Istaknuto
03.07.2020.

Vrijeme čitanja: 12 minute Pratili smo predviđanja pa smo odlučili izdvojiti i prokomentirati programe za kulturu onih koji već danima krase vrh anketa mnogih portala.

01.07.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Glazba

Komentar na recenziju – „Chromatica” (Lady Gaga): Dojmovi su se slegli tjedan dana od izlaska albuma

05.06.2020. Patrik Horvat"Chromatica" [album cover]
Vrijeme čitanja: 6 minute

Lady Gaga je izdala novi album. Velika je to stvar za pop, za fanove, za svijet glazbe općenito. Šesti. Popu svojstveno, uz puno previše uložene love, uzbuđenje se gradilo mjesecima. Stupid Love je iscurio valjda mjesec-dva prije, tada nepoznatog datuma izlaska, i već onda razočarao. Sletjeli smo na „Chromaticu” prošli petak i od tada se osjećam kao manjina među fanovima jer nisam oduševljen izdanjem.

Općenito je nezahvalno išta u životu raditi na brzinu, tako i recenzirati izdanja. Ovaj će članak služiti kao nastavak/protuteža iskrenom i brzinskom (koliko god je moguće objektivno gledati) komentaru kolege Igora. Sad kad se sve malo ohladilo, ovo zbilja je najmanje dobar Gagin album. Mislio sam to po prvom slušanju, mislim to i danas, ali dojam se blago promijenio.

Pričajmo malo o tome.

Kolega Jurilj je u međuvremenu pokleknuo, tako sam i ja. Potencijalni hitovi su se iskristalizirali. „Chromatica” je jednostavno suviše zarazna da se ne uvuče pod kožu, ali to je pritom ne čini kvalitetnijom nego što jest. Velika količina emocija upakirana je u prolazne, ali vrlo zarazne hitove, koji će invazivno okupirati uši, jedan za drugim, ostavljajući vas zbunjenima. Što vam se zbilo s ukusom…

I dalje upitna inozemna pop kritika 2020.-e?

Nedavno sam vam predao članak o novom albumu Due Lipe, „Future Nostalgia”, kojeg je inozemna kritika, kao i manje zahtjevna publika, bez razmišljanja obgrlila. Prokleo sam se očito, Gagu su tek nešto manje nahvalili. Shvatio sam da ocjene izdanja jedne godine ovise o kvaliteti drugih, u žanru izdanih iste godine, što zbilja nema smisla. 2020. je činjenično slaba u popu, stanje kreativnosti je na niskim granama. Da stvar bude gora, tome ne pomažu ni drugi popularni žanrovi – najprije trap, reggaeton, rap, r&b, koji svi redom postaju sve homogeniji i manje izazovni te reciklirani. Da ne govorim o prokletstvu sampleova.

Pop spašavaju rizično miješanje žanrova i spajanje naizgled nespojivog, nova imena i senzacije, ali fali esencije. S novim albumom Lady Gaga nije iznimka navedene kritike žanra, ali začudo ima prosječan Metacritic rezultat od 78/100. Tim rezultatom „Chromatica” sjeda među najhvaljenija joj izdanja (uz „A Star is Born” i „The Fame Monster”). Također, album ima najvišu prosječnu ocjenu slušatelja na istoj stranici, što samo pokazuje da se kvarenjem popa kroz godine smanjuje i zahtjevnost publike tj. da se ista prilagođava, jer je većina lijena istraživati kvalitetniju glazbu. Nekad se Keshu i Katy Perry kritiziralo da stvaraju jeftine, prejednostavne pjesme, danas to sve prolazi bez problema. Stvarno je upitno ako je ikome „Chromatica” bolja od „The Fame Monster”. Da, kritika je subjektivna, ali postoji dobra i loša glazba, kao što postoji i ukus. Samo oni koji se svoga potajice srame, kažu da se o istima ne raspravlja.

Sud, dakle, ide dalje… Od obećanog povratka formi, pop Lady Gage “kakvu poznajemo” i sličnih gluposti, dobili smo hrpu kratkoročnih hitića, puno manje zanimljivih tekstova i nejasnih ciljeva. Kreativa se razvodnila, ali stil je tu negdje.

