CHERNOBYL 1986: Rusi uzvraćaju udarac

Nakon što je 2019. godine na HBO-u izašla serija Chernobyl u režiji Craiga Mazina, javnost je odjednom postala zaluđena onime što se dogodilo 26. travnja 1986. u Sovjetskom Savezu, na sjeveru Ukrajine. Mnogi su istog trenutka rezervirali karte za put u Černobil, a svoje su iskustvo nerijetko podijelili s drugima.

Eksplozija 4. reaktora černobilske nuklearne elektrane već dugo predstavlja svojevrsni misterij. Što se zapravo dogodilo toga dana i tko je uzrokovao nesreću, pitanje je o kojem se naveliko diskutira, no odgovor nije toliko jednostavan. Osim što je ovaj nemili događaj potaknuo kreiranje mini serije koja je uvelike ispunila svoju primarnu, edukativnu svrhu, Rusi nisu dugo izdržali te su se ove godine odlučili uhvatiti u koštac s Amerikancima i na velikom platnu iznijeti svoju priču.

Priča o vatrogascu i junaštvu

Ruska verzija černobilske katastrofe u prvi plan stavlja život vatrogasca Alexeya Karpushina, čiju je ulogu utjelovio sam redatelj Danila Kozlovski. Mladi vatrogasac spremao se za odlazak u Kijev, no eksplozija u nuklearnoj elektrani u Černobilu prisilila ga je da ostane u Pripjatu i pomogne svojim kolegama. Neki od njih ostali su zarobljeni na krovu postrojenja gdje se bitumen počeo topiti, a Karpushin ih je jedva uspio izvući. Premda je završio u bolnici zbog radijacije, ubrzo je pušten te se priključio timu volontera koji su trebali otvoriti ventil za vodu ispod reaktora da bi se spriječila još jedna potencijalna eksplozija. Zauzvrat im je ponuđen tretman u Švicarskoj nakon obavljenog posla.

Karpushin je tek nedavno saznao da ima desetogodišnjeg sina Alexeya, s Olgom (Oksana Akinšina), ženom koju je prije deset godina napustio, rekavši joj da odlazi u Kijev. U vrijeme eksplozije, mali Alexey zajedno s prijateljima bio je u blizini elektrane te je i kratkotrajna izloženost radijaciji uvelike naštetila njegovu zdravlju. Stoga se prilika za putovanje na liječenje u Švicarsku činila kao lutrija te je Karpushin bio spreman riskirati sve kako bi se njegov sin što prije oporavio.

Karpushin je uspio izdržati i ronjenje na visokoj temperaturi te iznimne količine radijacije kojoj je bio izložen te je tek na kraju zaprimljen u bolnicu kao pacijent koji je zbog apsorbiranog radioaktivnog zračenja proglašen opasnim po okolinu. Teško da bi u takvim uvjetima mogao preživjeti, no to je tema za neku drugu diskusiju.

Fokus na lika, a ne na samu katastrofu

Premda sam imala velika očekivanja prije gledanja filma, naposljetku mogu reći da me nimalo nije oduševio. Koliko su god filmski kritičari zamjerali seriji pretjeranu dramatičnost, manjak vjerodostojnosti, a osobito američku produkciju, odnosno to što su uloge pripale Amerikancima, a ne Rusima, serija je daleko bolja i kvalitetnija od ruske ekranizacije.

Film se previše bazira na jednome liku, a premalo na samoj tragediji, zbog čega izostaje sama svrha filma koji je trebao zagrepsti pozadinu katastrofe i fokusirati se na iznošenje istine. Ne znam je li kod kreiranja filma problem bila diskutabilna povijest koju je čak i redatelj želio zataškati ili nešto drugo, ali ovo zasigurno nije priča o Černobilu, o najvećoj nuklearnoj katastrofi u povijesti, o najvećoj ljudskoj pogrešci i pokušaju prešućivanja nadležnih.

