Istaknuto
20.01.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

20.01.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Toliko je važno da zna da smo tu, da je čujemo i vidimo, da smo na njenoj strani, da uporno ponavljamo da žrtva nikada nije kriva i da ne postoji pravo vrijeme niti vremenski rok u kojem je trebalo prijaviti nasilje. Jedino pravo vrijeme je ono kada je žrtva spremna.

Knjige

Čak 13 novih naslova iz Frakture, kao da Interliber nikad nije bio otkazan

13.11.2020. Književna redakcija
Vrijeme čitanja: 10 minute

Studeni već tradicionalno protječe u znaku knjige, no ove godine u nekom novom obliku. Interliber je otkazan, a potom je stigla vijest da je ipak odgođen pa ćemo miris novih knjiga upijati, ako sve bude u redu, od 23. do 28. ožujka 2021. Do tada, izdavačke kuće pripremile su svoje popuste na online platformama (o čemu smo nedavno pisali), a nama draga Fraktura svoj je online štand obogatila za čak 13 novih naslova.

Erin Morgenstern – „More bez zvijezda”

Novi bestseler autorice „Noćnog cirkusa” bezvremena je ljubavna priča smještena u tajni podzemni svijet – mjesto u kojemu se susreću pirati i slikari, ljubavnici i lažljivci, a brodovi jedre po beskrajnome „Moru bez zvijezda”.

Knjiga je neobična. Korice su joj od platna boje burgunca koje je od bogate tamnocrvene izblijedjelo do beživotne. U njih su nekoć bila utisnuta zlatna slova, no zlata više nema. Djeluje staro, ali kad je na polici knjižnice Sveučilišta u Vermontu otkrije student Zachary Ezra Rawlins, u njoj će pronaći priču o svome djetinjstvu. Odlučan da otkrije kako je završio u toj neobjašnjivoj knjizi, Zachary slijedi tragove koji ga vode na zabavu pod maskama, a potom i do tajanstvenih vrata iza kojih, duboko ispod površine zemlje, čeka drevna knjižnica. I priče. I opasnost. I ljubav.

S Mirabel, divljom, ružičastokosom čuvaricom, i Dorianom, pristalim, bosonogim muškarcem čiji glas opija, Zachary će putovati kroz zavojite tunele i mračna stubišta, krstariti plesnim dvoranama i tajnim obalama, samo da bi otkrio svoju svrhu – u ludo lijepoj knjizi koju nećete zaboraviti, i izvan nje.

Predivne stranice „Mora bez zvijezda” Erin Morgenstern vrata su za nov, čarobni svijet – samo čekaju čitatelja da ih otvori.

Sally Rooney – „Normalni ljudi”


Marianne i Connell natjerat će vas da na društvenim mrežama stalkate onog that got away, da čeznete za tim osjećajem mladosti-ludosti, da vam venama prostruji entuzijazam za neku novu ljubav koja će se tek dogoditi, ili da, ako ste sretni kao ja, pogledate u čovjeka koji hrče kraj vas i zahvalite nebu što vam je dopustilo da odrastete sa svojom prvom ljubavi – iz recenzije


Connell: marljiv, igra na mjestu glavnog napadača, zgodan, ne upada u tučnjave, svi ga vole. Marianne: otvoreno prezire ljude u školi, nema prijatelja i stanke za ručak provodi sama čitajući romane. Premda se Connell užasava ostati nasamo s njom, katkad mašta o tome što bi mogao reći kako bi je se dojmio. Kad počnu razgovarati, on shvaća da je Marianne jedina osoba kojoj može reći sve – a njihov se odnos produbljuje. Hoće li povezanost koju su stvorili izdržati odrastanje, selidbe, izdaje, ‘normalne’ ljubavne veze, nevidljive ožiljke duše, sadizam, razlike u porijeklu i obiteljski pritisak?

„Normalni ljudi” drugi je roman mlade irske spisateljice Sally Rooney, po kojem je 2020. snimljena istoimena serija. Na prvi pogled ljubavna priča, na drugi slojevito djelo o ljudskim odnosima i zamkama koje je teško izbjeći. Sjajno napisani, „Normalni ljudi” obuzimaju vas i očaravaju – baš kao i prethodni roman Sally Rooney Razgovori s prijateljima, ovo je knjiga koju je teško ispustiti iz ruke prije nego što je pročitate od korica do korica.

