Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Izvještaj – 12. ZagrebDox

02.03.2016. Karla KovačevićFoto: zagrebdox.net/

Izvanredan filmski tjedan 12. ZagrebDox-a ponudio nam je više od 20 filmova na dnevnoj bazi, a u subotu su podijeljene i nagrade najboljim ostvarenjima prema mišljenju stručnog žirija. Glavni pobjednik i dobitnik Velikog pečata u regionalnoj je konkurenciji film Đure Gavrana 4.7 (2015), dok je Pečat za film iz međunarodne konkurencije pripao Pjesniku na poslovnom putu (Shi Ren Chu Chai Le, 2015) kineskog redatelja Ju Anqija. Nagrade je odnijelo čak 15 filmova u različitim kategorijama, ali se moja bijedna intuicija opet priklonila silama Murphyjevog zakona te sam zaobišla gotovo svakoga s pobjedničke liste.  Nije mi žao, dapače, jer da jesam poklonila vrijeme nekome od njih, propustila bih drugi koji je, s punim pravom mogu reći, barem jednako dobar. Detaljnije osvrte nekih od filmova već smo pisali tijekom prošle godine dok neki tek slijede, stoga je daljnji izvještaj baziran na kratkim i skicoznim bilješkama što većeg broja, po mom mišljenju, najboljih ostvarenja ovogodišnjeg programa koji baca objema nogama na zemlju. Nekada s takve visine da silovitost pada boli, ali u tome i leži bit dokumentaristike.

Festival je u nedjelju otvorio dokumentarni obiteljski portret, Što smo si bliže (The Closer We Get, 2015), škotske redateljice Karen Guthrie koja hrabro otvara obiteljski ormar kako bi cijelom svijetu pokazala kosture desetljećima prešućivanih tajni, neriješenih nesuglasica i gomilane ogorčenosti složenih odnosa unutar članova obitelji. Problemi, koje Karen kamerom traži, ubrzo nadilaze kontekst i prerastaju u širu problematiku odnosa u bliskom nam patrijarhalnom društvu, upućujući na to da ˝svaka nesretna obitelj˝ baš i nije tako ˝nesretna na svoj način˝ te da nesreća s vremenom postaje navika ako je dovoljno vješto i uporno trpamo u ormar.

Publika ovogodišnjeg Dox-a prepoznala je rad još jednog redatelja koji osobne životne tragedije proživljava kako to već najbolje zna – pomoću video kamere, te mu dodijelila HT nagradu za najbolji film. Riječ je o belgijskom redatelju Sylvainu Biegeleisenu i filmu U suton života (Au Crépuscule d’une Vie, 2015).  Autor akromatski dokumentira posljednje dane svoje 94-godišnje majke, još nesvjestan da nam na taj način budućim filmom ujedno pruža priliku da upoznamo izvanrednu osobu; simpatičnu staricu punu duha, optimizma i životne mudrosti koja je, upravo ironično – odlučila živjeti. Krupnim intimnim kadrovima autor s ljubavlju bilježi detalje njezine pojave, gesta, izraza lica, navika, prostora u kojemu živi i što je najvažnije – osobnosti i karaktera.

Na drugačiji način prikazan portret osobe koje više nema, iz perspektive članova obitelji i preko rekonstruiranih snimki, donosi nam Brett Morgen u filmu Cobain: Montage of Heck (2015). Riječ je o atipičnom biografskom dokumentarcu Cobainova stanja svijesti kroz seriju intimnih multimedijalnih kolaža. Vješto kronološki posložene i međusobno usklađene montaže video i audio snimki, Cobainovih bilješki, crteža, animiranih prikaza i intervjua koje svakako vrijedi pogledati, ako već ne zbog lika i djela Kurta Cobaina, onda zbog filma kao takvog.

Kroz još jedan biografski dokumentarac o poznatoj osobi provela nas je Amy Berg s Janis: Little Girl Blue (2015), a povratak u šareni svijet ’60-tih, kroz iluzorne ideje revolucije koja je (trebala) promijenila svijet, iz perspektive domaće Generacije 68 (2016), omogućio nam je i osnivač ZagrebDox-a, Nenad Puhovski, na željno iščekivanoj premijeri svoga filma. Metaforičkim kontrastom boja, prvi je film građen na opreci dvije Janis Joplin: energične, emotivne, karizmatične, druželjubive, emancipirane stage persone, i predstavnice svoje generacije, te osamljene, nesigurne i samodestruktivne Janis u koju se pretvara u trenutku silaska s reflektorima osvijetljenog glazbenog trona. Video i audio potkrepe prvom ne manjka te je većina od prije dostupna široj javnosti, stoga su nas svih puno više zanimali materijali, a osim o pjesama radi se opet većinom o pisanoj riječi, kojima nas je uputila u tek nešto bolje razumijevanje psihologije njezine nesreće.

