“Gdje je nestao Kir” (E. Bošnjak): Ode Kir i slavonski mir

„Gdje si bio ’91?” pitanje je koje poprilično živcira nas koji smo rođeni u posljednjim danima te zloglasne bivše države, koji se pomalo grizemo jer se mučnog razdoblja stvaranja države niti ne sjećamo. Te 1991. imala sam četiri godine, dobila sam sestru za rođendan i život je bio lijep – nisam imala pojma o svijetu koji se rušio oko mene. Čak ni ubojstvo mog strica na dan kad je u mom gradu pobjeđena JNA nije uništilo moje lijepo djetinjstvo. Nije to bilo za djecu, od djece se krilo, kao da ta djeca neće postati ljudi jednog dana. Kasnije je po mom stricu nazvana ulica, ali ulica kao mjesto njegove pogibije ne znači mi puno – više mi znači jedan trenutak koji mi je ostao u sjećanju, ili sam ga od silne želje izmislila, više ni sama ne znam. Smrt uvijek ispremiješa javu i san, prošlost i sadašnjost, kao neki mađioničar.

Ljudi koji su postali ulice

Nisam rođena u Osijeku, ali ovdje sam pustila korijenje, ovdje će moja djeca odrasti. I postavljat će pitanja – o onome čime se grad ponosi, i čega se srami, o životu na ulicama, i o zaglušujućoj tišini.

Josip Reihl-Kir dugo je čekao da ulica u kojoj je izdahnuo ponese njegovo ime. To je samo ulica, ne predstavlja zadovoljštinu, tek uspomenu na Kira, čovjeka njemačkog prezimena, a slavonske krvi. Sjećaju se Osječani 1. srpnja 1991., dana kad je „otišao Kir i slavonski mir.” Sjećaju se, ali ne pričaju o njemu. Šute – odavno više nitko ne vjeruje u onu da istina oslobođa. Ponekad mi se čini da ljudi naposljetku uvijek izaberu ići linijom manjeg otpora. Drago mi je da Elvis Bošnjak nije jedan od takvih.

U svom prvom romanu „Gdje je nestao Kir” (Hena Com) stvorio je fiktivni svijet oko istinitog događaja. Splitski glumac, dramski pisac i scenarist načuo je priču o mirotvorcu Kiru koja mu nije dala mira. Načelnik osječke policije iz zasjede je ubijen 1. srpnja 1991., na prilazu prigradskome osječkom naselju Tenji, zajedno s Goranom Zobundžijom, potpredsjednikom osječkoga Gradskog vijeća, i Milanom Kneževićem, gradskim vijećnikom. Bijeli stojadin, kojim su došli na pregovore s pobunjenicima u Tenji, izrešetan je, a činjenica da je iz Kira izvađeno osamnaest metaka ne ostavlja sumnju – meta je bila očita. Ubio ga je jedan od njegovih, pripadnik rezervnog sastava MUP-a, čije ime predstavlja najveću sramotu hrvatskog pravosuđa – sramotu iza koje se kriju tobože misteriozni nalogodavci koji su željeli rat.

„Dok sam ja živ rata između Hrvata i Srba u Slavoniji neće biti – to je rekao za televiziju.

Hoće li me ta rečenica pokopati? Ako rata ipak bude, onda ja ne mogu biti živ. Kako bi me ljudi gledali u tom Zagrebu? Pokušavao je sebi predočiti taj život. Predaje policajcima na policijskoj školi. Što ih učim? Čemu? Rat bjesni. Oni me gledaju i misle: čekaj, ovo je onaj koji je rekao da neće biti rata dok je on živ. Smiješan lik. Nije ga sram.”

Zapišite pitanja. Netko će na njih, možda, jednom odgovarati

Elvis Bošnjak možda ne naziva stvari njihovim pravim imenom, ali, iskustvom dramskog pisca, koncizno čitatelju pruža priliku da obuče kožu miroljubivog Kira, ali i njegovog ubojice, Marka Šutala, kako je nazvan u romanu. „Postoji vrijeme prije događaja i vrijeme nakon događaja, i postoji događaj”, govori Bošnjak, objašnjavajući Kirovo približavanje samom događaju, i Šutalovo udaljavanje od njega. Sve je vodilo k tom događaju, i sve je s njim počinjalo. Autor spretno oživljava obojicu – žrtva i ubojica su ravnopravni, a čitatelj nije primoran birati strane.

Istina jest, niti jedan od likova nema dubinu koju čitatelj očekuje od likova koji su utemeljeni na stvarnim osobama pa se čini da je ovim romanom Elvis Bošnjak tek zagrebao površinu Kirove savjesti i Šutalove odgovornosti. Iako se u ovom romanu izmijenjuju san i java, sadašnjost i prošlost, glazba i muk, roman ostavlja čitatelja s mnoštvom pitanja. No, s obzirom na naslov koji je lišen upitnika, možda je autoru to i bila namjera.

Navik on živi ki zgine pošteno

Moja su očekivanja od ove teme bila prevelika, ali oduševljenje je izostalo. Roman ima dojmljivih momenata kao što je npr. citat o’našem zlu’ (nisam skoro pročitala nešto istinitije), a prostor u kojem ‘nedostaje zraka’ jest opisan bez gorčine i bez osuđivanja (malo sam autoru tu objektivnost i zamjerila), ali razumijem. Nije na autoru da ispravlja krive drine, na njemu je samo da podsjeća – na čovjeka koji je znao da „pobjeda svih u ratu znači i poraz svih”, da oni najgori od nas često ostanu nedodirljivi, ali i da oni najbolji od nas, oni ki zginu pošteno, žive navik. Samo zbog toga, ovo je knjiga vrijedna pažnje.

„Na kraju ćemo pobjediti, jer goloruki uvijek pobjede. Ali ako dopustimo da nas vode najgori među nama, ako dopustimo da nas uvedu u rat, jer oni bez tog rata ne mogu imati svoju državu, jer im taj rat treba da bi opravdali tu državu, jer hrvatska država po njima može nastati samo na toj krvavoj pobjedi, onda ću ja biti poražen. A ja iz ovog rata neću izaći poražen. Reći ćeš mi da se ovdje ne radi o meni, o jednom čovjeku? Baš se radi o meni, i o tebi, i o tvome djetetu, i o tvojoj ženi, i o svima nama. Da, radi se i o meni i o svima nama do kraja naših života, i preko naših života, čak i preko života naše djece. Kad ovo završi, želim znati da smo napravili sve da tog rata ne bude, i da ga je moralo biti jer druga strana tako hoće i mi nemamo izbora. Moramo pobjediti, moramo ih poraziti, ne zato što moramo poraziti njih, već zato što moramo poraziti zlo koje im se otelo. Ali ne želim da se nama otme naše zlo, ne želim da nas to zlo vodi. Želim poraziti naše zlo, želim ga zgaziti nogama. Naše zlo strašnije je od njihova. Znaš zašto? Zato što je naše.”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.