„Frida ili o boli” (S. Drakulić): Za Fridu je slikanje bilo jedino utočište
Život poznatih nam umjetnika često je bio isprepleten ljubavlju i boli, vrlo privlačnim temama svjetske književnosti. Bol i ljubav – dvije naoko oprečne sastavnice nečijeg odnosa.
Tko bi mogao voljeti, a da pritom trpi bol? Čini se kako je spona između njih mnogo jača nego što mi možemo zamisliti. Čini se kako nas ponekad ljubav prema nekoj osobi natjera da zatvorimo oči pred vidljivim problemima, nepravdom i izdajom.
Kako su ljubav i ovisnost o drugome nesretna kombinacija, pokazuje nam i Slavenka Drakulić u biografskoj knjizi o Fridi Kahlo, poznatoj meksičkoj slikarici koja je svoj život posvetila slikanju, ali i jednoj jedinoj neprežaljenoj ljubavi.
Život daleko od idile
Frida i Poe slični su u jednoj stvari – njihov je život bio ispunjen tugom i boli, ljubavi i odbačenosti. Oboje su se osjećali nesretnima u svojim cipelama, a vlastito ih je nezadovoljstvo nagnalo da se okušaju u različitim stvarima. Bijeda ih je navela da zanemare sebe i pokušaju se izboriti za vlastitu egzistenciju.
Početak 20. stoljeća, razdoblje u kojem je Frida živjela, donijelo je mnoge nepravde ženskome spolu. Zbog činjenice da je žena, mnogi su smatrali kako joj ne priliči baviti se određenim zanimanjima, ali imala je sreće što joj je njen brižan otac omogućio obrazovanje, luksuz koji si mnoge žene tada nisu mogle priuštiti. Slavenka Drakulić nam u ovoj iznimnoj knjizi o najpoznatijoj slikarici 20. stoljeća nastoji približiti Fridin život koji je bio sve samo ne idila, kako često zamišljamo živote slavnih umjetnika.
Frida kakvu poznajemo
Frida Kahlo svojim se slikarskim umijećem uspjela probiti na umjetničku „scenu”, a njene su slike ostavile neizbrisivi trag u umjetnosti općenito. Svojim specifičnim modnim izričajem, Frida je postala modna ikona 20. stoljeća, uz čije nas ime prvo veže cvjetni vijenac u kosi, egzotična odjeća šarenih boja i nezaobilazne guste spojene obrve. Takvu Fridu imamo prilike vidjeti i na autoportretima koje je osobito voljela slikati. Kad bismo ih spojili u kolaž, dobili bismo slagalicu u kojoj svaki djelić pronalazi svoje određeno mjesto. Njene slike progovaraju o stvarima koje se ona nije usudila izreći; o čežnjama, snovima i boli. Ponajviše o boli. Ali bila je potrebna hrabrost da se naslikaju takve žive slike – mnogo hrabrosti i samopouzdanja kojega je Fridi u početku manjkalo.
Slavenka Drakulić žena je koju zanimaju tužni životi žena poznatih umjetnika
Najprevođenija hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić rođena u Rijeci 1949. godine, a do danas je napisala brojna djela na hrvatskom i engleskom jeziku koja su prevedena na više od 20 jezika. U početku svoje spisateljske karijere zanimao ju je izgled svakodnevice u socijalističkom okruženju tadašnje SFRJ, a kasnije se bavi i ratnim temama. Godine 1984. objavila je svoju prvu publicističku knjigu „Smrtni grijesi feminizma”, koja se smatra jednim od prvih spomena feminizma u bivšoj državi. Posebno su joj intrigantne biografije žena koje su dijelile postelju sa svjetski poznatim umjetnicima. U njenoj opsežnoj zbirci svoje su mjesto pronašle knjige „Dora i Minotaur”, „Hologrami straha”, „Mramorna koža”, „Kao da me nema” i mnoge druge.
Biografija Fride Kahlo po prvi je put objavljena 2007. godine. Ono što je specifično u ovoj knjizi vješto je baratanje pripovjedačkim licima. Drakulić je u svoje biografsko djelo fantastično ukomponirala Fridine misli i citate zbog kojih nam se čini da se iza pera nalazi sama Frida, glavom i bradom, a iz perspektive pouzdana pripovjedača ostavila je svoj autentični spisateljski trag. Osim toga, Drakulić nije zapostavila ni njenu umjetničku karijeru. Kao vrlo kratke digresije između ulomaka nalaze se retci posvećeni upravo Fridinim slikama. Tako imamo prilike saznati koje su je okolnosti motivirale da naslika pojedine slike i što se uistinu iza njih krije. Doživljaj je, naravno, mnogo življi ako simultano gledamo slike i čitamo njihovo značenje – tada možemo jasno uvidjeti koliku je moć imao Fridin kist da na bijelom platnu naslika ono što je u tome trenutku osjećala. I postaje nam jasno kako je talent za slikanje bio usađen u njeno krhko tijelo, kako je slikanje bilo njen životni poziv kojemu se u potpunosti posvetila.
