Darijan Ivezić: Mladi glazbenik autoritet postiže znanjem, kvalitetom i argumentima

Darijan Ivezić (25) mladi je glazbenik koji uspješno spaja klavir, dirigiranje i aranžerski rad. U klasi red. prof. Uroša Lajovica završava diplomski studij dirigiranja, unutar kojeg ostvaruje nastupe sa Zagrebačkom filharmonijom te ansamblom Muzičke akademije i Akademije dramske umjetnosti na Akademiji Franz Liszt u Budimpešti. Dobitnik je Dekanove i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Umjetnički je voditelj zbora „Cappella Coda“ od rujna 2011. godine te dirigent gudačko-perkusionističkog ansambla „Con legno“.

Kako izgleda studij dirigiranja i koliko se studenata na njega upisuje?

Studij je najsličniji onom teorije glazbe, sa svim predmetima poput solfeggija, harmonije, harmonije na klaviru, polifonije, glazbene oblike, uz dodane dirigentske predmete (dirigiranje, sviranje partitura, poznavanje operne literature i orkestar) koji čine bazu studija. Kada sam upisao studij na Muzičkoj akademiji, u srpnju 2009. godine, studij je trajao 5 godina (kao što traje i sada, samo je tada bio podijeljen na 4 godine preddiplomskog studija i godinu diplomskog studija, a sada je integrirani studij) i bilo je ukupno pet studenata dirigiranja. Danas je studenata gotovo dvostruko više, broj je dosegao svoj maksimum prije dvije akademske godine (kada sam diplomirao) kada je bilo 12 studenata dirigiranja. Upisna kvota je 3 studenta, na oba dirigentska smjera (dirigiranje i zborsko dirigiranje), što rezultira maksimum od 15 studenata, no praksa je najčešće bila jedan ili najviše dva studenta na godini.

Koliko Vas je Vaše fakultetsko obrazovanje pripremilo za posao dirigenta?

Kako je studij zaista opširan i uvelike priprema studenta za daljnji rad, mogu slobodno reći da je jedan mladi i „svježe diplomirani“ dirigent spreman uključiti se u profesionalni svijet. Ali (kako uvijek postoji ali!) stvar je pojedinca koliko će raditi na sebi za vrijeme studija, a posebno nakon diplome. Jer, velika je konkurencija u svijetu klasične glazbe, posebno u Hrvatskoj kao relativno malenom glazbenom svijetu (što je jedan od argumenata za nešto manji broj studenata, ali kvalitetnijih). Naime, sâm sam dobio priliku na zadnjoj godini studija pridružiti se (prvo honorarno, kasnije kao stalni član) ansamblu Opere HNK u Zagrebu gdje sam mahom surađivao s kolegama starijim od mene 20 i više godina. Bez zdravog i kvalitetnog temelja stečenog na studiju i svakodnevnog i cjelodnevnog rada i istraživanja, ne bih to uspio. A to savjetujem i svim mlađim kolegama na studiju – ne samo dirigiranja, nego svih umjetničkih studija, pa i društvenih, prirodoslovnih itd. – rad na stručnom aspektu pojedinca tek počinje diplomom!

S kojim ste orkestrima surađivali u svome dosadašnjem radu?

Kao dirigent sam surađivao s orkestrom Muzičke akademije (izvedba opere “Slavuj” Igora Stravinskog u travnju 2013.), s Varaždinskim komornim orkestrom (kao sudionik seminara svog mentora Uroša Lajovica u rujnu 2012.) te s kolegom sa studija sa Zagrebačkom filharmonijom, s kojom sam surađivao i kao aranžer te s komornim studijem u veljači 2015. (izvedba “Priče o vojniku” Igora Stravinskog). Kao aranžer sam surađivao i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, s kojim ću ostvariti i cjelovečernji profesionalni debi sredinom travnja ove godine. Također, operom “Mimi” ostvarujem i profesionalni operni debi s komornim ansamblom Opere HNK u Zagrebu.

Je li Vam teško zadobiti autoritet s obzirom na Vaše godine?

