Foto – izvještaj: Ultra Europe festival ipak ispunio očekivanja
Mislim da slika govori više od tisuću riječi, pogotovo kad autorica riječi još dolazi sebi od trodnevnog partijanja. Umor je učinio svoje i treći dan kasnili smo na početak, ali smo bome izdržali do kraja. I sad kad je sve gotovo, priznajem, hoću još.
Prvi i drugi dan govorila sam dosta o manjkavosti u organizacijskom dijelu. Poučena neugodnostima prva dva dana, u želji da se ne opterećujem hoće li me pogaziti, držala sam se press dijela, a tek pred kraj spustila na travnjak. Možda zato, možda zbog činjenice da je prošao zadnji dan pa želim pamtiti samo sretne dane, slegli su se dojmovi i zaključak je da želim ići i dogodine.
U međuvremenu, organizacija ima godinu dana da:
– informira osoblje koje govori više od jednog jezika tako da glavni odgovor ne bude slijeganje ramenima
– ostave iste cijene jer su za strance objektivne ( a oni su ipak većinska publika ), ali im zauzvrat ponude toplu i ukusnu hranu
– objave raspored polaska autobusa ( jer to što su lokalci prihvatili gorku sudbinu ”svakih po ure”, ”za desetak minuti” nametnutu od Prometa, ne znači da neće izazvati zbunjenost i ljutnju kod gostiju)
– optimiziraju sigurnost na stadionu i izvan njega te osmisle princip ulaznica i plaćanja koji će funkcionirati iz prve, a ne stvarati krkljance
Pohvalu dobivaju za PR, mogućnost isplate novca preostalog na narukvici i line-up prepun vodećih imena EDM scene.
Po čemu ću pamtiti zadnji dan Ultra Europe 2014.?
Po pobjedi Njemačke na svjetskom prvenstvu.
Osim toga po zadnja dva izvođača, Tiëstu i Steveu Aokiu. Prvi je kao i svi ostali u svom setu koketirao s houseom, kao i svi ostali remiksirao I love it od Icone Pop i skoro me ostavio razočaranu. A onda je počeo klasik:
I dok se laser provlačio kroz mrak baš kao strune za koje je Samuel Barber izvorno skladao Adagio for strings aranžiran za gudački orkestar nisam se mogla ne zapitati zašto se toliko iskomercijalizirao ako je znao producirati ove vrhunske stvari? Podiji su i onda bili krcati, a publika je jučer, deset godina nakon odlijepila najviše upravo na taj hit. Ne kažem da se ne treba mijenjati i napredovati, ali smatram da je prelazak u tešku komercijalu iz jednostavnosti lasera i dobre muzike sve samo ne napredak.
Osim spontanog pljeska zaštitarima i neposredne opasnosti za ljude u blizini, baklja me na trenutak natjerala da pomislim kako sam na utakmici. Ja sam shvatila da bi onda bila na sjeveru, policajci su uslikali svoje i show se nastavio dalje.
Šećer na kraju bio je Steve Aoki. Doslovno šećer jer je već tradicionalno tokom nastupa gađao ekipu tortom, a njima se to sviđalo. Ogladni čovjek od silnog skakanja. Electro – house koji po ničem nije odskakao od ostalih izvođača i samim time nedostatak osnivač Dim Mak Recordsa uspješno kompenzira interakcijom s ljudima i na tome mu svaka čast jer to u pet sati ujutro nije jednostavno (ma koliko možda podmazan bio). Mi smo nakratko sa stagea doživjeli atmosferu iz perspektive DJ-a. Pogled koji puca s pulta uvjerio me kako zaista čisti adrenalin nekima može biti jedina droga koja ih pokreće.
Osim Tiësta i Aokija, prethodno su amain stage prodrmali Alesso, Sunnery James i Ryan Marciano, W&W, Afrojack… Potonji će uz Diploa zabavljati najupornije sutra na Hvaru. Na worldwide areni nastupili su Paul van Dyk, Aly and Fila, Cosmic Gate i drugi.
Kako se približavao fajrunt neki su se već spremali za polazak, ali ne prije nego su nas simpatično zatražili da ih fotkamo.
Vjerovali ili ne, kad se ne skrivaš u grmlju da bi slikao nogometaško dupe, ljudi su nerijetko i pristojni i baš poput posjetitelja Ultre, nimalo sramežljivi pred objektivom.
Izuzev par incidenata ( vrlo malo obzirom na broj ljudi i okolnosti ) vladala je hrpa dobre energije koja je nadmašila lošu organizaciju i sva očekivanja. Ovakav party završava s praskom!
