„Djeca su kraljevi” (D. de Vigan): Samo jedan ‘story’ do katastrofe

„Granice intimnog pomaknule su se. Mreže cenzuriraju slike grudi ili stražnjice. No u zamjenu za jedan klik, jedno srce, uzdignuti palac, ljudi pokazuju svoju djecu, svoju obitelj, izlažu svoj život. Svatko je postao menadžerom vlastite ekshibicije, a ona neizbježnim elementom samoostvarenja.”

U najnovijem romanu Delphine de Vigan susrećemo se s temom nama itekako bliskom i poznatom – društvenim mrežama. Fenomen koji se tek polagano počinje pojavljivati u književnosti, što vezujem za njegov prebrzi rast, toliko brz da nije stigao ući u svijest kao nešto vrijedno „kulturnjačke” pažnje. No postalo je vrijedno. I to kao psihološki fenomen.

Mélanie

Roman prati u najvećoj mjeri Mélanie Claux, mladu ženu željnu pažnje, odraslu na reality showovima, gladnu roditeljske ljubavi i s manjkom samopouzdanja. Tipičan je primjer osobe koja je najbolji kandidat za ovisnost o društvenim mrežama na kojima, kako i sami znate, možemo fingirati vlastiti život, slagati ga kako želimo, stvoriti iluziju sreće i zadovoljstva, a kad se ne osjećamo dobro, jednostavno nećemo ništa objaviti.

Utjeha na Facebooku

Mélanie je tako kao mlađa fascinirano buljila u svaki reality show koji bi se prikazao na televiziji želeći jednog dana i sama u jednom takvom sudjelovati. To joj na kraju i uspijeva, ali završava neslavno jer ispada odmah na početku. Stvari se počinju zahuktavati kad se uda i rodi djecu. Nakon rođenja kćeri Kimmy usamljena i na rubu postporođajne depresije Mélanie izrađuje profil na Facebooku. Tamo nalazi po prvi put u svom životu ljude koji ju prihvaćaju i vole. Uvjetno rečeno.

YouTube

Tada već ‘zakačena’ na taj osjećaj upada u crnu rupu iz koje se više neće moći izvući. Za nju to, jasno, nikada i nije bila crna rupa, ali kako se roman raspetljava, vidjet ćemo da za mnoge druge ljude oko nje itekako jeste.

Nakon Facebooka otkriva YouTube i dječje kanale. Počinje snimati svoju djecu i kačiti videe na internet. Ne prolazi mnogo vremena i njezini slatki sinčić i kćerkica, Sammy i Kimmy, postaju male zvijezde platforme. Klikovi pljušte, komentari, lajkovi, a što nije zanemarivo – počinje pljuštati i lova. Kotač se zavrtio i više nije bilo povratka. Dolazi Instagram, svakodnevni storyji – djeca jedu, otvaraju poklone, idu u zabavne parkove… svaki korak je dokumentiran.

Nestanak

Sve je naoko idealno dok jednog dana šestogodišnja Kimmy ne nestane bez traga nakon igranja u dvorištu zgrade. Roman zapravo i počinje njezinim nestankom i pripovijedanje se odvija kroz policijska ispitivanja s digresijama u prošlost kako bi se objasnili motivi Mélanie Claux za izbor upravo takvog života i izlaganja vlastite djece javnosti u kojoj može biti i opasnih psihopata, pedofila ili čak ubojica.

Konačno prihvaćena

D. de Vigan vrlo precizno, ali bez previše filozofiranje prodire u psihu svojih likova tako da, barem u početku, itekako razumijemo Mélaniene porive za dijeljenjem na društvenim mrežama u mjeri u kojoj je to činila. Iako cijeloj obitelji njihov kanal na YouTubeu donosi ogromnu zaradu, negdje se između redaka osjeti da to nije bio glavni motiv. Ona je konačno sada bila prihvaćena, voljena, imala je zajednicu koja joj se divi. Baš kao zvijezdama showova koje je gledala kao dijete s roditeljima.

Clara

Uz Mélanie paralelno uplivavamo i u život policajke Clare koja se bavi slučajem nestanka male Kimmy. Iz pripovijedanja o njezinu odgoju i odrastanju uočavamo suprotnost u odnosu na Mélanie, ali i sličnosti. Clara je dijete aktivista, u njihovom domu murjak je bio negativac, sistem nešto što je zlo, ali kad je ona ipak izabrala mrsku im profesiju, roditelji su je, istina teška srca, ipak prihvatili. Čak su joj organizirali i proslavu kad je diplomirala. Mélanienu majku jednostavno nije bilo briga. U fokusu je vječito bila njezina sestra Sandra s djecom, a Mélanie nikad. Sličnosti između te dvije žene bile bi, usudim se reći, u odnosu prema roditeljima. Obje su snažno obilježene svojim odnosima s njima, ali nismo li u krajnjoj liniji to svi?