Godine su neizbježne, ali autoritet se, i iza toga apsolutno stojim, postiže znanjem, kvalitetom i argumentima. Autoritet baziran na glasnoći, prijetnjama i sl. nije autoritet, već teror, neovisno o godinama. Naravno, kao mladi umjetnik, posebno dirigent ili režiser, više se valja dokazati i pokazati, ali to je i dodatni izazov. Kao što rekoh, velikim radom na svojim znanjima, a posebno neznanjima, mladi glazbenik se razvija i time dobiva autoritet.

Koja je razlika između dirigiranja suvremene glazbe i djela primjerice bečkih klasika?

Pristup partituri (onaj kod kuće) je jednak – naravno, ovisno o pojedincu, neki uče svirajući na klaviru, neki apsolutnim sluhom samo proučavajući partiture, neki kombinirajući oba pristupa. Ali svako djelo, bilo za dva instrumenta ili najveći, mahlerovski, simfonijski orkestar, zaslužuje maksimalnu studioznost. Tu dolazi poznavanje instrumentacija i posebno glazbenog stila(!) što onda usmjerava pažnju na druge stvari pri pripremanju partiture. Naravno, kod glazbe nastale u 20. i 21. stoljeću velike su metričke promjene što otežava dirigentski dio posla, ali i svirački, jer zahtjeva veću koncentraciju, tako da je na tome naglasak u takvim partiturama. Što se može očitati i na rock skladbama od ’70-ih godina, posebno progresivnom rocku, poput Camela, Deep Purplea i sl.

Imate li tremu pred Vaš dirigentski debi u HNK u Zagrebu?

Trema uvijek postoji, naravno, a posebno kad je nešto prvi put. Ali izuzetno se veselim, posebno jer sam već preko dvije godine član ansambla HNK i poznajem kolege iz orkestra, soliste i sve suradnike. Ipak sam po zvanju dirigent i velika je stvar dobiti priliku u najvećoj opernoj kući u Hrvatskoj – na čemu sam zahvalan prvenstveno ravnatelju Opere, mo. Nikši Barezi. Izuzetno se radujem, posebno jer dugi niz godina poznajem kolege soliste, s nekima sam kroz taj period i intenzivnije radio (Leon Košavić, Gorana Biondić Ruško i Mia Domaćina).

Kako ste se pripremali za Verrieresovu operu “Mimi”?

Kako je premijera bila u siječnju ove godine, još od studenog 2015. imali smo muzičke i režijske probe i sama kompozicija se već svima „uvukla pod kožu“. Zanimljivo je kako su „ne-operni“ solisti trebali nešto dulji period kako bi se ta vrlo komplicirana i nesvakidašnja glazba „primila“, ali su je se nakon par mjeseci neizvođenja lakše prisjetili. Veselim se ponovnom iznošenju „Mimi“ pred publiku, mislim da je djelo interesantno, pa i intrigantno svima, a posebno mlađoj generaciji (srednjoškolcima i studentima).

Što možete reći o glazbi te opere?

Opera „Mimi“ je bazirana na operi „La bohême“ Giaccoma Puccinija, ali provučena kroz prizmu pop-glazbe, funka i najviše elektroničke glazbe. Suvremeni izraz Frederica Verrièresa stalno se isprepliće sa snimkama Puccinijevog djela, što u originalnim verzijama (izvođača poput Lucciana Pavarottija, Mirelle Freni, Anne Netrebko itd.), a što transponirane, ubrzane ili usporene. I ta kombinacija osnovnog Puccinijeva materijala i razrade istog je, s glazbenog aspekta, izuzetno zanimljiva. A kompozitorova ideja da Puccinijevu glazbu provuče kroz razne stilove, jezike (pjeva se na njemačkom i talijanskom uz govorni tekst na hrvatskom) i interprete, od kojih su pola operni pjevači, a pola tzv. pop-glasovi, meni se činila zanimljivom od prvog susreta s djelom, na premijeri francuske podjele 2014. godine.

Kako će izgledati Vaše pripreme posljednjih nekoliko dana pred premijeru?