„Psihoterapija kroz ples kao lajtmotiv albuma”, rekao je Jurilj. Ako ćemo tako, dosta je slaba terapija. Ono što mi je osobno bilo šok je da Lady Gaga nije producent niti jedne pjesme na albumu (izuzev nepotrebnih i zbunjujućih uvoda, Chromatica I, II i III). Moja je pretpostavka da je to bila odluka diskografa, jer čisto sumnjam da bi Gaga svojevoljno napravila album toliko produkcijski nepoticajan, nedostatan i redundantan.

Famozni planet Chromatica

Na planet Chromaticu slijeće se prvim od spomenuta tri uvoda i stvara čudnu James Cameron/Star Wars ušnu senzaciju. Podiže očekivanja koja se onda rasplinu već s drugom – Alice. Površina planete nije zemljana već veliki plesni podij koji je tek povremeno pun. Kako kaže, za isti se taj podij borila. Apsolutno jasno, nezaobilazna je na party playlistama, ali osobno sam je uvijek gledao kao više od toga. Sama Alice je suviše direktna da bi bila zanimljiva, a oni koji su njene starije pjesme voljeli slušati zbog višeslojnosti, ostaju zakinuti. Sve je tu, proizvod je prejednostavan, a Gaga još traži to nešto.

Stupid Love bi s drugim tekstom bio puno veći hit, ovako je samo neozbiljan Do What U Want 2.0. Produkcijski najjača s albuma, zapravo ispada smiješna. Rain On Me je očigledan one-way-ticket do lakog broja 1 (hvala Ariana Grande), ali ima daleko više smisla nego pola izdanja. Hit za pola jednog kišnog ljeta, klavijaturama i basom raspamećuje. Bez puno okolišanja puni podije, a miks dance-popa, disca i housea u konačnici zvuči upravo onako kako treba zvučati sasvim generički pop koji se počinje smatrati dobrom popularnom glazbom.

Free Woman je od neodoljive house bombetine iz neizdane verzije odrađena kao još jedan prolazni broj s previše pauzica za ples. Svejedno je i dalje himnična i porukom važna. Fun Tonight bi trebao udariti ravno u srce svu našu usamljenost, bili mi u društvu ili ne, i podsjetiti na loše romantične odnose, ali ne nailazi na uspjeh. Nada se vraća još jednim uvodom koji prelazi u 911, toliko nepravedno zaraznu, da se mogu samo nadati da vam ukućani ne znaju dobro engleski, jer refren je: „The only enemy is me, pop a 911”. Luckasto i bedasto, tamno i tragično.

U hitu je zamka

Iznenađenje albuma je, ne baš očekivano, Sour Candy – suradnja s BLACKPINK. Očekujem spot s astronomski visokim budžetom i dojmljive vizuale te girl power. Sour Candy je pravi ear worm, house bombončić koji ćemo jako dugo žvakati. BLACKPINK su zbilja živa sila, kreacija tuđeg uma, ovdje zanimljivije nego inače. Kolega Igor je ovakav zvuk nazvao bezdušnim, što je dosta grubo rečeno, ali opravdano. Barem onoliko bezdušno, koliko je zavodljivo i erotično. Ovo je pjesma gdje bol, kao motiv albuma, nastupa pod maskom i to ruku pod ruku s poznatim joj kamufliranjem istine u dvosmislene poruke. Gaga kontrolira i navigira te joj, kao ni Ariana Grande, BLACKPINK nisu potrebne. Njeni promukli i dublji vokali, pojačani s malo efekata, lako osvajaju. „Unwrap sour candy”, i dovoljno. Proračunato kratko za sve brojke koje joj pripadaju ili možda ne.

Nakon kvazi euforične Enigme, doći će Replay, hit u nastajanju kakav ne bih očekivao od Gage već od Due Lipe. Ne bih rekao da je to kompliment, ali uz Sour Candy  predstavlja možda čak najinteresantniju stvar na albumu. Spori razvoj, teške riječi i optužbe eksplodirat će na još jednom plesnom refrenu, a linija basa razvaliti. PTSP pretvoren u pop zlato.