Daniel Kehlmann – „Tyll”

On je varalica, putujući zabavljač, lakrdijaš. Rukovanje mu je poput pakta s vragom, osmijeh poput pukotine u oblacima; on vas sada promatra, a kad se okrenete – više ga nema. On je Tyll Ulenspiegel!

U romanu „Tyll” Daniel Kehlmann legendarnog njemačkog junaka uvodi na pozornicu Tridesetogodišnjeg rata i svojim izvanrednim pripovjedačkim darom potvrđuje moć umjetnosti nad besmislenom brutalnošću povijesti. Kehlmannov Ulenspiegel rođen je kao mlinarov sin u malom selu početkom 17. stoljeća. Kad Crkva otkrije tajno zanimanje njegova oca za alkemiju i magiju, Tyll je prisiljen pobjeći, a pekarova kći Nele ga prati. Na putu kroz kontinent razoren religijskim ratovima susreće mnoge ljude, običan puk, ali i znamenite povijesne ličnosti: od žonglera Pirmina i lažnog jezuitskog učenjaka do prognanih češkog kralja Fridrika i kraljice Elizabete.

Makabrističnim humorom i dirljivom humanošću Daniel Kehlmann, svjetski proslavljen autor uspješnica „Mjerenje svijeta”, „Slava” i „F”, ispisuje izniman suvremeni povijesni roman. „Tyll” je očaravajuća pustolovina lakrdijaša koji razotkriva ludost kraljeva i mudrost budala – priča o razaranju i zavodljivoj odluci umjetnika da nikada ne umre.

Attila Bartis – „Svršetak”


„Roman koji čovjek ne čita samo jedanput.” – Gisela Erbslöh, SWR2


Pedeset i šeste András Szabad fotografiran je na kružnom bulevaru dok odlaže na tlo tanjure s juhom donesene iz kantine na uglu. Ne samo da je ta scena bila objavljena na naslovnici jednog engleskog dnevnog lista nego se zbog nje sovjetski tenkovi satima nisu usudili nastaviti proboj. Tri godine poslije, nakon odsluženja zatvorske kazne, nepoćudni Szabad vraća se svojoj obitelji. No, kad njegovoj supruzi na dan njegova povratka doslovno prepukne srce, odluči se sa sinom preseliti u Budimpeštu. Mladi András, koji je također dobio ime po pradjedu, opčinjen je fotografijom, a kad upozna glazbenicu Évu, i ne sanja u kojem će mu smjeru život krenuti.

„Pišući, čovjek jednostavno iskoristi svoju slobodu, ili je se barem trudi pronaći”, smatra mađarski pisac Attila Bartis. Njegov drugi roman „Svršetak”, koji majstorski oslikava Mađarsku od šezdesetih godina naovamo, istodobno je životan i sjetan, katkad mračan, ali i pun nade. Sjajna književna camera obscura.

Nebojša Lujanović – „Maratonac”

Koje su granice čovjekove izdržljivosti, koliko ljudsko tijelo, a samim time i glava, može podnijeti u trčanju, i to trčanju maratona? I sam maratonac kroz šest svjetskih maratona istrčanih u proteklih nekoliko godina, Nebojša Lujanović govori o usponima i padovima, o upornosti koja je potrebna da bi se uopće vježbalo za jednu tako zahtjevnu disciplinu, da bi se, sve iz ljubavi i vlastitim sredstvima, otputovalo na daleke destinacije i tamo istrčala dionica od 41.195 kilometara. Ova knjiga govori o bolu i hrabrosti koji su potrebni da bi se krenulo na trčanje, o zadovoljstvu koje pobjeda, prije svega nad samim sobom, pruža, o osjećaju solidarnosti koji dijele stotine maratonaca.

„Maratonac”, međutim, nije knjiga o trčanju; ona je prije svega introspekcija čovjeka koji se nalazi sam nasuprot svemu i koji mora raščistiti svoje dileme, strahove i poraze da bi se uopće usudio krenuti dalje u trčanje, u život.