Jedan od zasluženo najeksponiranijih i najbolji prošlogodišnji biografski dokumentarac svakako je Slušaj me, Marlone (Listen to Me Marlon, 2015) Stevana Rileyja. Razlog snimanja filma, kao i kod ostala dva, leži u novopronađenim materijalima, odnosno u Brandovoj osobnoj višegodišnjoj arhivi audio-kaseta čija posebnost leži u činjenici da ih je glumac snimao kao svojevrsni intimni razgovor s audio-rekorderom umjesto psihoterapeuta. Tek pogledom iznutra, postajemo svjesni  impresivnog slijeda misli jednog od prvih praktikanata suvremenih metoda glume, posvećenog profesionalca, enigmatičnog šarmera, karizmatičnog čudaka i duboko samosvjesnog individualca.

Nema sumnje da su između ostalog Tramvaj zvan čežnja i Na dokovima New Yorka, osim u svjetskim kinima, polovicom prošlog stoljeća rado bili gledani i na improviziranim platnima adaptiranih kino dvorana hrvatskih otoka. Premijerom filma Kino otok (2016), autor se Ivan Ramljak kroz poetske kadrove napuštenih i ruševnih, ili obnovljenih i prenamijenjenih otočkih dvorana, fokusira na cjelinu ili na detalj čiju dekadenciju na taj način vješto čini privlačnom. Prikazima zatečenog stanja, Ramljak nas vizualno drži u sadašnjosti, dok balans održava glasovnim pripovijestima starih filmofila koje vraćaju u zaboravljeno doba kada je kino otočanima, bez obzira na status i uzrast, značilo sve na svijetu. Motiv zanemarenih prostora prepuštenih propadanju zanima i Sašu Bana koji nam na ovogodišnjem ZagrebDox-u prikazuje prvi dio dokumentarnog serijala Betonski spavači (2016) pod nazivom Socijalizam susreće kapitalizam.

Prostor oslobođen prisustva ljudi, doduše iz drugih razloga, pokazao se inspirativan i redatelju Zdravku Mustaću kao sredstvo izraza u atipičnom dokumentarnom filmu. Naime, Mustać u svom triptihu Noćas (2016) promatra zagrebačke ulice kroz izmjenjivanje tihih noćnih prizora u potrazi za pogođenim kadrovima, ali njega ne zanima konkretan prostor, njegova simbolika i ljepota, već nedostatak istog. Kad ne bi bilo treperavih noćnih lampi, uličnih neonskih reklama i manifestacije vjetra, u prvom bi nas dijelu filma gotovo uvjerio kako gledamo foto-album, sve dok nas daljnjim stupnjevanjem dinamike ne dovede do potpunog obrata.

Biti George Clooney (Being George Clooney, 2015) Paula Mariana koristi ime poznatog glumca kako bi zadobio našu pozornost i progovorio o problematici koja se veže uz profesiju glasovnih glumaca ili takozvani dubbing. Mada bi većina nas smatrala upravo apsurdnim slušati Batmana s licem Georgea Clooneyja kako progovara hrvatski, kod određenih je nacija sveopća (zlo)uporaba sinkronizacije savršeno normalna i dobrodošla. Pogledajte kako autor uspijeva poljuljati naše predrasude tako što nam daje širi pogled stvari – na simpatičan i pristupačan način progovara o razlozima takve tradicije te nas upoznaje sa zvijezdama regionalne dubbing glumačke scene. Talijanski, njemački, francuski, indijski, brazilski, japanski i drugi glasovni glumački profesionalci pričaju o neravnopravnosti i marginalizaciji struke u svijetu show businessa s jedne, i umjetnosti s druge strane, te nadasve o ljubavi spram svog posla.

I nakon što otkrijemo kakva je satisfakcija biti talijanski alter-ego Georgea Clooneyja, jedan drugačiji dokumentarac otvorit će nam Srce jednog psa (Heart of a Dog, 2015) i pokazati kako je biti pas još i bolje nego biti Clooney. Naravno nije riječ o bilo kakvom psu, već obožavanom mezimcu avangardne umjetnice Laurie Anderson i njezina supruga Loua Reeda. Laurie projekt započinje kao hommage preminulom psu, ali se kao svestrana umjetnica ne ograničava samo na jedan aspekt teme, već ju pušta da se razvija spontano. Rezultat je esejistička, eklektična i čarobna sinestezija raznolikih grana umjetnosti koju prati Laurien hipnotički glas kao slijed misli u pozadini.

