremnog na polemiku. No nažalost, danas se polemike ne pišu uz neki vremenski odmak i promišljanje, već se grabi mobilni telefon s flat opcijom za internet, ulazi se na društvene mreže i vruće se glave u što manje znakova analizira neka kompleksna kulturna problematika. Još je bolje ako se problematika prezentira u kratkom videu s dinamičnom montažom i po mogućnosti glasnim prezentiranjem. Samo ključne riječi, molim.

Iz toga se rodila suvremena „kultura” otkazivanja (nekima možda poznatija pod terminom cancel culture, engleski naš svagdašnji). Ja bih još dodala da je aktivna i kultura korekcije. Biraju se fenomeni u kulturi, književni i filmski naslovi te akteri u različitim industrijama kulture koji imaju neku mrlju na sebi u koju (prividno) svi trebaju uprti prstom te obznaniti da je car gol. No, ponekad car nije gol. Car je ponekad slojevito obučen i zahtjeva dužu audijenciju od 5 minuta surfanja i 3 minute tipkanja.

Umire li djelo s autorovim kredibilitetom?

Ljudsko čeprkanje po vlastitoj povijesti nije novost i često se događalo u negativnim kontekstima, tijekom nasilnih i usiljenih prijelaza s jedne ideologije na drugu. U postmodernom se vremenu čini da svaki novi član neke akademske zajednice sa sobom nosi vlastito čitanje povijesti, a s time i umjetnosti. Neupitno je da su umjetnost i povijest usko povezane. Ono što jest upitno je kako će društvo reagirati na određene pojave u umjetnosti. Ta je reakcija, odnosno interpretacija nekog djela središte razmišljanja teorije o smrti autora.

Roland Barthes postavio je teoriju u kojoj odvaja autora od njegova djela i predaje ga publici (prvenstveno je govorio o čitateljima, no teorija se može proširiti i na druga umjetnička djela). Nije potrebno poznavati autorov životopis da bi se sudjelovalo u interpretaciji njegova djela. No, to ne znači potpunu slobodu i sulude interpretacije koje bi se onda argumentirale kao sloboda govora.

Međutim, problem današnjice je globalna povezanost, brzi pristup informacijama i spori razvoj ljudskog uma. Velik broj svijeta povezanog internetom živi u nekom parasocijalnom odnosu s nekom poznatom osobom – jednosmjerni odnos u kojem laik gradi odnos medijskom ličnosti, uglavnom zahvaljujući sveprisutnosti poznatih u našim svakodnevnicama.

Ta je pojava postojala i ranije, što samo pokazuje ljudsku potrebu za povezanošću, no u vrijeme društvenih mreža i samopromocije taj je fenomen na steroidima jer „običan puk” dobiva dojam pristupa privatnosti javnih ličnosti. Kako onda odvojiti djelo od tako naizgled intimnog pristupa nekoj slavnoj osobi? Kako se nositi sa slomljenim povjerenjem kada neki aktualni autor posrne u svom prosuđivanju, političkim nazorima ili iskazu vlastitih uvjerenja? Mijenja li to vrijednost njegovih djela?

Internetska revoltiranost

Dušobrižnici ovih vremena staju na stranu spoja autora i njegovih djela – ako je tko moralno, politički ili ideološki posrnuo (u njihovim očima), odlučuje se javno ga linčovati i otkazati. Pod javno linčovati misli se, naravno, na urlanje po društvenim mrežama, iza korisničkih imena i stiliziranih profilnih slika. Ako je buka dovoljno glasna te dođe do drugih javnih osoba i važnih imena, stvara se pokret i rulja se zakotrlja kao snježna kugla. Heštegovi pršte, portali pišu priče bez prave sadržajnosti i svi se tapkaju po ramenu, ponosni na svoj „aktivizam”. Osoba se treba povući iz javnog života, bojkotiraju se proizvodi/djela, a ako je moguće, karijera im treba u istom trenu biti prekinuta.

Ashley „Dotty” Charles, britanska radijska voditeljica i reperica, u svojoj knjizi „Outraged: Why Is Everyone Shouting and No One Is Talking” nabraja nemali broj internetskih revoltiranih reakcija, od onih trivijalnih do onih od neke vrijednosti (ali pretjeranih) i tvrdi da sveprisutnost tog revolta zapravo smanjuje našu sposobnost zdravog moralnog zaključivanja, pretvarajući nas u kvazi-aktiviste koji samo zahtijevaju da njihov (internetski?) prostor bude siguran i neprestano nekog pozivaju na odgovornost za svaki krivi korak. Produktivnije bi bilo tu energiju utrošiti u donošenje pravih promjena.