Eksplozija u Černobilu tek je popratni događaj o kojemu se ne vode gotovo nikakve rasprave, a gledatelji ne dobivaju nikakav uvid u ono što je prethodilo katastrofi, niti se upoznaju s događajima koji su uslijedili. Navučen je zastor i priča je ispričana jednodimenzionalno, zanemarujući krivce i žrtve koje su nerijetko tek počele živjeti. Zanimljivo je da u pokušaju prenošenja vlastite priče Rusi odluče kopirati Amerikance i „posuditi” pojedine scene. Vjerojatno su u tolikom očaju da naprave nešto svoje bili prisiljeni okititi se tuđim perjem. Ipak su prošle dvije godine od izlaska serije koja je zaludjela čitav svijet.

Serija bez lažnog glamura

Svjesna sam da film nije remake serije, niti je to namjeravao biti, no zašto, kada imate sredstva, potencijalno odličnu glumačku postavu i autentičnu scenografiju, odlučite kreirati fiktivnu priču i likove te ih staviti u kontekst same katastrofe i pokazati nimalo skepticizma prema tome kako će ljudi prihvatiti vaše djelo.

Unatoč tome što su posljedice same eksplozije u seriji hiperbolizirane, ona nam daje bolji uvid u prirodu događaja i onoga što se zaista događalo iza kulisa. Tako iskreno i neglamurozno prikazivanje važnog djelića ljudske povijesti uvelike utječe na podizanje ljudske svijesti i poticanje publike na propitkivanje moralnosti moćnika koji drže sve konce u svojim rukama.

Pokušaj zataškavanja ovakve velike katastrofe naposljetku se pokazao kao dvosjekli mač, jer su, s ciljem da održe svoj ugled i odgovornost prebace na treću osobu, živote brojnih nedužnih ljudi svjesno stavili na kocku, dok su istovremeno mogli poduzeti mjere evakuacije koje bi u konačnici dovele do manjeg broja žrtava i kasnijih deformiteta uzrokovanih radijacijom.

Također, velika je prednost serije što radnju bazira na knjizi bjeloruske književnice Svetlane Aleksijevič „Černobilska molitva” koja sasvim iskreno iznosi svjedočanstva ljudi koji su u to vrijeme živjeli u Černobilu ili okolnim mjestima.

Nedostatak znanstvenih činjenica

Dakle, ono što nedostaje filmu kako bi educirao ljude o važnosti sjećanja na Černobil i usmjeravanja ka korištenju obnovljivih izvora energije, jer uvijek postoji opasnost od ponovne eksplozije nuklearne elektrane, korištenje je znanstveno potkrijepljenih činjenica.

Premda sam očekivala da će film gledateljima ponuditi objašnjenje za ono što se dogodilo i kakvih je enormnih razmjera nesreća zapravo bila, odgovori su nažalost izostali. Vjerujem da oni koji nisu pretjerano upućeni u sam događaj nikako nisu mogli dobiti dojam o njegovoj stvarnoj veličini te će smatrati da je černobilska katastrofa bila samo kap u moru nemilih povijesnih događaja. No, neće znati da su životinje zbog apsorbirane radijacije morale biti likvidirane ili da su stradalima ozljede u početku sanirali mlijekom jer liječnici nisu znali da su one uzrokovane radioaktivnim zračenjem.

A što se dalje dogodilo s tim ljudima i njihovim potomcima, Černobilom i Pripjatom koji su bili najviše pogođeni radijacijom i kako se naposljetku uspjela sanirati katastrofa? Sve je to manje važno.

Film koji je mogao biti daleko bolji

Velika je šteta što Kozlovski nije bolje iskoristio činjenicu da je Černobil dio ruske povijesti i da bi kao Rus trebao prihvatiti kolektivnu odgovornost te iskreno prikazati ono što se dogodilo tog kobnog 26. travnja 1986., a ne izmišljati likove, prikazivati protagonista kao neustrašivog junaka i u sve to nekako ukomponirati ljubavnu priču. Film sam po sebi nije ni toliko loš, koliko se očajnički pokušava referirati na stvarni događaj, naposljetku ga stavljajući u drugi plan.

Jasno je, ovo nije dokumentarac, no događaj nije izmišljen, još uvijek se osjećaju njegove posljedice, a njih će na vlastitoj koži osjetiti i još mnogo naraštaja koji slijede. Velik je propust ruske kinematografije prikazivati jedan važan dio svoje povijesti tako suhoparno i nedorečeno.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.