Baš poput krimića s Netflixa

Roman se razvija u maniri krimića i mnogo sam puta tijekom čitanja pomislila kako me podsjeća na mnoge krimi serije s Netflixa. Samotna istražiteljica koja ne stiže jesti, detaljna do kosti, noćima kopa po dokaznom materijalu, nije uvijek shvaćena i teško joj je održati partnerske ali i bilo kakve druge odnose. Slučaj nestalog djeteta, osumnjičeni, polako otkrivanje pozadine priče i na kraju rasplet, nadasve neočekivan.

Crvić realnosti

Upravo zbog svega spomenutog roman „Djeca su kraljevi” nećete moći ispustiti iz ruku. Ja nisam mogla. Usput sam se uhvatila više puta da neke dijelove čitam s grčem gađenja na licu, da imam želju izvući Mélanie sa stranice knjige i opaliti joj šamarčinu i poslati je na liječenje. Bila sam ljuta. Bila sam osupnuta i zgađena, ali isto tako je u meni rovario crvić koji me podsjećao na to da sam i – licemjerna. Taj me crvić vraćao u realnost u kojoj sam za Mélanie Claux na trenutke osjećala sućut.

Razumjela sam je. Poznat je i meni taj topli osjećaj kad se na neku objavu na društvenoj mreži počnu množiti lajkovi i komentari. Pa evo, provjeravat ću i reakcije na ovaj tekst jednom kad ga objavim. Ako ih bude malo, posumnjat ću da nije dobro napisan i sve moje znanje, trud i rad koji sam uložila učinit će se na trenutak nevažnima. Osjetit ću se jadno. U idućoj ću se sekundi lupiti po čelu i reći „koga briga”, ali problem s ljudima kao što je Mélanie (ona jest fiktivni lik, ali nažalost građena je na vrlo stvarnim profilima) je taj što su izgubili vezu sa stvarnošću. Ona doista cijelo vrijeme misli da ne radi ništa loše.

Influencanje kao prisilni rad

Nakon mnogo vremena pročitala sam doista aktualnu knjigu, knjigu koja nam suptilno (a i manje suptilno) servira opasnosti svijeta u kojem živimo. Influencanje je danas legitiman posao i ja protiv njega nemam apsolutno ništa (sumnjam da ima i Delphine de Vigan), ali sve dok to radite ne izlažući one koji nemaju svoj glas i nisu svjesno i odgovorno na to pristali (mislim da mačke srećom ne spadaju u tu kategoriju, njih ionako nije briga).

Ljudi nisu svjesni da je to isto posao, ponekad mnogo naporniji od poslova koje smo navikli tako zvati. Followerima sve izgleda zabavno i veselo, djeluje spontano i kao da je snimljeno u pet minuta i odmah okačeno na internet. Malo tko zna da se iza svake objave kriju sati snimanja, sceniranja, montiranja i tko zna čega sve ne. Ako sve to uzmemo u obzir, kanali i profili s malom djecom influencerima rubno su zakoniti.

Kakvo psihičko zdravlje ostavljamo svojoj djeci?

Delphine de Vigan u ovom romanu zadire i mnogo dublje. U slojeve o kojima možda ne razmišljamo kad polukatatonično vrtimo reelse po Instagramu – iz svega što saznajemo jasno je da mnogo te djece nema djetinjstvo, ono je dokumentirano i dostupno svima. Svaka njihova kakica, sramota, jelo, budalaština ispred kamere dostupna je milijunima, pa i milijardama ljudi. Dostupna je njihovim kolegama u vrtiću i školi, njihovim roditeljima… Pa sad zamislite opseg psihičkog pritiska i štete koju cijela ta priča nanosi novim generacijama.

Roman „Djeca su kraljevi” danas je važan kako bismo jednom zasvagda shvatili da ono što vidimo online nije stvarno. Često nije ni lijepo. Često je bolno i krije tešku i mučnu tamnu stranu. Poželjet ćete jednu lijepu Nokiu 3310 koju ćete gasiti kad dođete doma s posla. Osjetit ćete blagu mučninu i poželjeti se vratiti na ‘početne postavke’. Poželjet ćete se vratiti u stvarni svijet.

Na početku romana tako stoji proročki citat Stephena Kinga koji glasi ovako:

„Imali smo prilike promijeniti svijet, ali bila nam je draža teletrgovina.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.