Ultra, gdje si?

Žanrovski je „Chromatica” nešto poput Eurovision Song Contest EDM-a u electro pop ruhu. To je posve očigledno na Sine From Above s Eltonom Johnom. Lijeno napisanoj, dobro otpjevanoj pjesmi u kojoj bi produkcija trebala gorjeti, a zapravo joj je najveći neprijatelj. Sve zajedno zvuči dosta mlako za Gagu, a Elton spašava stvar. To naravno nije sve, tu je i krajnje nepotreban DnB most. Remiks za Ultru na vidiku?

Kako to inače Gaga napravi, svaki super hit zvuči tri puta bolje akustično. Međutim, „Chromatica” to nije ponudila. Pjesme su sve redom bengalice. Kako kaže producent Blood Pop, na planetu Chromatica nema balada. To je planet gdje ništa nije više vrijedno od nečeg drugog. Gdje nema tuge, nema nejednakosti, nema nasilja. Samo ljubav, dobrota i ples. Čitate između redaka? Treba li i album tako gledati? Da nije svaka pjesma manje vrijedna od druge. Ne.

Daleko najveće razočaranje albuma je konačna verzija pjesme Babylon, ona je imala potencijal najbolje stvari s albuma. U najmanju ruku je hommage Madonninoj Vogue sa zborom koji podsjeća i na njene hitove 80-ih. Za utjehu se nadam da Babylon Haus Laboratories verzije nije samo trač (iako pjesma govori upravo o tome). Strut it out, walk a mile! Kako je Babylon trebao zvučati, uvjerite se sami.

Obećanja vs. razlike u percepciji

Slant Magazine je pisao da „pjesme (na albumu) samo zagrebu površinu (neke) dubokoumnije ideje prije nego što se vrate natrag sasvim bazičnim pop klišejima”. I to je glavni problem albuma, – ostavlja slušatelja zbunjenim, što ne priliči Gaginoj diskografiji. „Chromatica” je kao trenutak u izlasku kad odlutaš u glazbu, vidno pripit_a i kontempliraš nad životom pod svijetlima kluba i častiš podij kojom iskrenom suzom.

Kontradiktorno kreiranom uzbuđenju da će album puno dati, zapravo je dao više njoj, nego publici. I možda je to sasvim u redu, ali zašto onda ne zvuči sretnije? Nakon soundtracka za film „A Star is Born”, „Chromatica” je glazbeni podbačaj. Izdanje je suviše ujednačeno, uzbuđenje je konstantno do te mjere da zapravo oguglate na isto, a pamtljivost stvara tek privid stvarnog sviđanja. Pjesme sve od reda žele biti velike, ali nije ovo „ARTPOP” pa da je svaka zbilja zanimljiva i glazbeno i tematski drugačija.

Osobno ne vidim „Chromaticu” kao pokušaj haranja svjetskim ljestvicama, kako kaže Jurilj, ali zvukom se može naslutiti pokušaj. Album je trebao biti pun boja, različitosti, a na kraju je obojen samo boli.

Srećom, objašnjenja su data. Za one koji žele znati više predlažem da pogledaju Chromatica intervju gdje Zane Lowe i Gaga prolaze kroz album. Nakon tih sat vremena album ćete bolje shvatiti, ali to ne mijenja činjenicu da je ovo najmanje privlačan Gagin album. Odmah do „The Fame”, kojeg vrhunski, legendarni pop singlovi dižu u visine, a ostale pjesme vraćaju na zemlju. „Chromatica” vidi Gagu kao umjetnicu i individuu velikog razumijevanja svojih emocija, psihe, prošlosti, borbi, stvarnosti i snova. Izdanje prožimaju tuga i razočaranja kroz svaku pjesmu, što, na ovakav način predstavljeno, jako kvari zabavu.

(Visited 202 times, 13 visits today)

Komentari