Planirana karijera liječnice
Frida Kahlo rođena je 6. srpnja 1907. godine u Ciudad de Mexicu, kao treća kći Don Guillerma i Matilde Calderón y González . Njen je otac bio umjetnički fotograf, blage naravi i vrlo povučen. U slobodno je vrijeme volio svirati klavir i čitati njemačke filozofe. Njegova mu je supruga bila čista suprotnost – tvrdoglava, odlučna, praktična te većinu vremena loše raspoložena. Smatrala je da ženama ne priliči školovati se, u čemu se ona i njen suprug nisu slagali. Don Guillermo inzistirao je na tome da se njegova kći Frida obrazuje kako bi postala liječnica, što ostalim sestrama nije bilo omogućeno. No, Frida je svoju karijeru ipak odlučila graditi u drugim vodama.
Početak bolesti i sveopćeg jada
U dobi od šest godina pala je u tešku i bolnu groznicu koja ju je prikovala za krevet idućih devet mjeseci. Tada joj je dijagnosticirana dječja paraliza. Vrijeme provedeno na jednom mjestu izazivalo je dosadu u dotad vrlo nemirnoj i živahnoj djevojčici te je upravo zbog toga pronašla način da si prikrati vrijeme. Izmislila je prijateljicu koja joj je pomagala da prijeđe u drugu stvarnost, gdje je sve bilo vedrije i ljepše. Nakon devet mjeseci provedenih u krevetu, Frida se napokon mogla vratiti svojim svakodnevnim aktivnostima. No, bolest je na njoj ostavila maha – noga u kojoj je prvo osjetila bol bila je tanja i ravna poput štapa. Djeca u školi nisu pokazivala nimalo empatije te su je nazivala šepavicom. U početku, škola je za nju predstavljala mjesto mučenja, ali i vježbanja obrane. Majka joj je, kako bi je zaštitila od neželjenih pogleda, oblačila slojeve čarapa. No, jedino su čizmice uspjele uravnotežiti hod.
Frida je u tom trenutku po prvi put osjetila zavist – prema svima koji su imali ono što ona nije – tu slobodu koju joj je priječila bolesna noga. Zbog dječjih jezika nije osjećala samosažaljenje, nego bijes i prkos. Već od najranije dobi shvatila je da će zbog svoje bolesti do kraja života biti obilježena, i stoga je odlučila da će se boriti, da neće posustati pred zlobnim komentarima. Plakanje joj se gadilo, kao i pokazivanje drugih oblika slabosti. Umjesto toga, naučila je voziti bicikl, penjala se na drveće, plivala, trenirala hrvanje i boks. Majka ju je potajno sažalijevala, ali otac joj je često govorio kako je bolja od drugih jer je hrabrija.
„Sažaljenje je imalo miris, prepoznavala sam ga nepogrešivo jer sam s njim odrasla, jer me pratilo cijelog života.”
Frida je odrastala kao energična i nemirna djevojka koja se šišala na kratko i nosila hlače. Čitala je poeziju, izlazila s prijateljima i bila zaljubljena u Aleksa. Muškarce je voljela više od žena, oca više od majke, dječake više od djevojčica.
Nesreća koja joj je život preokrenula naglavce
Jednog ju je dana, dok je šetala s Aleksom, udario autobus. Njene su slike bile inspirirane upravo tim događajem, iako nikad nije naslikala sliku same nesreće. U sudaru je ostala bez odjeće, ležeći gola na ulici, tijela krvavog i posutog zlatnim prahom. Aleks je bio neozlijeđen, no Frida je zadobila teške ozljede – desna joj je, šepava noga bila slomljena na 11 mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kralježnica joj je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, kao i ključna kost te treće i četvrto rebro. Dugačka metalna šipka probila joj je trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.
„Navikla sam na patnju, i to je dobro.”