Kroz zadnji tjedan imamo drugi u nizu pokus s instrumentalnim ansamblom, tzv. sjedeću probu (njem. Sitzprobe) te jedan „prohod“ režije uz klavir, kako bismo prošli sav govorni tekst te potom slijede dvije izvedbe, u petak i subotu. Najvažnije je proći čim više u kontinuitetu, kako bi osjećaj pred predstavu već bio poznat. Posebno kad je riječ o kompliciranijem djelu kao što je „Mimi“.

S kojim bi orkestrima voljeli surađivati u budućnosti?

Već i sama stvar što sam kao 25-godišnji dirigent uspio ostvariti debi s ansamblom opere HNK te sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u njihovom ciklusu „Bajsić u 8“ velika je stvar. Tko zna kuda će život odnijeti, što privatni, što poslovni. Naravno da svaki mladi umjetnik ima velike želje i aspiracije, ali teško je reći iz ove perspektive. Kao član zbora sam surađivao s mnogim dirigentima, ali pamtim velike dirigente poput Riccarda Mutija i Valerija Gjergijeva. Ali prvi nastup u dvorani Lisinski, što mi se kao djetetu iz manjeg mjesta urezalo u pamćenje, bio je s kolegom Ivanom Repušićem, koji danas uživa respektabilnu karijeru u inozemstvu, posebice u Njemačkoj. Bila bi mi čast dostići njegovu profesionalnu razinu, to bi bio veliki kompliment kao još jednom uspješnom hrvatskom dirigentu. Naravno, uz veliku čast mo. Barezu i sad nažalost pokojnom Vjekoslavu Šuteju, koja su obojica imali velike uspjehe na inozemnoj opernoj sceni.

Postoji li neko djelo koje bi voljeli dirigirati?

Postoji mnogo, mnogo djela koje bih kao dirigent htio iznijeti s kolegama glazbenicima, ali i publici. Nekoliko je velikih opernih naslova koje uz snimke slušam čim god stignem i koje uživam izrađivati kao korepetitor, poput opera: “Tosca”, “La Bohême”, “Cendrillon”, “Der Rosenkavalier” itd., a tu su i veliki simfonijski i vokalno-instrumentalni klasici poput Brucknerovih i Mahlerovih simfonijama, te Verdijevog, Mozartovog i Brahmsovog rekvijema.

Kako bi klasičnu glazbu približili mladima u Hrvatskoj?

Zagrebački orkestri i instrumentalni ansambli već dugi niz godina održavaju koncerte s najvećim simfonijskim i opernim hitova u dvorani Lisinski, kao i na otvorenom. Mislim da je to izvrstan pristup. Svakako treba naglasiti suradnju s glazbenim školama, ali i općeobrazovnim, posebno osnovnim školama te gimnazijama. Što više učenika voditi na izvrsne predstave u HNK (poput “Figarovog pira”, “La Bohême”, “Romea i Julije”, “Orašara” i sl.) te na vrhunske koncerte u dvorani Lisinski, kako domaćih orkestara, tako i stranih (veliki dirigenti i solisti godinama dolaze u dvoranu Lisinski). Čim više mladi slušaju klasičnu glazbu, to će se prije na nju „naviknuti“ i uz vodstvo njihovih profesora i mentora i razumjeti, a potom i zavoljeti. To je jedan divan svijet, kako često kažu – umjetnost najbliža Bogu.

Smatrate li da mladi u Hrvatskoj imaju dobar glazbeni ukus?

Ako je klasična glazba u pitanju – premalo je poznaju. Kad je zabavna glazba u pitanju, tu je zaista veliko pitanje osobnog ukusa. Nekima progresivni rock predstavlja najveću zabavu i užitak, nekima tzv. narodnjaci, dok treći uživaju u današnjim pop hitovima američkog područja. Osobno sam veliki ljubitelj glazbe pod utjecajem gospela i soula, što se danas nerijetko čuje u R&B pop uspješnicama, poput onih Jennifer Hudson, Beyoncé, pa i Brune Marsa i Jessie J. Ali zaista – svatko ima pravo na svoj ukus i stil koji ga najviše raduje. Samo – da je premalo klasične glazbe danas u ušima mladih, posebno srednjoškolaca i studenata (pa i onih na Muzičkoj akademiji!) – jest! I na tome radimo… polako, ali sigurno 🙂