Odnose Izraelaca i Arapa propituje izraelska redateljica Iris Zaki i to pomoću zanimljive kamuflaže – kao peračica kose u frizerskom salonu za žene vlasnice Arapkinje u Izraelu. Njezin film Kod frizera (Women in Sink, 2015) svojim je krupnim kadrovima žena nad umivaonikom zaradio ovogodišnje posebno priznanje Festivala i to upravo svjedočanstvima o naučenoj mržnji i strahu s obje strane koje srećom (kako čujemo) uglavnom završavaju trijumfom razuma i ljudskosti civila u svakodnevnom suživotu. Barem kad su žene u pitanju.

U kategoriji službenog programa Teen Dox mogli smo svjedočiti kako priučena međusobna mržnja Židova i Arapa kao motiv potonjeg filma nastaje, odnosno kako se uči – ispiranjem mozgova. Učenje neznanja (Teaching Ignorance, 2015) film je izraelske redateljice Tamare Erde koji pokazuje stanje stvari iz dvije oprečne perspektive dva zapadnjacima nepojmljiva svijeta. Rezultat je nijemi šok i mučnina kao reakcija na manipulaciju nad nemoćnima i nevinima. Posebnim priznanjem nagrađen je i još jedan anti-ratni film Saeeda Taji Faroukyja pod nazivom Reci proljeću da ne dolazi (Tell Spring Not To Come This Year, 2015), a o ratnoj tematici daleko od rata, nagrađen u kategoriji Movies that matter za film koji na najbolji način promiče ljudska prava, progovara i američka redateljica Melisse Langer u filmu Moj Alep (My Aleppo, 2015). Regionalni film slične tematike, nagrađen posebnim priznanjem, film je Vladimira Tomića o plutajućem hotelu – Flotelu Europa (2015) koji je 1992. iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine stigao je u Dansku i tamo pružio privremeni dom tisućama izbjeglica koji su čekali odluku o azilu.

Teoriju zavjere o černobilskoj nuklearnoj katastrofi, iz perspektive ozračenog ekscentričnog ukrajinskog umjetnika, donosi nam Chad Garcia u filmu Ruski djetlić (The Russian Woodpecker, 2015), nagrađenom posebnim priznanjem upravo iz razloga što nadilazi početnu temu kako se potraga okreće u smjeru dugogodišnjeg rusko-ukrajinskog sukoba. Jedan od iščekivanijih i popularnijih filmova ovogodišnjeg programa također progovara o ruskim kontroverzama, ovog puta na temu baleta pod nazivom Boljšoj Babilon (Bolshoi Babylon, 2015) Nicka Reada i Marka Franchettija.

U posebnom programu Kontroverznog Dox-a izdvojio se još jedan (ne)ruski film – Zasluga za ubojstvo (Credit for murder, 2015) izraelskog redatelja ruskog podrijetla Vladija Antonevicza koji se, istražujući slučaj neriješenog dvostrukog ubojstva iz 2007., infiltrirao među ruske neo-nazi bande kako bi odgovore potražio od samih ubojica. Nakon 6-godišnjeg beskompromisnog i neustrašivog traganja, Vladi svoju potragu pretvara u intrigantan film, ali ona sama s krajem ne filma skončava jer svakim sljedećim pitanjem autor ili dolazi do zida ili do serije novih, a kada dokaže neminovno upletanje samog državnog vrha Ruske Federacije, postaje jasno kako su se mnogi potrudili da se slučaj nikada ni ne riješi.

Naposljetku, maknemo li u potpunosti kontekst junaka svih do sad spomenutih filmova, razlike između ubojice i žrtve, vojnika i redatelja, Rusa i Židova u potpunosti nestaju, a njihova se pojava razlaže na nijemo ljudsko lica pred crnim platnom. Gotovo je nemoguće zamisliti kompletniji portret čovječanstva, i više se približiti savršenstvu razrađenog i prikazanog, nego je to uspjelo francuskom fotografu Yannu Arthus-Bertrandu u filmu Ljudski (Human, 2015). Pojednostavljen do banalnosti, film čini 190 minuta izmjenjivanja fascinantnih nikad viđenih zračnih panorama i krupnih kadrova ljudskih lica. Takvim slučajnim anonimcima i svakodnevnim ljudima različitih uzrasta i sa svih strana svijeta, dao je priliku i apsolutnu slobodu da podijele nekoliko rečenica onoga što im je u tom trenutku najbitnije te tako progovore o sebi, o svijetu, o društvu, o drugima, o bilo čemu, o svemu.

Komentari