Komentar: Baby Lasagna je učinio Eurosong važnim za Hrvate
Gledam Eurosong od svoje četvrte godine, kada je Doris Dragović u Izraelu pjevala legendarnu Mariju Magdalenu. Tijekom čitave osnovne i srednje škole vjerno sam pratila natjecanje, uključujući i Doru, te i dan-danas imam eurovizijske favorite koje volim pustiti kada srce zazebe nostalgija.
Redovito natjecanje gledam i zadnjih 6-7 godina. Nisam po tome nimalo posebna, uvijek sam imala partnere i u gledanju i u komentiranju tog kičastog, camp natjecanja koje nam svima ide na živce, ali ipak ne možemo bez njega i svake mu se godine jednako veselimo.
Ipak, ovogodišnje iskustvo Eurosonga bilo je drugačije od bilo koje druge godine. U siječnju sam mlako popratila objavu pjesama za Doru, ne očekujući previše nakon sada godina i godina iskustva ispodprosječnih rezultata i izbora. Ne sjećam se kada smo čvrsto stajali iza nekog našeg predstavnika, osim možda nekih klasika s kraja 90-ih i početka 2000-tih te veselice oko Mame ŠČ od lani.
Uvijek sam više bila dojma da se Eurosong doživljavala kao nešto nebitno do čega Hrvatima nije uopće stalo, pa nije to sport da cijela nacija prati i ujedini se. Jednaki dojam davao je i nacionalni izbor pjesama na koji se nije slalo prominentne izvođače s nekom jasnom pričom i željom, nego je Dora postala nacionalni festival sprdnje.
Strašno mi je bilo zbog toga žao, jer 1) sjećam se Dore s početka 2000-tih i 2) Eurosong sam doživljavala kao glazbeno svjetsko prvenstvo i mi se nismo nimalo trudili popraviti dojam o sebi, a što god vi mislili, Eurosong je natjecanje u kojem su na prvom mjestu imena država, a tek onda izvođača. Puno se posljednjih mjeseci pričalo upravo o nedostatku tih prominentnih hrvatskih izvođača izazvanom trulim sustavom koji bi uopće mogli dobiti priliku osmisliti način na koji prezentirati i sebe i posljedično državu.
Nema divlje odlučnosti
Ponosit smo narod, ali plahi i s ogromnim kompleksom inferiornosti. U posljednjih 30-ak godina naš se identitet rasipavao i ta prgava ponositost iskorištavala pomoću jeftinih, ali grubih političkih trikova i sad se kao svadljiva nacija ne možemo sami sa sobom sastaviti (što nam naši političari, evo, na dnevnoj bazi i sami serviraju pa ih mi i dalje nagrađujemo). Nemamo onu divlju odlučnost kakvu imaju Francuzi koji na ulice izlaze za svaku sitnicu, a i kod tih izlazaka na ulicu smo opet podijeljeni.
Onda dođu neka velika natjecanja i mi mali postanemo ogromni i tvrdoglavo ujedinjeni. Inače su groznične atmosfere uvijek bile rezervirane za sportska natjecanja, prvenstveno nogomet, ponekad rukomet ako nam je baš dobro išlo, a tek nešto sitno za neke dobre Olimpijce. Sjetimo se u takvim trenucima da hej, i mi nešto vrijedimo, imamo talenata u svim tim trulim sustavima protiv kojih se ne znamo boriti. Često mi je išlo na živce što se nacionalna grozničavost uvijek čuvala samo za sport, a rijetko ili gotovo nikad za bilo koju drugu granu zabave. I onda smo ove godine dobili Baby Lasagnu.
Navijačka groznica u dijaspori
Prošle sam godine postala članicom hrvatske dijaspore i to one koja Eurosong mora gledati u 5 ujutro želi li sudjelovati uživo. Hrvatsku sam groznicu pratila i još je uvijek pratim s druge strane planeta i ne mogu se načuditi koliko je narod stao iza jednog našeg glazbenika na Eurosongu. Takvo sam nešto čekala gotovo svoj cijeli život. Iako smo lani dobili mali predokus s Letom 3 i njihovom jednako upakiranom eurovizijskom pričom, Baby Lasagna je nadogradio dojam i dogurao do našeg povijesnog drugog eurovizijskog mjesta.
Neću ulaziti u rezultat, žirije i pravednost jer se ne razumijem dovoljno u glazbenu kritiku da bih mogla nešto čvrsto tvrditi i iza toga stajati, ali hoću komentirati i uživati u pažnji koju je naš eurovizijski predstavnik dobio ove godine.
Savršen recept
Samozatajni Marko sa svojim je timom smislio savršenu juhu za svoj narod, ni ne sluteći koliko smo je bili gladni. Elementi hrvatske kulture u njegovom eurovizijskom paketu prštali su na sve strane na upečatljiv, a istovremeno samozatajan način (tabletići posvuda! neonske domaće životinje u pozadini rock pjesme! elementi folklora u koreografiji!), a to je nešto što provjereno dobro prolazi na Eurosongu i što mi nikako nismo uspijevali uspješno izvesti (sjetimo se onog žalosnog neautentičnog pokušaja klapskog pjevanja na eurovizijskoj pozornici).
Ovoga je puta to upalilo jer je od samog početka bilo očigledno da sam Marko duboko vjeruje u svaki od tih elemenata te da će na njima inzistirati. Hrvatska je publika odmah prepoznala tu njegovu autentičnost i vjeru u vlastitu pjesmu, a onda je to ubrzo prešlo i na europsku publiku. I onda smo opet ostali drugi, sintagma „srebro zlatnog sjaja” naveliko se baca po internetu i organizira se doček na glavnom zagrebačkom trgu. Priča koju smo već stoput vidjeli i zbog koje onima izvana vjerojatno djelujemo blesavo – zašto slavimo drugo mjesto, odnosno u neku ruku gubitak?
Zato što ako nas već drugi neće priznati, barem ćemo se s vremena na vrijeme u grozničavosti koja je kao neko buđenje priznati sebi samima; zato što smo toliko navikli na podobnost i nepotizam da kada izvire neki realni talenti koji žestoko rade i pokazuju ogroman trud te ljubav prema svojoj zemlji ne možemo ne osjetiti brže kucanje naših malih hrvatskih srca; zato što su to jedini trenuci u kojima svi osjećamo jednako domoljublje u njegovoj, usudila bih se reći, najčišćoj formi.
Je li Eurosong zbilja toliko važan za Hrvatsku? Sudeći po reakcijama ljudi, je. Osobno oduvijek vjerujem u to, a očito i ostale države koje sudjeluju na natjecanju. Sada smo samo konačno dobili predstavnika koji je uspio uvjeriti čitavu naciju da joj treba biti stalo do Eurosonga ako već sudjeluje u natjecanju.