Dok je nakon sudara ležala u bolnici, njeni su ju roditelji napustili. U mjesec dana majka ju je posjetila dva puta, a otac jedanput. On se i sam razbolio – pogodili su ga sve češći napadi epilepsije. U posjet su joj dolazili Aleks, sestra Matilde te školski prijatelji, zbog čije prisutnosti barem nakratko nije osjećala samoću. „Opsjednuta sam”, pomišljala je Frida, uvjerena da u njenom mesu i kostima živi demonsko biće. Noću je gledala smrt kako pleše oko njenog kreveta i sanjala da je žuti leptir.
Prizor u ogledalu
Kod kuće ju je morila dosada, zbog čega je najviše čitala. Majka ju je odlučila zabaviti novim hobijem, donijevši joj boje i očeve kistove. Prije nesreće, Frida je ljeto provela radeći u štampariji očevog prijatelja. Otac ju je naučio retuširati fotografije te je postala znalac za nijanse boja i finoću kistova. Frida je bila prisiljena priviknuti se na mirovanje, a ono ju je izluđivalo.
„Kada te bol primorava da budeš previše u tijelu, tad moraš izaći i odvojiti se od tijela ne bi li nekako preživjela.”
Otac joj je postavio ogledalo iznad kreveta zbog čega je slikala najbliži objekt – sebe. Trebalo je proći vremena da počne slikati i da naslika slike koje vrište. Slikanje joj je ubrzo postalo način na koji se suočavala s bolešću, ono što ju je održavalo na površini. Glavno obilježje njenog slikarstva bilo je to da njene slike imaju moć govora – njima je nastojala izraziti ono što je osjećala, a što riječima nije mogla izreći.
„Dobila sam odgodu smrtne kazne, ali morala sam živjeti s dvostrukim saznanjem: ne samo da ću umrijeti – u tome nisam bila nikakav izuzetak, samo što me ta spoznaja pogodila prilično rano – nego i što to točno znači.”
U dobi od 19 godina, Frida je upoznala najpoznatijeg meksičkog slikara Diega Riveru kojemu je nadjenula nadimak Maestro. Odlučila mu je pokazati svoje slikarske radove u nadi da će od njih moći zarađivati. „Svakako moraš slikati”, rekao joj je Maestro. On je bio zadivljen samom Fridom i načinom na koji se odlučila suprotstaviti svojoj bolesti, a činjenica da je članica komunističke partije u njemu je još više potaknula zanimaciju. Frida i Diego ubrzo su ušli u ljubavnu vezu. Ona ga je u potpunosti obožavala – bio je muškarac koji ju je unatoč svim njenim fizičkim nedostatcima volio. U njemu je pronašla svoga zaštitnika i osobu na koju se uvijek može osloniti.
Gubitak identiteta u braku s Maestrom
Nedugo nakon vjenčanja, Maestrova prava strana ipak došla je ipak je isplivala na površinu – bio je ženskaroš koji je neprestano žudio za golim ženskim tijelom i seksualnim uzbuđenjima, neovisno o tome što ga je kod kuće čekala supruga. Ipak, Frida ga je branila; u njemu je vidjela svog idola i uzora, a činjenicu da spava s nekoliko žena sa strane opravdavala je svojom tjelesnom deformacijom i oskudnom slikarskom karijerom.
Maestro je volio slikati aktove što mu je pružalo one mogućnosti koje mnogi muškarci nisu imali. Fridi je govorio kako mu druge žene ništa ne znače, a odnos s njima opisao je površnim, tjelesnim. U prijevodu, one su mu predstavljale avanturu za samo jednu noć. U braku s Maestrom zanemarila je slikanje te je cijelu svoju pažnju usmjerila na supruga. Slikati u okruženju poznatog meksičkog slikara stvaralo joj je nelagodu. Bila je poznata isključivo kao Maestrova supruga, zbog čega se, njeno već i tada krhko samopouzdanje, polako počelo topiti.
Za Maestra Frida je bila spremna učiniti sve. Odlučila se promijeniti i postati novom osobom. Kako bi mu ugodila, naučila je kuhati, spremati njegova omiljena jela donoseći mu ih na skele dok se on bavio svojim freskama. Stilom odijevanja preobrazila se u seljanku iz Tehuane, što je Maestro ponajviše volio. Hlače, kožnate jakne i muške čizme zamijenila je dugačkim suknjama i šalovima živih boja, dok je kosu ukrašavala cvijećem i vrpcama. Premda je tu odjeću u početku nosila kako bi zadivila svog supruga, ona je kasnije postala temeljnim elementom njenog stila i Fridom kakvu danas poznajemo.