„Maratonac” je knjiga o neodustajanju, to je proza koja čitatelja potiče da vidi izazove u svom životu, da pogleda staze koje želi prijeći i načine da kroz ta iskušenja pokuša postati bolji, dok je maraton najtočnija metafora puta kojim čovjek treba proći kako bi spoznao sebe i drugoga.

Dino Pešut – „Tatin sin”

Nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju, mladić iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom. Odnos između oca i sina uvijek je bio ambivalentan, a odavno nije onakav kakav bi trebao biti; nad njega se nadvila sjena prošlosti, a sin ne može razumjeti svoje emocije ni prema ocu ni prema drugima oko sebe. Otac pak, s druge strane, nikako da vidi može li razumjeti sina i prihvatiti ga onakvim kakav jest.

Beskompromisan, brz, s kratkim, moćnim poglavljima, prepun dubokih emocija u kojima se izmjenjuju seks i smrt, strah i radost, „Tatin sin” roman je o generaciji onih rođenih devedesetih, koja živi lošije od svojih roditelja, osim ako im roditelji nisu tranzicijski dobitnici, o mladima koji su iznimno senzibilni i obrazovani, a društvo im uporno ne pruža priliku. Dino Pešut i u svom se drugom romanu pokazuje kao najsnažniji prozni glas svoje generacije, autor koji savršeno razumije trenutak u kojem živi i uspijeva ga pretočiti u vrhunsko umjetničko djelo.

Zoran Pilić – „Svijet prije tebe”

„Svijet prije tebe” Zorana Pilića roman je ceste, zbirka tužnih pustolovina i album veselih bjegova. To je i vozni red lutanja, i slijepa karta nadanja, i katalog anđela i vragova – jer Edi Nachbar upoznat će ih sve, postajući najživotnijim junakom jednoga od najživotnijih opusa naše suvremene književnosti.

Za Edija, sedamdesete u malom slavonskom mjestu bile su najbolje i ujedno najgore vrijeme za odrastanje. Svijet se okretao u ritmu školskih godina i svjetskih nogometnih prvenstava, a kada ga je pogodio razorni komet devedesetih, Edi je bio ondje i gledao kako ispada iz osi. U godinama koje slijede nekadašnji pravovjerni pripadnik heavy metal-plemena okusit će ljubav i rat i, višestruko poražen, shvatiti da više nema plemena kojemu bi želio pripadati. Ostavivši svoj stari život iza sebe, ustrajno će i požrtvovno početi – nestajati.

Iz stranice u stranicu, iz grada u grad i zemlje u zemlju, uz diskretnu pratnju Wendersovih anđela, Pilićev junak pred nama posrće, pada, ali se uvijek diže – a put ga iz europskog Maconda vodi u nepoznato, možda i do samoga kraja svijeta. U majstorskoj izvedbi Zorana Pilića, Edi Nachbar i njegovo četrdesetogodišnje putovanje u „Svijetu prije tebe” na trenutke podsjećaju na lutanja Travisa Hendersona, junaka kultnog filma „Paris, Texas”. No prije svega, oni su magična, moćna slika onoga što smo proživjeli ili još uvijek proživljavamo sami.

Darko Šeparović – „Pristanište”

Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi. Na pristanište preko puta kuće brodovi pristaju i s njega odlaze, turisti stižu po svoje uspomene, a on i dalje uporno radi, ozbiljno posvećen svojoj tajnovitoj djelatnosti i svojoj opsesiji drvom. Drveni podovi u kući nisu samo to, nisu samo podovi i nisu samo drveni, u drvu je nešto živo, nešto mistično i važno, nešto što će do zadnje stranice dobiti ime i prezime, smisao i svrhu. I, naravno, tu je ona, jer jedna ona tu uvijek mora biti, neka zbog koje je sve počelo, neka zbog koje drvo nije samo drvo.

Darko Šeparović pjesnik je u proznim cipelama, a njegovo se pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. „Pristanište” je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava.

