“Doručak” (D. Mihovilović): Doručak je poslužen!
Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti – jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović – to su žene po mojoj mjeri.
Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati – mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica Hena com (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!)
Je suis Mia
Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama „Doručka” koji nam je poslužio ovih dana.
Već na Mijinom ulasku u „neboder među tri slična” koji „strši iz dvoreda breza”, postala sam Mia. Postala sam Mia, i osjećala sam tjeskobu koju Mia osjeća, i jela sam nad kuhinjskim pultom kao Mia, vikala na djecu kao Mia, trudila se da mi život bude k’o po špagi, kao Miji. Dinko Mihovilović mora da ima supermoć uvjeravanja, i to bez pretencioznog raspisivanja. Gotovo nonšalantno, on pripovjeda priču o ženi koja je odrasla u SOS selu i koja je, ostavivši taj život iza sebe, stvorila jedan drugi – naoko savršeni život, život supruge, liječnice i majke troje djece. No, idilu kvari njezin sin Damjan, usamljeni tinejdžer kojeg ignoriraju čak i članovi njegove obitelji i koji će, ne dogodi li se čudo, biti upućen u odgojnu ustanovu.
Izmjenjujući slike stabilnog obiteljskog života, koji se polako urušava poput nebodera s početka priče, i prošlosti koja otkucava poput bombe, zatočene u Mijinom tijelu, ovaj autor uspijeva čitatelja držati prikovanog za papir od prve do posljednje stranice – neće vam na pamet padati ni da skuhate kavu tijekom čitanja ove poslastice (btw, ova naslovna stranica, djelo Jasne Goreta, remek djelo je, čak i nama koji ne sudimo knjigu po koricama, nego po spolu autora).
Nevjerica na kraju doručka
Presuda publike jednoglasna je – čini se da hrvatski čitatelji obožavaju ovakve priče, tjeskobne i mračne, priče bez formalnog kraja u kojima ništa nije onako kakvim se čini, priče u kojima se prepoznamo, pa onda žalimo što smo se prepoznali. Obožavam ih i ja, mogla bih postati ovisna o toj napetosti u kostima koja uspijeva stišati svijet dok nastojim dokučiti um iza ovakvih priča. U potrazi za odgovorima, posljednjih dvadesetak stranica čitala sam u nevjerici nekoliko puta. I vjerojatno ću ih iščitavati još toliko.
Provjerite što Dinko Mihovilović nudi za doručak, I dare you!
„Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno; već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva.”