Frida je uživala u svojoj glumi, u trikovima. Bila je opsjednuta željom da postane voljena te je činila sve da to i ostvari. Žene u Maestrovoj blizini smatrala je prijetnjom i nastojala ih je držati uza se. Silno je strepila da će ju Maestro napustiti. Bila je vrlo samokritična – o svojim je slikama govorila kao da su male i nevažne, kao da joj je slikanje samo hobi, nešto što radi usput. No, Maestro ju je podržavao u slikanju čak joj govoreći da slika bolje i od samog Picassa.
Pobačaji i majčina smrt
Na svome životnome putovanju Fridu je sreća neprestano zaobilazila. Dvaput je pobacila u vrlo kratkom razmaku. Dok je ležala u Bolnici Henry Ford naslikala je istoimenu sliku. Maestro joj je donio knjige o anatomiji, a liječnik fetus u formalinu.
U očaju je skupljala lutke koje su je podsjećale na djecu. Već su je tada zaokupile suicidalne misli. Jedino je još u slikanju pronalazila svoj unutarnji mir. Jedino je slikanje moglo obuzdati demona koji je izlazio iz njena tijela. Ponajviše je slikala autoportrete što joj je pomoglo da vrati samopouzdanje. Onima koji su promatrali slike nije se ulizivala, niti ih je zavodila.
Slikala je svoj život, prikazujući ga onakvim kakvim je bio, ne skrivajući svoje fizičke mane. Više je se nije ticalo što će ljudi reći. Slikala je iz duše, za dušu – slomljenu kralježnicu, izbodeno tijelo, fetuse i pobačaje, krvave mrlje na bijelim plahtama i porod – najiskrenije što je mogla slikala je svoj život. Slikanje je za nju bilo poput pojasa za spašavanje koji ju je održavao na površini i omogućavao joj da pliva, da diše.
Još jedan udarac bila je majčina smrt. Iako su se često svađale, Frida je osjećala grižnju savjesti – nije uspjela stići na vrijeme u Meksiko kako bi se pozdravila s majkom. Nakon toga uslijedili su neprestani i teško podnošljivi bolovi koje drugima nije mogla objasniti. Ostalima uobičajene radnje poput ustajanja, pranja i hodanja njoj su predstavljale ogroman teret. Govorili su joj da je sebična i da želi biti u centru pažnje.
Izdaja najbližih
Da bih lakše podnijela bol, uzimala je injekcije Demerola i nosila korzet, koji je nazivala napravom za mučenje. Kad je mislila da ne može biti gore, Frida se suočila s još jednim događajem. Premda je Maestrovu ljubavnicu mogla namirisati iz aviona, kako je znala reći, Frida nije primijetila ono što joj se događalo pred nosom. Dotuklo ju je saznanje da ju je Maestro prevario s njenom sestrom Christine koja se o njoj brinula. Kako bi opravdala svoga supruga, optužila je sestru da ga je zavela. Frida se ponekad osjećala da ga izdaje, jer je mjesece provodila u bolnici, a kad je i bila kod kuće, svladao ju je umor ili bolovi, zbog čega je krivnju željela preuzeti na sebe.
Veza s Christine trajala je godinu dana, a u tome je razdoblju Frida imala još jedan abortus i operaciju kojom su joj bili amputirani prsti na nozi zbog gangrene koja se širila. Maestru je umjetnost bila važnija od ljubavi, dok je njoj najvažniji bio upravo on. On je konzumirao žene kao što drugi jedu svoje omiljeno voće ili kuglice sladoleda. „Godinama sam tolerirala njegove veze jer, mislila sam, ljubavnice mu pružaju nešto što mu ja ne mogu pružiti – nešto tjelesno, naravno”. U dvadeset i pet godina braka Frida je uvijek nastojala očarati Maestra upotrebom ženskih trikova. „Maestro je bio moja hrana, moja droga, moja opsesija”, rekla je jednom. No, odlučila ga je napustiti.
Pronašla je ljubavnike, i žene i muškarce, s kojima je dijelila svoju strast. Ubrzo je, kako bi izliječila tugu, počela piti. Frida i Maestro ipak nisu mogli jedno bez drugoga, iako je ona postojala svjesnija da je žrtva iskorištavanja. „Potrošila sam svoje najbolje godine kao izdržavana žena, radeći ono za što sam mislila da je dobro za njega i da će mu pomoći” rekla je. Shvatila je kako je tijekom svih tih godina zanemarila samu sebe, a zauzvrat nije dobila apsolutno ništa. No, zbog financijske nestabilnosti, Frida je bila osuđena vratiti se Maestru i sve mu oprostiti (barem prividno).