Miljenko Jergović – „Ruta Tannenbaum”


„Mislim da je Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovića najbolja knjiga o Holokaustu koja je ikada napisana.” – Ivan Ivanji, prevoditelj, pisac, preživjeli zatočenik Auschwitza


Obrazlažući kako se svi ljudski pokreti rađaju iz potrebe za napadom ili obranom, stari slikar u Andrićevoj prozi-eseju „Razgovor s Gojom” zgušnjava to svoje iskustvo u sentenciju: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.” Književni postupak kojim je napisan roman „Ruta Tannenbaum” — ritam pripovijedanja, tonalitet i afektivna obojenost teksta, tip imaginacije, stilska žestina — ne pripada andrićevskoj poetici floberovskoga ideala distanciranosti i impersonalnosti.

No glavna tema (blistavi glumački apogej i mračni kraj darovite židovske djevojčice u ljupkom paklu klajnbirgeraja glavnoga grada Endehazije), kao i ukupan materijalni svijet romana „Ruta Tannenbaum” takvi su da bi mu kao moto sasvim dobro i pogođeno pristajao Andrićev-Goyin iskaz o ljepoti i o mraku ljudske sudbine ili sjaju ljudske krvi kojim je okružena. Sav je taj svijet naime viđen u dramatskom registru u kojemu ljepota i osrednjost, zdravlje i bolest, zloća i dobrina, dobre zasluge i hudost sudbine, napokon talent i karakter nisu raspodijeljeni po dobrim željama (ni čitateljskim ni autorovim), nego je sve to spleteno u nerazdjeljivo ljudsko klupko u koje su podjednako zapleteni svi pojedinci, sve figure ove bezutješne povijesti, ovoga moćnog romana koji bolno i empatijski zasijeca u traumatske i tabuizirane slojeve naše povijesti. (Ivan Lovrenović)

Miljenko Jergović – „Imenik lijepih vještina II.”

Već je konstatirano, ali valja iznova pritvrditi: raspon Jergovićevih esejističkih motiva kao da nema granica. Ni u područjima koja ga zanimaju, ni u autorima i djelima o kojima piše. I kada se taksativno navedu prva – književnost, slikarstvo, televizija, film, fotografija, muzika, dizajn, povijest, radiofonija – nije sigurno da su navedena sva.

A autori i djela? Tek taj registar najplastičnije otkriva svu nesvodljivu intelektualnu i čitalačku znatiželju i otvorenost Jergovićevu, nikakvim klasifikacijskim rubriciranjima i apriorizmima zarobljenu ni zakočenu. (…) Jergović, hvala bogu, nije kritičar; njegov analitički aparat je u svježini njegova doživljaja i u snazi njegova teksta, a aksiološki stav i sud sadržani su u samome izboru djela i autora. On, naime, piše o onima koje voli, s kojima se suživljava i u kojima otkriva vrijednost; onima drugima se ne bavi. Njegova je esejistika, naprosto, slavljenje umjetnosti i dobroga pisanja, u svojim najboljim trenucima ravna onome i onima o kojima piše. (Ivan Lovrenović)

Jorge Bucay – „Put duhovnosti”

Putevima samoovisnosti, susreta, suza i sreće, ključnima za životni rast svake osobe, Jorge Bucay proveo nas je da bi nam otvorio još jedan: „Put duhovnosti”.

Stići na vrh i nastaviti se uspinjati, kako glasi podnaslov posljednje dionice Bucayevih Planova puta, stara je sufijska metafora koja se odnosi na možda i najvažniji izazov s kojim ćemo se susresti – povezivanje s najtemeljnijim i najuzvišenijim dijelom našega bića. I na ovome putu čeka nas mnoštvo slijepih ulica u koje smo skloni zalutati zahvaljujući usađenoj nam želji za uspjehom, opsjednutosti materijalnim i diktatima vlastitog ega… ali Jorge Bucay pokazat će nam kako se na stazu vratiti, upućujući na ponekad zanemarene putokaze meditacije, ljubavi, molitve, smijeha i zahvalnosti.

U „Putu duhovnosti” slavni argentinski psihoterapeut otkriva nam duhovnost koja nije rezervirana za odabrane; onu koja nije cilj, već je smjer kojim valja krenuti. Najjednostavnije i najvažnije jest – poručuje nam Bucay – početi hodati.