Smatram da skakanje od jedne moralne panike do druge još više sjecka našu već skrhanu koncentraciju te da oni koji urlaju po internetu ne provedu više od nekoliko minuta istraživanja fenomena protiv kojeg se bore. Takva atmosfera i rascjepkanost uma još više potiču polarizaciju i ekstremizam, koji su već pali na plodno tlo društvenih mreža, a neupućenost i potreba da se bude u toku ih održavaju dobro nahranjenima.

Manjak koncentracije u (pre)ispisivanju povijesti

Prije nekog vremena njemačka izdavačka kuća Ravensburger Verlag povukla je iz tiska dvije svoje dječje knjige inspirirane djelima Karla Maya o Winnetouu, autorovoj fabrikaciji indijanskog junaka, a koje su izašle istodobno s novim njemačkim filmom „Mladi poglavica Winnetou”. Na takvu ih je odluku ponukala reakcija ranije spomenutih dušobrižnika, koji su opalili govoriti o kulturnom prisvajanju Karla Maya, koji nogom nije kročio na američko tlo tijekom pisanja svojih djela, a kamoli upoznao nekog sjevernoameričkog starosjedioca i to se iz perspektive očiju iz 21. stoljeća čini strašno problematičnim.

No, ovdje se moramo vratiti na 19. stoljeće i klimu u kojoj Karl May stvara svoje junake. Njemačka, rodna zemlja Karla Maya, u jeku je kolonijalnih osvajanja, poput ostatka zapadnog dijela Europe. Karl May sanja o pustolovinama na Divljem zapadu i pretvara ih u književna djela koja su onda obilježila stoljeće i pol njemačke (dječje) kulture.

Pretpostavka je kolonijalnih osvajača da sa sobom drugim kulturama donose civilizaciju dok ih zapravo tlače. U 19. stoljeću tijekom romantizma u književnosti se javlja pojam plemenitog divljaka, pripadnika nekog starosjedilačkog naroda koji zbog manjka kontakta s modernom tehnologijom osvajača ostaje u (idealiziranom) kontaktu s prirodom te tome želi podučiti i (uglavnom bijelog) došljaka. Upravo je to uloga Winnetoua. Ako na to gledamo svojim (post)modernim očima, takve postavke su problematične i zrcale kolonijalna uvjerenja te Mayeve krive informacije.

Ipak, treba li otkazati Karla Maya, više od stotinu godina nakon njegove smrti? Treba li skroz ispočetka ispisati povijest i zanemariti itekako stvarno kolonijalno naslijeđe?

Kritičko sagledavanje prošlosti

Ako bojkotiramo autore i povijesne ličnosti koji su ostavili veliki trag u ljudskoj povijesti i odlučimo o njima ne pričati, dajemo li mlađim generacijama uopće mogućnost da kritički prouče ono što je došlo prije njih? Zašto „otkazivati” ako se može predstaviti i ono što je ostavilo nekog utjecaja i ono što je bilo u pozadini? Krenemo li čeprkati po velikim imenima umjetnosti, mogli bismo ostati bez puno utjecajnih djela.

Serviranjem propagande novim generacijama stvorit ćemo suprotan efekt od onoga kojem bismo trebali stremiti. Urlanjem o kolonijalizmu autora iz 19. stoljeća nećemo doći do stvarnih društvenih promjena koje u teoriji svi (internetski) aktivisti žele, već se samo stvara histerična i neorganizirana zbrka.

Kolonijalizam je problematičan, ali neosporan dio ljudske povijesti i takvog ga treba predstaviti. Gaf nekog živućeg umjetnika, naročito u današnje doba velike povezanosti i lažnog osjećaja da nas cijeli svijet sluša, treba se istaknuti u nadi da će doći do iskrene promjene, ali važnost serijala o malom čarobnjaku u pop kulturi, primjerice, nije ništa manja zbog toga što se napada J. K. Rowling. Stoga, nikad ne upoznajte svoje heroje.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.