Njihov se odnos ubrzo pretvorio u odnos sina i majke, čega je Diego bio svjestan. Slikanje je tada postao Fridin ispušni ventil, ono što joj je pomoglo da preživi njegovu izdaju i živi iz dana u dan. Frida je unatoč svemu i dalje obožavala Maestra – čak i kada joj je priznavao da ima drugih žena. Željela je vjerovati da tako mora biti, da nitko ne može stati između njihova odnosa. Toliko ga je voljela da se drugi put vjenčala za njega. Ubrzo je postala umorna od života i svega što joj je on donio. Svojim je slikama prikazivala rane koje su je svakodnevno boljele, s kojima je naučila suživjeti kako bi lakše pobijedila demona koji joj je pokazivao zube.
„Slikanje mi je bilo jedino sigurno utočište, mjesto istine. Jedino mjesto gdje sam istinski postojala.”
Ljubavna veza s Trockim i početak uspona njene karijere
Bila je članica Komunističke partije Meksika, no istupila je iz nje kad je Maestro izbačen. Kasnije se ipak ponovno priključila. Vjerovala je da će komunizam na čelu sa Staljinom spasiti svijet od siromaštva, zbog čega je sudjelovala u marševima i protestima te pjevala Internacionalu. Premda Maestro nije bio u dobrim političkim odnosima s Trockim, Frida mu je odlučila pokloniti autoportret. Primivši dar, Trocki je Fridu poljubio u obraz, a njegova supruga Natalija bila je skeptična prema tome malom znaku pažnje.
Trocki i Frida upustili su se u romantičnu vezu, ali su i tada nastojali zadržati privid prijateljskog, ali istovremeno i službenog odnosa. A možda ga je željela samo kako bi se osvetila Maestru.
Frida je bila veliki pobornik komunističke ideologije te je, poput mnogih ondašnjih ljudi, ostajala slijepa pored zdravih očiju vjerujući da se Staljin bori protiv fašizma – dok je zaboravila na logore i sve zločine koje je počinio ruski diktator.
Andre Breton, utemeljitelj nadrealizma, upoznao je Fridu u proljeće 1938. tijekom svog posjeta Trockom. Njezine su ga slike očarale te ih je proglasio nadrealističkima, premda je Frida smatrala kako su one autobiografske. Predložio joj je sudjelovanje na izložbi o Meksiku koja se održala godinu nakon u Parizu. U Galeriji Pierre Colle bile su izložene njene slike kojima su se divili Juan Miro, Vasilij Kandinski te Marcel Duchamp. Picasso joj je poklonio naušnice od kornjačevine koje su joj postale najdraži nakit.
Ubrzo je muzej Louvre otkupio jedan od njenih autoportreta. No, Frida to nije smatrala velikim događajem. Još je uvijek bila skromna po pitanju kvalitete svojih slika. Znala je da vrijede, ali nije to željela naglašavati.
Otkucavanje smrtne ure
Nedugo prije negoli je izdahnula, Frida je osjećala kako više ne može slikati. Ruka joj je drhtala dok je držala kist, a vid joj se mutio kad bi trebala pomiješati boje. Osjećala se umornom.
„Osjećam kako se još uvijek nešto u meni drži za tu jadnu olupinu kojoj se trulež širi i osvaja je, samo što me nije progutala”, rekla je s predosjećajem da će umrijeti. „Oslobodi me ovog strašnog zarobljeništva”, molila je svoju sestru Christine, koju je zvala Kitty. Navečer se bojala zaspati, jer nije znala hoće li se probuditi. Ujutro se bojala dana jer je predugo trajao i donosio još više boli. „Uvijek sam vjerovala da je samoubojstvo najlakši izlaz i zato kukavički čin. A kukavice nisam podnosila.”
U dobi od 47 godina, nakon teške bolesti i života ispunjenog tugom i očajom, Frida si je oduzela život injekcijom morfija.
„Moja je jedina utjeha, ako to uopće može biti utjeha, da sam od svog života pokušala napraviti nešto.”
Fridina nam je životna priča primjer kako nas slijepo pokoravanje drugoj osobi može stajati godina vrijednih i lijepih trenutaka koje nam život donosi – kako zbog sveobuhvatne opsesije drugim bićem možemo izgubiti sami sebe. Premda se izgubila u toj kolotečini života iz koje nije pronalazila izlaz, njena će se umjetnička djela pamtiti još dugi niz godina. Kao persona uvijek će nam ostati poznata kao Frida koja se odijevala u šarene boje i svojim slikama progovarala o boli koja ju je obuzimala – kao Frida koja je voljela život, ali su joj životne nedaće zatomile osmijeh i vjeru u bolje sutra.