Fareed Zakaria – „Deset lekcija za svijet poslije pandemije”


„Iznimno originalna i potkrijepljena knjiga. Nakon što je pročitate, vaše viđenje svijeta bit će drugačije.” – Timothy Noah, Washington Post


„Deset lekcija za svijet poslije pandemije” Fareeda Zakarije, uglednog novinara CNN-a, nije puki žurnalistički osvrt na najveću krizu s kojom se čovječanstvo suočilo nakon Drugog svjetskog rata. Knjiga nastala u jeku pandemije, „Deset lekcija” može se doimati kao ogledni primjer hitre novinarske reakcije, što svakako jest, ali je i znatno više od toga. Zakarijina erudicija, analitičnost i kritičnost kada je riječ o globalnim političkim i ekonomskim kretanjima osobine su koje se očekuju od autora svjetskoga glasa, ali posebno su impresivne njegova upućenost u medicinu te jednostavnost i jasnoća s kojima je opisao genezu pandemije. S virusima živimo od pamtivijeka na ovom opasnom svijetu i oni doista nisu jedina i najstrašnija prijetnja. Zakaria upozorava i na populizam, klimatske promjene, neizvjesnosti digitalne epohe, američko-kinesko suparništvo…

U svojih „Deset lekcija za svijet poslije pandemije” osvrće se i na vječnu dvojbu između državnog intervencionizma i slobodnog tržišta. Te i slične dvojbe okovane su dogmama i ukupna je slika svijeta u „Deset lekcija za svijet poslije pandemije” mračna, možda i zastrašujuća, ali Zakaria nas podsjeća – s nimalo patosa – da ima nade, da smo kao ljudska vrsta još uvijek sposobni za podvige, da racionalni i moralni imperativi nisu spustili svoje zastave jer, kako kaže deseta lekcija: „Katkada su najveći realisti – idealisti.”

Tomislav Sabljak – „Svjetionik na Otoku”

Knjiga 1: T. S. Eliot i oxfordska grupa engleskih pjesnika – W. H. Auden, Stephen Spender, Louis MacNeice i Cecil Day-Lewis

Kada je netko akter na kulturnoj i književnoj sceni već više od sedam desetljeća, onda u njegovoj bilježnici i sjećanjima zasigurno ima mnogo toga što vrijedi zapamtiti. Takav je čovjek Tomislav Sabljak, književni erudit, kratkopričaš, vrstan prevoditelj i kritičar. U svojoj knjizi „Svjetionik na Otoku” Sabljak najviše govori o T. S. Eliotu i oxfordskoj grupi pjesnika, među kojima ponajviše o jednom od najvećih i najvažnijih svjetskih pjesnika dvadesetog stoljeća W. H. Audenu. S Audenom kao i sa Stephenom Spenderom Sabljak se zbližio prevodeći ih, a još više prilikom njihova posjeta Zagrebu 1960-ih. Od tada pa do njihove smrti s njima je prijateljevao razmjenjujući pisma.

„Svjetionik na Otoku” knjiga je prepuna preciznih činjenica, točnih uvida, ali još više atmosfere i duha vremena koje je za nama. Na stranicama ove knjige susreću se najvažniji pisci i pjesnici našeg podneblja s engleskim i svjetskim veličinama, najčešće upravo Sabljakovim posredovanjem. Sabljak nam zorno oživljava vrijeme Telegrama, neimaštine i radosti pisanja, vrijeme druženja s Krležom, grad kakvog više nema i kakav je ostao samo u zapisima, ali koji je oduvijek bio vibrantan.

Knjiga 2: Antologija poezije

Antologija poezije „Svjetionik na Otoku” nije samo dodatak zapisima, već s njima čini punopravnu cjelinu, neodvojiv organski dio. Pjesnici u ovoj antologiji – W. H. Auden, Stephen Spender, T. S. Eliot, Ezra Pound, Louis MacNeice, Cecil Day-Lewis i Karl Shapiro – neizostavna su lektira svakoga pjesnika i spadaju u najbolje i najznačajnije suvremene pisce. Sam Tomislav Sabljak često je kontaktirao većinu pjesnika zastupljenih u antologiji kako bi produbio svoja znanja o pojedinim pjesmama, a W. H. Auden i Stephen Spender često su Sabljaku slali svoje pjesme i prije objavljivanja u izvorniku.

(Visited 242 times, 3 visits today)

Komentari